MIRO PETROVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Miro Petrović

Miro Petrović (Klobuk kraj Ljubuškog, 5. siječnja 1954., pjesnik, urednik i pedagog).

Završio je Pedagošku akademiju i kratko radio u školama u Fojnici, sarajevu  i Vitini. Do rata je živio u Sarajevu kao samostalni umjetnik; bio tajnik časopisa Lica; od 1989. radi kao direktor Narodnog sveučilišta i Gradske knjižnice u Fojnici. Dragovoljac-veteran Domovinskog rata. 

Zajedno s Krešimirom Šegom pokrenuo je i kao izvršni urednik uređivao dva bosanskohercegovačka dječja lista s hrvatskim kulturnim identitetom: Cvitak – list za sretno djetinjstvo i Školarac – list za cure i dečke. Glavni i odgovorni je urednik Motrišta, časopisa Matice hrvatske Mostar.

Član je Matice hrvatske od 1970. i Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru.

Uvršten je u čitanke te u desetak antologija, među kojima je i antologija Stijepe Mijovića Kočana: Probrana baština (100 godina – 100 pjesama – 100 pjesnika hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, Zagreb, 2001.). Danas živi u Mostaru.

Miro Petrović

LEPTIRICA
            (Angeli)

Vidim kristal
i zvijezdu što treperi
dúgu vidim
u blagosti sna
pastiricu slušam
dok od pjesme sja
kano duša je
vječita i beskrajna
tek donese nam dva svemira
krešimira i zvonimira
i u desnoj šenicu bilicu
i u lijevoj punu šaku vode
ter potom u vrt
među trešnje ode.

CVIĆE MOJE
           (izgnanička, 1992.)

Ono nebo, one zvizde,
moje Sunce i moj Misec
sve ponesoh ja sa sobom
sve je ovdje di sam ja.
Ali moje cviće di je ?
Moje cviće tko li bere,
moje cviće tko otkida?
Kad se budim, kad pogledam –
drugo brdo, druga magla,
ali moje zvizde sjajne,
ali moj je Misec bajni,
toplo Sunce što me grije.
Sve je moje di sam ja.
Ono moje cviće tamo
neka bere tko ga bere.
Eto mene jednog dana:
Ja ću brati što je moje.

• 

• 

MOJ STRIC MIJO

On potiho otvara vrata
na kojima piše Skupština općine Ljubuški
i nevješto rukama priča
da suviše malo kruha se nađe,
a porez je, znate, dosta velik.
Moj stric Mijo
ispreda povijest kruha na motici,
moj stric Mijo priča muški, bez suvišnih riječi.
Moj stric Mijo je direktor na svojoj oranici
on je i poslovođa na tom rodilištu kruha,
on je tu i orač i kopač.
On je tu sve!
To je moj stric Mijo.
Moj stric Mijo je odlični prijatelj
njenog veličanstva – najljepše motike
na njegovoj njivi.
On ima ruke prepune nažuljene krvi,
ruke koje snivaju lice nježne žene,
on ima čelo od ožiljaka vremena,
čelo koje se znoju ispovijeda.
On je u naslijeđe od moga djeda
dobio ponešto škrtog kamenjara
u zemlji Hercegovoj
i kućicu, malenu, na najkrajnjem kraju sela
i beskrajnu lepezu širine duše.
On kradom izlazi na njivu,
tiho i polako da ne probudi jutro.
On se lično poznaje sa suncem
i svako jutro on mu kaže: Dobro jutro!
To je moj stric Mijo!

JA POZNAJEM ŽENU…

Ja poznajem ženu
koja ima uspješan brak.
I još nešto o njoj znadem,
nevjerojatnije od toga,
ta se, sram je budi, udala za dvojicu.
Njen prvi muž je savršen.
U pola noći znade gdje stoji
svaka njegova stvar.
Kad ona kuha on pažljivo hoda oko nje
tek da ga osjeti.
Znalačkom rukom podiže poklopac
i u zrno će joj reći koliko je papra previše.
On bira fine stvari u kuću
kupuje cvijeće i točno mu znade mjesto.
Pomalo s visoka prijekorno pita
Zašto uvijek moram biti ja u pravu?
Sve što znade od njega je naučila
Zato joj je on važan.
Njen drugi muž nikada ne zna gdje mu što stoji
kamo li u pola noći.
Cijeli ga grad poznaje:
On je detaljan pijanac i zbog njega joj se svi čude.
Taj bi popio i božju kišu,
a naročito voli piti: vino, rakiju i pivo.
Kad pije vino i nju voli. Ohoho!
Kad pije rakiju, uvijek se teško prepire s njezinim prvim
a i s njome se znade dooobro posvaditi.
Kad pije pivo tad se njih dvojica sasvim solidno slažu
sve znadu, ali najradije spavaju po cijeli dan.
E, tad je njen brak najuspješniji,
jer ona stigne sve u svojih pet minuta
Rekoh, poznajem ženu koja ima uspješan brak.
Ali, ne samo da je poznajem:
Dvojici onih dva sina rodi
U srid grada Sarajeva!

MALO MI SE JEDNA PJESMA POKVARILA

Malo mi se jedna pjesma pokvarila,
Pa zovnem Stojića da pjesmu popravi.
– Tko ti je ovo pisao, Petroviću,
Ko ni sebi, ni drugome,
Teško je to popraviti, al probat ću nešto,
Ima ovih novih materijala iz inozemstva
Malo su poskupi, ako hoćeš, kaži,
Pa da poručim brzom poštom,
Za dva-tri dana
Bilo bi gotovo.
Gledam blijedo u Stojića,
Mislim se – što se pravi naivan,
On pisao pjesmu, a sad pita
Tko ti je pisao?
Gledam ga, gledam
I u oči mu kažem:
– Stojiću, majstore, ti si je pisao,
Ne mogu vjerovati da si zaboravio.
– Vidim da sam ja pisao, kaže Stojić.
– Vidi se, odlična je pjesma,
Samo je tinta malo popustila,
Vrijeme je nagrizlo pa je izblijedjela,
A odlična pjesma, odlična, kažem ti,
Ništa ovdje popravljat ne treba!

• 

• 

DVOJICA
            (Braci Dimitrijeviću)

U istoj godini
u istom selu
kojemu zasad ne znamo ime
u čistom ozonu renesanse
rodiše dvije matere
svaka sebi u potomstvo
po jednoga sina.
Skupa su rasli u susjedstvu
kao što masline rastu
i iz svojih dvorišta gledali u
beskrajna prostranstva nebeska.
Dojili svoje matere
i čekali umorne očeve
s oranica i polja
ili iz nedjeljnog lova
na sjeveru Apenina.
Kad malo porasli su
vidjelo se s Marsa i Venere
da zanatu slikarskom oba su isto
i odlično vični.
Jedan zamisli zlatno brdo puno sjaja,
drugi nad njim već sunce iz ruku prosipa.
Jedan more bojama plâvi
drugi iz školjke glazbu sluša.
I selo se divilo dvojici momaka.
Nitko nije znao koji je bolji slikar.
U ono vrijeme kroz selo
naiđe vojvoda od Milana
sa svitom svojom u lov.
Psi goniči, sokolovi i konjanici
na raskrižju krenuše desnim putom
i tako vojvoda od Milana
u zlatnu jesen 1482.
slučajno naiđe pored dvorišta
jednog od dvojice onih slikara.
Zapanjen je vojvoda stajao pred prizorom
i za tren slikara pozvao
na svoj dvor,
što siromah slikar rado prihvati.
Tada je imao trideset godina.
Selo se zove Vinca.
Slikar se zvao Leonardo da Vinci.
Ja sam Miro Petrović.
Kako se zvao onaj drugi slikar u selu,
pored kojeg vojvoda
nije naišao
do dana današnjega
nitko nije odgonetnuo.

FOJNIČKA ZVONA

Dovršili smo naš skroman objed,
pjevamo – Tihu noć.
Naša su srca čista i spremna
Isus može doć!

Dječaci su naši nemirni, bučni
al ne čujem ih ja,
na trepavice snijeg mi pada,
u oknu svijeća sja.

Poznati zvuk nam ispunja sobu,
to zove Sveti Duh,
ne štedeć` zvonâ narod poziva,
dušama nudi kruh.

Sva čeljad oblači tople kapute
nazire zvijezde se na trak,
domaćin svoju baklju pali,
svjetlošću razgoni mrak.

Prateći zvijezdu, sve selo žuri,
s bakljama, prteći snijeg,
na poklon djetetu u štalici,
spuštaju se niz brijeg.

Kao rijeka se slijevaju baklje,
svijetlost nam srca grije,
i svim na zemlji, mir, veselje,
pjevamo kao i prije.

Sve glasnija je pjesma
i radost poznatih lica,
pjevaju i prognani i sužnji,
glasom najljepših ptica.

Padaju zidovi sobe,
pjesma nas nosi u zrak
gdje grad se naš sa svijetom spaja,
zvjezdani slijedeći trak.

Miro Petrović u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića