Život ne daje dva puta šansu
Omiljenu ravnateljicu Doma za starije i nemoćne u Zavojoj 6 u Varaždinu Vesnu Vidović-Oreški zatekli smo na radnom mjestu i porazgovarali u ovo vrijeme korona virusa koji je napravio i socijalnu distancu između starijih i mlađih te stariije osobe uputio na karantenu. Uvijek susretljiva i svima sa osmijehom na licu na raspolaganju ravnateljica Vidović-Oreški govorila je o svojim danima koje provodi uz generaciju zlatne dobi, ali i o svojim danima odmora kako ih provodi. Za Akademiju Art i Male ženske razgovore i ovaj puta smo naišli na zahvalanu sugovornicu. O ostalome, procijenite sami.
Gordana Igrec
Koliko štićenika imate u Domu umirovljenika?
Inače je kapacitet 360 korisnika, a trenutno zbog energetske obnove na Domu i bolesti Covida -19, imamo 348 korisnika.
Kako Vam počinje radni dan?
Najčešće me suradnici čim dođem pričekaju sa novostima i problemima ako ih ima, a ima ih uvijek. Ponekad i korisnici. Nakon što to riješimo i iskomuniciramo, popijem kavu i pročitam nove mailove.
Zašto ste baš odabrali ovaj posao?
Zvanje socijalnog radnika jer sam u gimnazijskim danima bila puna ideala i željela se školovati za zvanje gdje ću moći komunicirati s ljudima i pomagati im. A posao ravnatelja jer sam radeći u Domu sedam godina prije toga, smatrajući se dovoljno hrabrom i sposobnom, shvatila da samo sa pozicije ravnatelja, preuzevši odgovornost mogu promijeniti neke stvari na bolje.
Kakav je odnos društva kao cjeline prema starijim osobama? Poznato je da se cijeni mladost, ljepota, brzina, a da se starosti i mudrosti posvećuje malo pažnje…
Društvo u cjelini, a naročito političari (čast iznimkama), uglavnom su veoma licemjerni kada se radi o osobama starije životne dobi. Starije osobe su u društvu uvijek više folklor i dekoracija po potrebi , nego stvarna i sustavna briga za populaciju čiji ćemo dio i mi jednog dana postati. Starost i mudrost, nažalost su osobine i tema za rijetke idealiste.
Kako se odnose prema starijima u Domu umirovljenika kod Vas?
Upravo odnos prema starijim osobama, odnosno našim korisnicima usluga je nešto što sam uspjela promijeniti prije mnogo godina (jer ovo mi je četvrti mandat), barem kada su u pitanju naši zaposlenici Doma. Nama su naši korisnici najvažniji i mi smo tu zbog njih.
Kako provodite slobodno vrijeme?
U pogonu sam 24 sata i onda u rijetkim trenucima ako uopće imam slobodnog vremena, volim dan provesti u pidžami, piti kavicu u krevetu, čitati, gledati televiziju, surfati internetom, lješkariti i ne raditi ništa.
Volite li čitati? I koju literaturu?
Da, samo ne stignem koliko bih htjela. Zato često čitam poeziju što me vremenski ne obavezuje. Najviše volim indijskog pjesnika Rabindranath Tagora. Od pisaca Paula Coelha, Hermana Hessea… Davnih dana, još u osmom razredu osnovne škole potajno sam čitala Dostojevskog kojeg sam slučajno otkrila, a teta u knjižnici mi je rekla da to nije literatura za mene. Sada za Dostojevskog nemam vremena. Veselim se što ću gradivo moći ponoviti u mirovini.
Kako je osmišljen jedan dan umirovljenika koji je zdrav i pokretan?
Dizanje, oblačenje, osobna higijena, doručak, kavica sa susjedom u sobi ili u kafiću Doma, organizirana jutarnja grupna tjelovježba, a nakon iste ostale grupe i aktivnosti po rasporedu i odabiru svakog korisnika ponaosob, ručak, popodnevni odmor, šetnja, kavica i druženje sa ostalima, večera i gledanje televizora. Nažalost sada u vrijeme korone, ne održavamo mnoge aktivnosti kako bismo ispoštovali mjere o okupljanju.
Što umirovljenicima od kulturnih sadržaja nudite?
Bolje bi bilo pitanje, što im ne nudimo. Organizirano slobodno vrijeme putem mnogobrojnih sekcija, grupa (jutarnja tjelovježba, čitalačka, dosjećanje, literarna, kreativna, plesna…), obilježavanje prigodnih datuma i blagdana uz njihovo aktivno sudjelovanje(Dana žena, Valentinova, Fašnika, Dana obitelji, Majčinog dana, Uskrsa, Martinja, Božića, Stare godine…), mjesečne proslave rođendana, odlasci na izlete, programe sa gostovanjima drugih umjetnika, folklornih sekcija, književnika… Naravno sada u vrijem bolesti Covida-19, mnogo toga je na čekanju i ne održava se zbog poštivanja svih epidemioloških mjera i zaštite zdravlja naših korisnika.
Imate li pjesnikinju među štićenicima?
Da, pjesnikinje i pjesnike. Moramo govoriti u množini, a mnogi su izdali i knjige čiju smo im promociju organizirali u Domu. Nažalost, neki nisu više među nama.
Što ste naučili od starijih ljudi?
Mnogo toga. Da treba u životu iskoristiti sve prilike i ništa ne ostavljati za sutra, jer život ne daje dva puta šansu, da je bolje žaliti za onim što je bilo, nego za onim što nikada nije bilo, da treba ljubav pokazati onima koje volimo kada su živi, a ne kada ih više nema. I puno još toga…, a najvažnije da život koliko god bio težak, ipak vrijedi.
Je li Dom umirovljenika posljednja stepenica pred odlazak s ovog svijeta ili mjesto u kojem život može biti ispunjen i imati smisao?
Svakako i jedno i drugo zajedno. Posljednje mjesto, ali i mjesto novih susreta gdje možemo biti ispunjeni i obogaćeni za nova iskustva, mjesto gdje možemo ponovno osjetiti da smo itekako živi. Naravno, sve to ovisi i od nas samih. Postoje ljudi čiji negativan stav i razočarenje u život, kao i doživljene tragedije, ne možete ničim promijeniti.
Što radite po tom pitanju?
Činim sve što mogu, kao osoba odgovorna za cjelokupno poslovanje i stručni rad u Domu. Imperativ mi je da boravak u Domu našim korisnicima bude što ispunjeniji, ugodniji i sretniji.
Bojite li se Vi osobno starosti? Ili to gledate kao neminovnost?
Iako je to neminovnost u koju već polako ulazim, naravno da se bojim starosti. Bojim se zapravo nemoći i ovisnosti o drugima jer radeći u Domu veoma sam svjesna svega. No, radujem se i mirovini i svom vremenu ovoga svijeta koje ću tada imati i u kojem ću moći raditi sve što sada ne mogu i ne stignem. Pa i beskrajnoj dokolici, koja mi je sada rijetka privilegija.
