Ne treba nas brinuti odljev mozgova, nego ostanak idiota
Koga dohvati Lada Žigo Španić diplomirana filozofkinja i komparatistica književnosti, književna kritičarka i spisateljica, u svoje ruke, taj mora u pjesničkom i prozaističkom svijetu nešto vrijediti. To – svakako. A za Male ženske razgovore bez hemunga i suzdržavanja Lada Žigo Španić progovorila je o svojem kritičarskom radu, svojem spiateljstvu kao i o društvu i svijetu u kojem pokušavamo živjeti. U Malim ženskim razgovorima Lada je ogoljela našu stvarnost i stvarnost svijeta. Pa, slobodno zavirite.
Razgovarala: Gordana Igrec
Rođeni ste, gdje?
Rođena sam u Zagrebu, iako sam Dalmatinka. Pohađala sam osnovnu i srednju školu u Splitu, a poslije studija ostala sam u Zagrebu, na svu sreću. Iako je Split jedan od najljepših gadova na svijetu, mentalitet je specifičan, agresivan – svatko se dira u svakoga, ulice se doživljavaju kao kolektivno dvorište, svatko vam može nešto dobaciti s ceste ili s prozora. U Splitu nema razlike između privatnog i javnog, a privatnost je svetinja, infuzija nakon stresnog, rastrzanog dana. U Splitu nisam bila sretna, jedva sam čekala kada ću „pobjeći“ na studij u rodni Zagreb, u grad gdje nema te otrovne bure, gdje olovno nebo spaja jutro, dan i predvečerje, a stabla usred zime ostaju mirna, kao u slikarstvu naive. Zagreb mi je uvijek bio san o slobodi, mjesto u kojem ću se moći utopiti i bujati u anonimnosti svega. I to se ostvarilo.
Diplomirali ste kada i gdje?
U Zagrebu sam diplomirala komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu. U to vrijeme humanističke znanosti imale su ugled, biti filozof, pisac, povjesničar umjetnosti i slično bila je stvar društvenog prestiža. Postojale su kavane poput „Blata“ i „Zvečke“ gdje su se okupljali pisci koji su osamdesetih imali visoki društveni status, pa makar bili boemi i lokali do zore. Došla sam na studij u vrijeme Univerzijade, kada je Zagreb bio živ i energičan poput Amsterdama. Sve se orilo od „novog vala“ u glazbi, književnost se razvijala i u kavanskoj kulturi, do sitnih sati. Kultura se cijenila, čak je i boemija davala usmenu draž književnost, a ona je nestala nakon smrti dvaju posljednjih velikih hrvatskih boema – Severa i Meršinjaka. A onda je počeo rat i „tamo neki ljudi“ dali su Zagrebu injekciju za spavanje – i danas spava, poslije 11 sati na ulicama su samo uhode, no i takav Zagreb volim jer se bilo gdje mogu skutriti u sebe i razmišljati, a da ostanem tek jedno biće među mnogima. U današnjem svijetu medijske agresije i transparentnosti svega samoća dobiva kultni smisao.
Kako ste završili kao književni kritičar? Slučajno ili je bio Vaš odabir?
Bio je to moj odabir. Slala sam prve kritike redakcijama i tekstove su mi objavljivali. Najdulji staž književnih kritika imala sam u „Večernjem listu“ i u „Vijencu“, premda sam ih objavljivala puno i po mnogim časopisima. Izgleda da mi je još davno proradio literarni nerv, pa je kritika bila prijelaz iz novinarstva u književnost. Kao svaki kritičar, zapala sam u zamku ega – mislila sam da su kritičari „iznad“ pisaca, da oni tumače ono što je autor napisao, a da on ni sam toga nije bio svjestan. Kakva zabluda! Otkada sam počela pisati svoje knjige (točnije, od 2006. godine) sasvim sam drukčije počela čitati tuđe. Počela sam pedantnije doživljavati tekst, gledati kako su postavljeni likovi, njihovi odnosi, što motivira priču, kakvi su dijalozi, što bitno knjiga hoće reći… Iako sam pooštrila kriterije, kritike su mi ipak postale blaže. I sama sam osjetila što znači biti pisac u ovako maloj sredini, koliko se entuzijazma ulaže bez para i slave. Smatram da u maloj sredini za pisca treba imati barem malu dozu socijalne osjetljivosti – ako kritičar i podvuče mane, trebao bi ih istaknuti na pristojan način, a nikako sasjeći pisca mačem. Tako bi pisac ostao bez svega – bez honorara, jer je prodaja mizerna, bez ugleda, pa i bez entuzijazma. Zato sada ne pišem oštrije kao davno prije, kada sam bila umišljena kritičarka bez ijedne knjige.
Kome sve od pjesnika i književnika koji su ugledni ste pisali recenzije?
Uh, tko bi se sada sjedio svih ljudi o kojima sam pisala! U tom književnom vijencu su Zvonimir Balog, Drago Štambuk, Božica Jelušić, Jakša Fiamengo, Alojz Majetić, Igor Mandić, Sead Begović, Robert Roklicer… A i stranih autora ima puno. Ne čuvam svoje tekstove, pa ne mogu sve izbrojati. A zašto ću čuvati ono što je pročitano!
Radite li na afirmaciji mladih književnika?
Jako sam sretna kada se pojavi mladi talentirani pisac i zatraži od mene ikakvu pomoć. Uredila sam knjigu Siniše Matasovića, mladoga talentiranog autora koji se uspinje i ponosim se time. Pisala sam i o pjesniku Goranu Gatalici koji je također sve veće ime, pa o pjesnikinji i prozaistici Nives Puhalo koja se sve više afirmira… Volim mlade, no tužna sam kada vidim da neki talenti, a skromni ljudi, nemaju puta do izdavača, jer svi objavljuju uglavnom već afirmirana imena. A i izdavaštvo je na jako niskim granama, jer onaj tko hoće uništiti zemlju, prvo uništava kulturu, temelj jezika i nacionalnog dostojanstva. Tako je tužno vidjeti mlade koji s diplomom nemaju perspektive, ili rade nešto sasvim različito od svoje struke, pa cijeli studij pada u vodu. Jako je teško kad se s diplomom opraštate od struke umjesto da ulazite u nju.
U svojim književnim djelima uvijek udarate u neku od aktualnih tema društva. Možete li nam reći koje su to teme?
U knjizi Ljudi i novinari, u tri novele, udaram oštricom u današnje senzacionalističko novinarstvo koje će ni iz čega napraviti skandal i upropastiti ljudski život tek tako, kao što se gazi mušica. Vani se za klevete dobivaju milijunske odštete, a kod nas se rijetko kazni neistina ili uvreda – sve uglavnom završi kao jedva vidljiva opomena u listu „Novinar“. U knjizi Babetine priču sam rastegla od prošlosti do SF budućnosti, a u njoj sam provocirala radikalne feministice, i to baš u vrijeme kada je bilo u modi „žensko pismo“. Uvijek se odmičem od trendova, mrski su mi, jer bruje, a znam da će brzo proći i zamuknuti. U knjizi Iscjelitelj na humoristički način govorim o današnjim samozvanim duhovnim iscjeliteljima koji iskorištavaju naivne i bolesne ljude, koji naplaćuju njihove strahove i posljednje nade. U romanu Rulet koji je nagrađen Nagradom Europske unije za književnost, opisujem naše postratno društvo, prazne ulice pune straha i tjeskobe i pune šarenih kutija sreće, odnosno kockarnica koje su svagdje nikle kao gljive poslije kiše. U njima nema profesionalnih kockara, oni igraju u skupim hotelima – u ovim uličnim kazinima sirota raja traži posljednje utjehe, daje zadnje uloge i moli sudbinu za sitni dobitak. Što je zemlja siromašnija, što je više nezaposlenih, više je i kazina, zadnjih postaja na putu do spasa. Inspirirao me je taj kontrast između noćne, depresivne pustoši i tih crveno-zelenih „kutija“ nade koje žderu ono posljednje što je ostalo u ljudskom biću. Knjiga Noć ruskog ruleta nastavak je knjige Rulet, ali se čita kao samostalna cjelina. I tu sam knjigu posvetila autsajderima, onima koji se nisu snašli u bešćutnom kapitalizmu, ali su njihovi životi puni drame i mogu o svemu pripovijedati jer ne mogu ništa izgubiti.
Kakva je suvremena književnost? Dakle, 21.stoljeća?
O tome bi se mogle pisati listine. Kakva je književnost danas? Komercijalna, demokratska, jer svatko danas može pisati, kao što svatko može pjevati, skladati… To je to lažno lice demokracije koja nas uvjerava da je naša sloboda da radimo što želimo. Sokrat je rekao „Znam da ništa ne znam“, a mnogi bi danas trebali reći: „Ne znam da ništa ne znam.“ Hoće li doći do procvata duha poslije ove civilizacije smeća? Vjerujem da hoće, jer ako je poslije deset stoljeća mračnoga srednjeg vijeka došla renesansa, puna erosa, onda i poslije svih današnjih komercijalnih budalaština može doći vrijeme odabira pravih talenata. Sve komercijalno smeće koje se nudi opravdava se rečenicom: „To ljudi vole“. Ljudi vole ono što im date, problem je u primitivnoj ponudi, a ne u potražnji. Na primjer, danas se vrte te užasne sapunice u koje ljudi pilje, a ti isti ljudi s užitkom su gledali vrhunske serije poput „Gruntovčana“, „Malog mista“, „Kamiondžija“ itd. Tako je i u književnosti – još sam ja kao gimnazijalka gutala lektiru, a danas će učenik reći: „Zašto da čitam knjigu kad sam gledao film?“ Čovjek je započeo u pećini slikati slike, a danas, nakon toliko stoljeća pisma i knjiga, ponovno se vraćamo „slikovnom pismu“. Instagrami su puni slika, novine su pune fotografija s mizernim tekstovima, SF spektakli bombardiraju nam mozak. Slika je danas važnija od teksta. Vraćamo li se na početak civilizacije?
Što je sa Vašim romanom? Živote, samo teci, o čemu govori i na koji način?
Taj roman govori o depresiji, bolesti 21. stoljeća koje se ljudi stide, ne znam zašto. Čovjek se sastoji od tijela i duha, i duh može oboljeti, dapače, sve više obolijeva jer je život ubrzan, a egzistencija nesigurna. Glavna junakinja romana liječi se u klinici, raščišćava sa sobom i svojim životom…. Duša je danas oboljela od aritmije, od utrke za novcem u utakmici života i tko ispadne iz igre, biva zaboravljen. U civilizaciji u kojoj sve nabrzaka ide naprijed nema vremena ni za sjećanja. Depresija je karcinom duše, i za pedesetak godina, kako prognoziraju stručnjaci, bit će vodeća bolest u svijetu.
Upravo ste objavili novi roman Punom parom u Europsku uniju! O čemu on govori?
Glavna junakinja, pjesnikinja s mizernim prihodima, jedne večeri sjeda u vlak, odlazi tražiti posao u inozemstvo, vjerujući u „otvaranje granica“, u jednakost svih državljana u Europskoj uniji. Kroz razne pustolovine, pune misaonih digresija, ali i humora, shvaća da demokracije nigdje nema. Demokracija je najčešće korištena i najviše zloupotrijebljena riječ u povijesti. To je mamac za naivan narod, dok se na globalnom planu rade grozote koje nikada neće doći u javnost. O tome piše sjajna kanadska analitičaka Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka – uspon kapitalizma katastrofe.
Pišete li Vi možda i pjesme? Što nam spremate?
Pjesme sam neko vrijeme pisala iz hobija – pisala sam u rimi, za inat trendu „stvarnosne“ poezije koja je isušila stilske figure i svela poeziju na dnevnik svakodevice. No, onda sam se opet vratila prozi, jer sam tip koji voli širiti i produbljivati stvari.
Po kojom kriterijima se vodite u prosuđivanju nečije estetike?
Kao što sam već spomenula, nije važna sama inspiracija, važno i oblikovanje teksta, o čemu kritičari danas malo pišu. Valja osmisliti priču, aktere, iskazati svoj jezik, a da ne govorim o dijalektima i idomima koje neki pisci koriste u romanima, a na što se kritika uopće ne osvrće. Kritičari danas većinom prepričaju sadržaj, nešto kažu o ugođaju i to je to, čast iznimkama. Ma, danas možete biti sretni da vas uopće netko i spomene, i tri retka su nagrada za knjigu od tristotinjak stranica.
Koje uzore u pjesništvu i književnosti općenito uvažavate? Koje književnike privatno najviše volite čitati?
Teško mi je izdvojiti samo neka imena. Volim čitati sve pisce koji pišu o životu, koji duboko zalaze u sudbine koje su uvjetovane vremenom, prostorom, socijalnim kontekstom… Ne volim sofisticirane, teško čitljive knjige – to je za mene trijumf stila, a u romanu treba trijumfirati život sa svim svojim zamkama, svjetlima i tminama. Volim knjige o autsajderima, sa živim dijalozima, sa svim prokletinjama života koji bruji oko nas. Udaljiti knjigu od života za mene znači udaljiti ju od književnosti.
Postoji li kod nas kultura čitanja? Ili je o tome bespredmetno razgovarati? Zašto ne volimo kao nacija knjige?
Ta su dva pitanja veoma zanimljiva. Svi govore da ljudi u nas ne čitaju, što nije točno. Ljudi dolaze u knjižnice, dolaze i na promocije, čak i na pjesničke večeri, o čemu svjedoči manifestacija „Poezija to go“ koju sjajno vodi Sonja Zubović. Problem je u tome što mediji slabo prate kulturu, što su je strpali na iste stranice sa showbuzzom i svu scenu strpali u isti koš. Od kada je svijeta i vijeka, uvijek su suptilni ljudi bili u manjini, a većina je bila uvijek pomodna. Tehnološki napredak je olakšao život, ali u ljudima nije promijenio ama baš ništa. Tko voli kulturu, pratit će je, tko ne voli, neće.
Kako tumačite pjesničku hiperprodukciju? Užasno puno ljudi piše, a malo se čita?
Hiperprodukcija je bolest i poezije i proze. U kapitalizmu niče mnogo privatnih izdavačkih kuća koje objavljuju sve i svašta. Tako se stvara gomila knjiga, deponij na kojem su izmiješane dobre i diletantske knjige i treba mnogo više vremena da se ta gomila raščisti. Kritičari bi trebali biti neka vrsta smetlara… trebali bi odvojiti plodove od kukolja, ali to bi mogao biti beskonačan posao. Jedini spori kritičar je vrijeme. Osobno se ne opterećujem recepcijom svojih knjiga. Kada objavim knjigu pustim ju u život – ona je kao brod u boci i ne znam kamo će otplutati. I boje da ne znam, pa se nadam boljem!
Što kažete za objavljivanje pjesama od pjesnika na Facebooku i na društvenim mrežama?
Društvene mreže igraju veoma važnu ulogu za književnost, jer je ima jako malo u „klasičnim“ medijima. Da nema toga, knjige bi jedva postojale, posve bi ih pojeli politika i estrada. Zato podržavam svaki portal koji prati književnost. I ovom portalu svaka čast!
Može li se od književne kritike i recenzija kod nas živjeti?
Na žalost, pisac koji je slobodnjak kao ja može živjeti samo od tuđih knjiga, a ne od vlastitih. Za vlastitu knjigu dobijete deset posto od cijene, pa kao knjiga košta 130 kuna, vaš dio je tek 13 kuna. Naravno da se na malom tržištu ne može živjeti od prodaje, morate raditi nešto drugo. Ja vodim skoro deset godina tribine u Društvu hrvatskih književnika, pišem recenzije za razne časopise, uređujem knjige… Vlastitu knjigu pišem iz hobija i sada zamislite koliko entuzijazma mora uložiti pisac u pisanje, a da zna da od toga neće zaraditi ništa? Za koga se pisci žrtvuju? Za prijatelje, susjede, za rodbinu i nešto malo dragih kolega. I to je dobro dok se knjige još uopće tiskaju. Smiješni su mi pisci koji kukaju zbog tiraža i honorara – treba se pomiriti s prokletstvom pisca u maloj zemlji, treba prihvatiti da se piše za dušu, a živi od nečeg drugog. Rijetki slobodnjaci mogu živjeti od pisanja Koliko znam, jedini je u tome uspio Miro Gavran.
Do kada ćete se baviti književnom kritikom i pisanjem recenzija? Na čijem književnom djelu trenutno radite?
Recenzije ću pisati sve dok od toga živim. Trenutno s užitkom čitam knjigu mog dragog kolege i pisca Željka Ivanjeka Brk i vrabac o političkom vremenu ondašnjem i današnjem, o našem političkom cirkusu i o njoj ću s užitkom pisati.
Da li Vas netko od mlađih ili neafirmiranih pjesnika još može ugodno iznenaditi?
Tužna sam kada mi netko mlad dade rukopis i kada shvatim da je vrijedan objavljivanja. Kako će ta mlada duša doći do izdavača? Veoma teško, jer većina autora u nas tiska već afirmirane autore, što je lakši posao negoli istraživati i tražiti među mladima svjetlo – to im je kao tražiti iglu u plastu sijena. Mladi su u nas svugdje zakinuti – poslije studija ne mogu naći posao, pa će mnogo ljudi emigrirati, stopiti se s drugim kulturama, a treća koljena obitelji neće više znati hrvatski jezik. No, kako reče Andrić, ne treba nas brinuti odljev mozgova, nego ostanak idiota.
Imate li neke hobije za koje ne zna javnost, a da Vas relaksiraju ili oplemenjuju?
Opušta me joga, ali samo na razini vježbi disanja i ravnoteže. Ne ulazim u budizam, jer me ne mogu zavarati kojekakve religiozne kaste za brzu duhovnu obnovu, kakvih je na ovom svijetu napretek. S dušom je najlakše manipulirati – možeš je puniti, prazniti, mijesiti kako hoćeš. Zato i broj kvazi-iscjelitelja sve više raste, jer ljudi vjeruju u neke nove duhovne proroke. Mogu u životu sve izgubiti, ali svoju dušu ne dam, ma koliko god bila osjetljiva. Ipak je bolji život s usponima i padovima, duhovnim dramama, ushićenjima i razočaranjima negoli goli prosjek, ravnina po kojoj hodate sve do mirovine. Jest da senzibilitet košta živaca, ali eto, sve što vrijedi ima svoju cijenu.
