Kad mi je nedavno, u jednom razgovoru Stjepan Šešelj izložio naum kako želi ponovno ojačati Neretvansku riznicu umjetnina i inih vrijednosti, tj. povećati izložbenu djelatnost na više izložaba tijekom godine, razveselih se. Osobito mi bi drago čuti kako planira izložbama objedinjavati stvaralaštvo dvaju administarativno-političkih prostora jednog istog duhovnog bića. Ta činjenica je samo po sebi dostatnim razlogom da se pozovu i odazovu svi s obadvije strane neprirodno izmišljene mitnice na Neretvi koja dijeli jedan narod, jedan puk, jedno srce na dva dijela. U vremenu smo globalizacije kada samo duhovno jedinstvo i kulturno stvaralaštvo može očuvati samobitnost hrvatskog naroda od sve pogubnijih dezintegracija.
Izgradnjom kulturnih ustanova kao što su Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti u Opuzenu, Franjevačka galerija i Likovna Akademija na Širokom Brijegu, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače u Mostaru, te Zaklada kralja Tomislava u Čapljini, Hrvati u Dolini dobili su nositelje duhovne i kulturne misli. Mjesta su to u kojima se dugi niz godina uprizoruju likovne izložbe, a uz likovnost uvijek se dogodi neko književno i glazbeno događanje. Sva ta kulturna događanja, a napose likovna, dovode do toga da jedan dio Neretvana postaje ovisan o likovnosti, ili čak štoviše, izgrađuje kriterije prema likovnoj umjetnosti.
Tek što su nam se slegli dojmovi sa čapljinske izložbe Krune Bošnjaka, o Uskrsu prije dvije godine, eto njega ponovno u Dolini. Ovaj put nam se predstavlja izložbom od četrnaest crteža naziva Pietà na križnomu putu. Dok čitanje knjige ili slušanje glazbe zahtjeva angažman u vremenu i brižljivu suradnju, likovni uradak je, zahvaljujući njegovoj prirodi mogućno sagledati jednim pogledom. Sagledati da, ali ne i vidjeti!!! Najčešće promatrač ostaje na tom prvom pogledu, pogledu na površinu djela i prelazi na ona sljedeća. Taj površinski sloj djela, pogled na prvu, samo je prozirni omotač koji nagovještava tragove događanja onoga što je ispod, onoga što je istinska poruka.
Izdvojena iz postaja mučnoga kalvarijskog hoda, Pieta je slika s kojom bi se mogla usporediti patnja svake majke koja pada u plač, u klonuće, u nijemost od prevelike boli. Slike, majke koja na krilu drži mrtvo dijete, majke pramajke, Krista…, uzajamno se skoro i ne razlikuju, ni po načinu slikanja, niti po likovnoj snazi izraza. Crteži su to zrelog umjetnika, svjesnog sve kompleksnosti pitanja o religioznom slikarskom izričaju današnjeg vremena. Vođen vlastitom vizijom doživljaja Kristove muke, crta laganim i prozračnim elegantnim rukopisom, koji mu nedvojbeno otkriva autorsku posebnost. Njegov slikarski izraz nije puko ponavljanje već viđenog, nego je naprotiv, izvoran, svojstven samom autoru, autentičan kao i pjesnički redci uz crtež.
Stojeći pred ovim slikama, na kojima svatko od nas može prepoznati i svoju majku, svoju baku, hrvatsku majku, i svoj životni put obilježen križem s pravom se možemo zapitati zašto su inspirativniji za slikarsku stvaralačku maštu prizori patnje i muke od onih koji odišu radošću i optimizmom. Nameće se kao pravilo, da se iz tih dramatičnih i tragičnih tema bola i patnje, postižu vrhunski kretivni dometi. Bošnjakovi crteži obilježavaju svevremenost kako opisanošću biblijske poruke, tako i težnjom približavanja božanskog ljudima.
Iako ni na jednoj slici nije vidljiv križ, on je nazočan, on se sluti. Promatrajući izloške možemo ga vidjeti kroz jednu zamišljenu duhovnu vertikalu, jer Križni put nije samo asocijacija na pojedinačnu sudbinu i sam čin nošenja teškoga križa. Kruno Bošnjak nam posredstvom umjetničkog čina prenosi slike žalosti, plača, muke i ako malo bolje uronimo ispod one prve kore, postajemo dionicima samoga djela. Umjetnost koja nam je ponuđena na uvid u djelima Krune Bošnjaka odraz je jednog nepresušnog vjerskog vrutka koji je nadahnjivao i koji će nadahnjivati umjetnike dok bude svijeta i vjeka, a umjetnikov likovni izraz je jedna dokazana kvaliteta koja se mora uvažavati.