Umjetnost je stvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti izražena pomoću govorene ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije i dr. Ako se u čovjeku rodi dar i želja za umjetničkim izražavanjem, onda je on čovjek – umjetnik. Takova stvorena umjetnost, ljudskim umom i ljudskom rukom, kao specifični vid saznanja, podložna je tumačenju i vrijednosnom prosuđivanju. Da bismo razumjeli kreativni duh o kojem želimo izreći prosudbe, neophodno je poznavati ga. Kad ga upoznamo i zajedno zaplovimo istim vodama, istom zemljom, istom domovinom, moramo težiti s njim plivati stalno na istom valu, koračati putovima njegove osobne imaginacije, odgonetati zagonetke koje stvara stvaralačka volja i dar. Nema većeg zadovoljstva od udubljenosti i koračanja uz umjetnika.
Iako se nisam mnogo puta susreo s djelima slikara Josipa Turkovića, ne mogu ne spomenuti moj prošlogodišnji boravak na Galovićevim jesenima u Koprivnici, kada sam bio uistinu impresioniran viđenim. Naime, prvu smo večer, počašćeni domaćinima naravno, proveli u koprivničkoj Pivnici, koja je pravo umjetničko remek-djelo. Uz Atačeve i Fluksijeve majstorije, oči su mi se zalijepile za vitraje na prozorima koje je uradio Josip Turković.
Lijepe mi se i večeras oči pred njegovih osamnaest radova, gdje prevladavaju crteži. Crteži su skice za buduću sliku, a u crtežima i slikama Josipa Turkovića jasno nam je, već na prvi pogled, da nije težio komercijali. Njegovo slikarstvo jest osobni lirski figurativni dar s kakvim se rijetko susrećemo. Kada promatramo radove ovoga umjetnika, možemo samo zamisliti maštu iz koje se pretakalo zamišljeno, onostrano, neviđeno, a ipak čovjeku blisko – narodno. Konji, djevojke, vile, vrbici, klijeti… jesu li njegove slike nastajale iza slavljenja Martinja, iza komušanja kokuruza, kakvoga pira… ne znam, ali sam siguran da nipošto nisu prosječne. One zauzimaju visoko mjesto u hrvatskom slikarstvu, tim više što njegov slikarski pravac nije krenuo dobro utabanim podravskim naivnim putovima, gdje bi se možda i stopio u tad rasplesanom naivnom kolu.
Još bih upozorio na to, da bez obzira slika li ljudsku figuru, pejzaž, životinje… Josip Turković slika uvijek čovjeka. Iako na prvi pogled imamo pred sobom svijet koji ga okružuje, protivu tome, on slika svijet koji je u njemu, slika svoj emotivni stav i svoje reagiranje na temu. Tako se, kao promatrači, uslijed sugestivne moći slikara, trenutno pronađemo u njegovoj nakani. Josip Turković je bio slikar, crtač, grafičar, umjetnik širokog dijapazona, koji je doživljeno, zamišljeno, (ne)viđeno, propuštao kroz filter osobnog istančanog senzibiliteta, darujući nam svoj svijet fantastike krcate zemljanom simbolikom, a ipak s vidljivim porukama i znakovima iz svakog poteza koje kao da nam govore: „Neka živi nam voljena Domovina!“
