Nikola Zekić spašava zvučno blago Crne Gore

MISIJA ETNOMUZIKOLOGA, NIKOLA ZEKIĆ SPASAVA ZVUČNO BLAGO CRNE GORE

Piše: Božidar PROROČIĆ

Nikolu P. Zekića upoznao sam na Lovćenu, tokom posjete predstavnika NVO „Ekvivalent“ i JU Biblioteke za slijepe Crne Gore, 28. oktobra 2026. godine. U razgovoru me fasciniralo njegovo znanje iz brojnih oblasti. Upravo je taj susret bio povod da poželim da napišem esej o njemu. Kada sam se potom bliže upoznao s njegovim interesovanjima i istraživačkim radom, postalo mi je jasno koliko njegova posvećenost zaslužuje pažnju naše kulturne javnosti. Na Lovćenu, đe se profesionalno bavim približavanjem prirodnog i kulturnog nasljeđa ljudima, taj susret dobio je za mene posebno značenje. Razmišljajući o Nikolinom radu, pomislio sam na sve ono što pripada kultrnom segmentu Crne Gore, a sačuvano je u zvuku na izgovorene riječi, pjesme i način na koji ih je neko nekada pjevao. Takvo nasljeđe ima svoje čuvare. Nikola Zekić mu prilazi s obrazovanjem etnomuzikologa i pažnjom istraživača koji razumije vrijednost pojedinačnog zapisa.

Rođen je 22. avgusta 1995. godine u Beranama, u porodici vezanoj za Rožaje i beranski kraj. Osnovno obrazovanje stekao je u Podgorici, uporedo pohađajući nižu muzičku školu „Vasa Pavić“, u kojoj je potom završio i srednjoškolski odsjek za muzičku teoriju. Bio je đak generacije. Na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu završio je osnovne i master studije etnomuzikologije, a master rad odbranio 2021. godine. Njegova interesovanja danas povezuju tradicionalnu muziku Balkana s istorijom snimanja, kulturnom istorijom i proučavanjem života naših iseljenika. Nikola je osoba s oštećenjem vida i javno govori o značaju pristupačne literature i ravnopravnog učešća u kulturi. U svojim nastupima ističe stručnost etnomuzikologa i doprinos koji svojim znanjem može pružiti. Taj stav zaslužuje puno uvažavanje. Dostupna knjiga, prilagođena tehnologija i mogućnost istraživanja osnovni su uslovi za rad. O Nikoli želim da pišem upravo kroz ono što proučava, pokreće i ostavlja na raspolaganju drugima.

Posebno mjesto u njegovom radu pripada starim gramofonskim pločama, uključujući izdanja na 78 obrtaja, i magnetofonskim snimcima. Za razumijevanje njihove vrijednosti dovoljno je pomisliti na glas koji je ostao zabilježen samo na jednom nosaču zvuka. U njemu mogu biti sačuvani osoben izgovor, način izvođenja pjesme ili kazivanje koje više nemamo od koga čuti. Stari snimak omogućava susret s konkretnim čovjekom i njegovim vremenom. Način na koji je otpjevao jedan stih može istraživaču reći nešto što pisani opis nije zabilježio. Očuvanje takve građe zahtijeva mnogo strpljenja i stručnog znanja. Treba razumjeti nosač zvuka, pravilno prenijeti snimak i sačuvati podatke o njegovom porijeklu. Ime izvođača, vrijeme nastanka i okolnosti snimanja pomažu da se zapis pouzdano tumači. Digitalna kopija zatim zahtijeva uređeno čuvanje i provjeru. Međunarodne smjernice za zaštitu zvučne baštine upravo povezuju očuvanje samog snimka s očuvanjem podataka koji objašnjavaju šta slušamo. U toj pažnji prema pojedinostima nalazi se veliki dio vrijednosti posla kojem je Nikola posvećen.

U biografskoj bilješci koju mi je dostavio posebno je izdvojio projekat „Sistematska digitalizacija, konzervacija i stručno arhiviranje zvučne građe institucionalnih fondova Crne Gore“. Projekat je uvršten u Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2026. godinu, uz podršku Ministarstva kulture i medija. Zvanični dokument navodi fondove Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“, Radio Crne Gore i lokalnih radio-stanica, ukazujući na ugroženost građe zbog propadanja nosača i zastarijevanja opreme. Predviđeni su popisivanje, konzervatorska priprema, digitalizacija i stručno uređivanje podataka, uz uspostavljanje dugoročnog čuvanja. Za Crnu Goru ovakav poduhvat ima naročitu vrijednost. Sačuvani snimci mogu postati izvori za buduća istraživanja, nastavu i kulturne programe. Mogu pomoći da bolje razumijemo lokalne muzičke tradicije, govore i iskustva ljudi čija svjedočanstva nijesu dovoljno zastupljena u pisanoj istoriji. Podržati takav rad znači obezbijediti da ono što je već prikupljeno ostane upotrebljivo i dostupno. Svako odlaganje povećava mogućnost da dio te građe više nećemo moći da preslušamo.

Nikolin istraživački put već ima konkretne potvrde. Bio je angažovan na digitalizaciji gramofonskih ploča u Narodnom muzeju Crne Gore. U novembru 2023. godine na Forumu Muzikološkog instituta SANU održao je predavanje o pjevaču Obradu Đurinu, zasnovano na proučavanju periodike i starih ploča. Takva istraživanja povezuju tragove rasute između različitih zemalja i zbirki, vraćajući u kulturnu istoriju ljude o kojima se danas nedovoljno zna. Jedan posebno lijep primjer njegovog doprinosa nalazi se na stranici filharmonijskog hora iz Šefilda. Hor zahvaljuje Nikoli što je digitalizovao staru ploču ansambla iz kojeg je nastao i snimke učinio dostupnim na internetu. Ploču izdavačke kuće Columbia pronašao je i kupio u Beogradu. Na njoj su djelovi Hendlovog „Mesije“. Zahvaljujući njegovom angažmanu, do tih izvođenja mogu doći i slušaoci daleko od mjesta đe je primjerak sačuvan. Jedna ploča tako ponovo povezuje ljude kojima njena sadržina nešto znači.

Na „Etno-kampu dr Zlata Marjanović“ u Kolašinu, u avgustu 2026. godine, govorio je o privatnim audio-snimcima kao zanemarenom izvoru informacija u etnomuzikologiji. Ta tema mi se čini naročito dragocjenom. Porodična traka može sačuvati pjesmu u obliku u kojem se pjevala u jednoj kući, glas starijeg člana porodice ili običaj zabilježen bez namjere da ikada postane istraživačka građa. Prepoznati vrijednost takvog zapisa znači razumjeti koliko kulturno pamćenje duguje svakodnevnom životu. Važan dio Nikolinih interesovanja zauzima muzika balkanskih Sefarda. Njeno proučavanje otvara pitanja susreta jezika, seoba i uzajamnih muzičkih uticaja. Njegov rad obuhvata i prevođenje: časopis Jewish Fiction objavio je njegov prevod pripovijetke rabina Avrama Romana „Our Conversations“, sa srpskog na engleski. Koautor je i rada o životu i karijeri Sofke Nikolić, zajedno s Davidom Pokrajcem i Sašom Spasojevićem. Ovi primjeri pokazuju kako se njegova radoznalost razvija kroz različite oblike istraživanja i predstavljanja kulturne građe.

Nikola je i esperantista, član Udruženja esperantista Srbije. O učešću na međunarodnom seminaru u Budimpešti 2025. godine pisao je na esperantu, opisujući susrete i razmjenu iskustava s mladima iz različitih zemalja. Zanimaju ga i istorija slijepih osoba, razvoj pomagala i tehnologije koje omogućavaju pristup informacijama. U tim interesovanjima prepoznajem dosljednu otvorenost prema znanju i ljudima. On istražuje načine na koje se iskustvo može sačuvati, razumjeti i podijeliti.

Posebno cijenim taj rijedak spoj stručnog obrazovanja, poznavanja starih zvučnih zapisa i spremnosti da se rezultat rada učini korisnim drugima. Za ovakav posao potrebno je prihvatiti sporost istraživanja. Jedan nepoznati izvođač ili podatak s etikete ploče može tražiti dugu potragu. Njegova vrijednost postaje jasna kada dopuni ono što znamo o nekom vremenu. Nikola upravo takvim pojedinostima poklanja pažnju, pokazujući koliko posvećen pojedinac može doprinijeti zajedničkom znanju.

Zato smatram da njegov rad zaslužuje trajnu saradnju institucija kulture, odgovarajuću opremu i uslove u kojima će se stručnost dalje razvijati. Crnoj Gori potrebni su ljudi koji poznaju njene fondove i umiju da ih približe istraživačima i publici. Potrebno je i da njihovo iskustvo bude preneseno mlađima, kako bi očuvanje zvučne baštine imalo kontinuitet. Podrška Nikolinom radu ulaganje je u znanje koje našim ustanovama i kulturnoj javnosti može donijeti dugoročnu korist. Susret na Lovćenu ostao mi je važan upravo zato što me je podstakao da upoznam taj svijet rada i interesovanja. Fascinacija znanjem jednog sagovornika prerasla je u poštovanje prema poslu koji obavlja. Nikola Zekić zaslužuje da ga crnogorska javnost upozna kao obrazovanog, svestranog i posvećenog istraživača zvučne baštine. U svakom sačuvanom snimku ostaje nečiji glas, a s njim i dio iskustva koje možemo prenijeti dalje. Njegov rad pomaže da ti glasovi ostanu dio našeg kulturnog pamćenja.

Tekst je realizovan u okviru projekta „Glasovi jednakosti“, uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.