Izbor iz predgovora prof. Helene Sablić Tomić
Ovim slikarskim nizom Ivo Ostojić zaustavio je raspadnuto nebo, uspio je vjetar satjerati u stijene, a vlastiti slikarski zapis pretvoriti u iskrenu žudnju za životom. Stalna inspiracija tamnim na slikama Ive Ostojića, projekcija je svjetlosti što uljeva kasni bakar u zaljeve djetinjstva. Motivski ciklusi satkani od istraživana tjelesnog i pejsažnog od jarbola vjetra i tišine stalna su mjesta Ostojićeve umjetničke poetike. Jer zrcalni odrazi intime, preljevaju se u mtivima koji ne uspjevaju odoljeti nostalgijskom izazovu za morem i valovima koji i dalje troše hridi njegovog pelješkog djetinjstva.
