Kolumna u prvom licu: Dan kada sam u Aljmašu osjetio tišinu koja govori
Boris Markuš
Velika Gospa uvijek mi dođe kao podsjetnik. Ne na datum, ne na običaj, nego na ono što sam tijekom godine uspio zaboraviti – da čovjek ponekad mora stati, udahnuti, priznati sebi da mu treba mir. Misa za branitelje nije običan odlazak u crkvu. To je trenutak u kojem čovjek, htio ili ne, počne razgovarati sam sa sobom. Kad sam stigao, vidio sam ljude koji su došli iz svih smjerova: Osijeka, Vukovara, Dalja, Erduta. Neki su hodali, neki su došli biciklom, neki autom. Ali svi su imali isti izraz lica – onaj koji se pojavi samo na Veliku Gospu, kad čovjek dođe ne po običaj, nego po mir. Kad sam se približio svetištu, vidio sam ljude koji su dolazili kao i ja: bez žurbe, bez pretjeranih riječi. Veterani, njihove obitelji, djeca koja još ne znaju sve, ali osjećaju dovoljno. I dok sam prolazio pokraj zastava koje su se lagano micale na vjetru, osjetio sam onu poznatu težinu u prsima – ne tugu, nego zahvalnost. Ušao sam u crkvu i sjeo malo više u stranu. Volim promatrati ljude. Volim vidjeti kako se netko prekriži, kako netko spusti glavu, kako netko pogleda prema oltaru kao da traži odgovor koji se ne može izgovoriti. Kad je počelo misno slavlje, osjetio sam kako se prostor smirio. Svećenik je govorio o žrtvi, o hrabrosti, o tome da sloboda nije nešto što se naslijedi, nego nešto što se brani. Ispred svetišta stajao sam s nekoliko branitelja. Nije bilo govora, nije bilo patetike. Samo kratke rečenice, stisak ruke, pogled koji traje sekundu duže nego inače. Kad sam krenuo prema autu, pogledao sam prema Dunavu. Tog dana tekao je mirnije nego inače. Možda sam si to samo umislio, ali činilo se kao da i on zna da je danas dan kad se ne diže buka. Kad se samo stoji, sluša i pamti. Velika Gospa nije samo datum. To je dan kad se srce smiri. I kad čovjek shvati da je dobro što je došao. I zato sam i ove godine krenuo prema Aljmašu – ne zato što moram, nego zato što znam da me tamo čeka nešto što ne mogu dobiti nigdje drugdje. Velika Gospa mi nikad nije samo blagdan.
Kalvarija – put na kojem sam ostavio sve što me tištilo
Kalvarija u Aljmašu nije samo niz postaja. To je put koji te ogoli, razvuče, uspori, natjera da priznaš ono što si cijelu godinu gurao pod tepih. I zato sam ove godine, na Veliku Gospu, odlučio proći je polako, bez žurbe, bez glume – onako kako čovjek treba kad traži mir. I zato sam ove godine, više nego ikad, shvatio da je dobro što sam se popeo. Ne radi tradicije. Ne radi običaja. Ne radi drugih. Nego radi sebe.
