Intervju povodom aktualne samostalne izložbe “UNUTARNJI MOSTOVI” u Muzeju grada Trogira
U Muzeju grada Trogira 11.08.2026. otvorena je samostalna izložba Sandre Abou Abdo “Unutarnji mostovi”. Izložba ostaje otvorena do 23. kolovoza 2026. godine.
Povodom aktualne izložbe razgovarali smo s umjetnicom o pripadanju, drvu kao živom sugovorniku i mostovima koji povezuju mjesta, ljude i sjećanja.
Iako već godinama živi i stvara u Berlinu, Sandra Abou Abdo nikada nije otišla iz Trogira. Grad u kojem je odrasla i oblikovala prve umjetničke korake ostao je trajno upisan u njezinim slikama, bojama i sjećanjima. Samostalna umjetnica, magistra likovne kulture i likovna pedagoginja, iza sebe ima brojne samostalne i skupne izložbe, a ovog ljeta ponovno se vraća pred trogirsku publiku izložbom „Unutarnji mostovi”.
Diplomirala je 2005. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u klasi prof. Željka Marovića, dobitnica je Rektorove nagrade te je od 2021. godine državno priznata odgajateljica u Njemačkoj. Članica je strukovnih udruga HULU-a Split i BBK Berlina, a Trogirani je pamte kao suosnivačicu i prvu predsjednicu LUT-a, po dugogodišnjem portretiranju na gradskoj rivi, estetskom oblikovanju prostora caffe bara Smokvica te samostalnoj izložbi „Modri eter” 2014. u Muzeju grada Trogira.
Što za Vas danas predstavlja Trogir?
Trogir je mjesto kojem se uvijek vraćam, čak i kada sam daleko. To je moj prvi atelje, prvo svjetlo, prvi pogled na more. U meni još uvijek žive mirisi borova s Čiova, uske kamene ulice i plavetnilo koje se ne može opisati riječima. Kada slikam u Berlinu, često imam osjećaj da zapravo slikam iz tog mediteranskog svjetla. Trogir nije samo grad iz kojeg dolazim – on je dio mog unutarnjeg krajolika.
Vaši radovi nastaju na drvenim podlogama. Zašto upravo drvo?
Drvo me oduvijek privlačilo jer je živo. Ono već nosi svoje vrijeme, svoje godove, pukotine i ožiljke. Ne doživljavam ga kao podlogu, nego kao ravnopravnog sugovornika. Ne pokušavam sakriti njegovu priču, nego je nastavljam. Kombiniram različite materijale s onim što osjećam u sebi, pa nastaju radovi koje volim nazivati svojim unutarnjim emocionalnim krajolicima – mjestima na kojima riječi prestaju, a osjećaji počinju govoriti.
Trogirska publika pamti Vašu izložbu „Modri eter”. Kakve Vas uspomene vežu uz taj povratak?
Bio je to jedan od onih trenutaka koji ostanu u čovjeku. „Modri eter” nastao je iz potrebe za tišinom, za prostorom između sna i stvarnosti. Nakon Splita vratiti taj ciklus u Trogir bilo je kao zatvoriti jedan važan krug. Ovdje ljudi promatraju umjetnost srcem. To se osjeti i to je neprocjenjivo.
Već godinama živite između Berlina i Dalmacije. Kako danas doživljavate ta dva grada?
Berlin mi je dao slobodu da istražujem, da budem hrabrija i otvorenija prema svijetu. Ondje sam radila s djecom, umjetnicima iz različitih kultura i otvorila internetsku trgovinu kroz koju moji radovi danas putuju diljem svijeta. Ali ono što me oblikovalo kao čovjeka, onu bazu, stup nosim iz Dalmacije. Berlin je mjesto u kojem stvaram, a Trogir mjesto iz kojeg stvaram. Ta dva grada danas nisu suprotnosti – oni su jedan moj unutarnji most.
Velik dio Vašeg života posvećen je radu s djecom. Što Vam taj dio poziva donosi?
Djeca me svakodnevno podsjećaju koliko je važno ostati iskren. Zato sam u Berlinu završila i pedagogiju. Vjerujem da umjetnost nije samo ono što stvaramo, nego i ono što dijelimo s drugima. Rad s djecom neprestano me podsjeća koliko je važno njegovati znatiželju, osjećaje i kreativnost. Upravo tada umjetnost dobiva svoje najdublje značenje – postaje most između ljudi.
Što donose „Unutarnji mostovi”?
To je moj najintimniji ciklus do sada. Kroz njega istražujem osjećaj pripadanja, tragove odlazaka, priče i korijene koje, bez obzira na to gdje nas život odvede, uvijek nosimo sa sobom. To su mostovi koje ne gradimo samo između mjesta, nego i unutar sebe. Želim da posjetitelji ovu izložbu ne dožive samo pogledom, već da je osjete – kroz emociju, sjećanje i vlastite unutarnje priče.
Na kraju se uvijek vraćam misli koja me prati godinama: „Autentičnost i iskrenost prema sebi i vlastitom radu. Sve ostalo će nadoći.”
