Drevna crkvica označava početak je i kraj svakoga puta svakoga čovjeka jer pored nje i od nje se odlazi u svijet i pored nje se vraća iz svijeta
Miroslav Pelikan
Akademski slikar iz Dubrovnika, Lukša Peko istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor je impresivnog i kompleksnog opusa, uglavnom ulja i nešto grafika.
Na uzavreloj likovnoj sceni nazočan je nekoliko desetljeća, ostavio je duboki trag svojim djelom i specifičnim artističkim zamišljajima.
Pred nama je ciklus ulja na platnu, manjeg formata, čudesni ciklus motiva s juga, slike obilježene vrelinom zraka sa drevnom crkvicom u središtu, uspravno prema nebu rastuće drveće, okruglasti grmovi, bjelina puta koji vodi do blage sjene u ponešto hladnijem volumene crkvice, gdje čovjek sam, potpuno sam toji ispod neba tražeći riječi utjehe.
Malo bijelo zdanje, starije od bilo čega na ovim prostorima i od plodova i od ptica i od drveća jedino je more i kopno starije, čvrsto stoji, oslonjena na žućkastu zemlju i kamen.
Drevna crkvica označava početak je i kraj svakoga puta svakoga čovjeka jer pored nje i od nje se odlazi u svijet i pored nje se vraća iz svijeta.
Dok je čovjek oronuo i umoran na crkvici se ne vide novi ugrizi vremena, ona traje, ona je vječnost.
Lukša Peko koristi vješto i nadahnuto snažan, jak kolor, rekli i ovdje boje vrište od vrućine koja je nalegla na cijeli krajobraz.
Tek možda ponekad začuje se kliktaj galeba ili cvrkut neke druge ptice i onda opet sve zamukne, utiša se, smiri.
Teško je opisati stvarnu ljepotu ovih fantastičnih krajobraza u ulju na manjim formatima akademskog slikara Lukše Peke.
Možda bi bilo bolje reći, neopisivo.
