Skip to content

Kolumna: Novigrad i ona tiha, stvarna poveznica

Novigrad: Odanost koja miriše na more
I tako je ostalo: odanost kao sidro, ljubav kao jedro.
Grad kao priča koju ne želiš završiti.
Kolumna: Novigrad i ona tiha, stvarna poveznica

Boris Markuš

Neka mjesta ne trebaju velike riječi. Ne trebaju reklame, ne trebaju slogane, ne trebaju objašnjenja. Postoje jednostavno zato što postoje – i to im je dovoljno. Novigrad je jedno od takvih mjesta. Kad se o njemu govori, najčešće se spominju more, riva, stari zidovi, mirisi koji se mijenjaju s vjetrom. Ali ono što se rijetko kaže, jer se teško formulira, jest da taj grad ima neku svoju tišinu. Ne onu praznu, nego onu koja dopušta čovjeku da se malo smiri, malo uspori, malo dođe sebi. To nije tišina koja traži pažnju. To je tišina koja dopušta da budeš prisutan. I tu se stvara ona nenametljiva poveznica – nigdje objavljena, nigdje zabilježena, nigdje pretvorena u priču. Ne zato što je tajna, nego zato što je jednostavno previše obična da bi se pretvorila u nešto “veliko”. Ljudi se vežu za mjesta iz različitih razloga.

Ponekad zbog uspomena. Ponekad zbog ljudi. Ponekad zbog osjećaja da se negdje uklapaju bez napora. A ponekad – zbog ničega posebnog. I baš to “ništa posebno” zna biti najstvarnije. Novigrad ne obećava spektakl. Ne obećava promjenu života. Ne obećava da će te dočekati otvorenih ruku. Ali ako mu daš vremena, ponudit će ti nešto drugo: prostor da se osjetiš normalno. U svijetu koji stalno traži da budeš brži, glasniji, bolji, zanimljiviji – ima nešto osvježavajuće u mjestu koje ti ne traži ništa. Ni dokaz, ni plan, ni svrhu. Samo prisutnost. Možda je zato ta poveznica ostala nenapisana. Ne zato što je skrivena, nego zato što je jednostavna. A jednostavne stvari najlakše se prepoznaju, ali najteže objašnjavaju. I možda je to sasvim dovoljno.