IVAN DOMANČIĆ: LJUBAV U DOBA FAŠIZMA

U svom novom polemičkom tekstu naslovljenom „Ljubav u doba fašizma” hvarski pisac i pjesnik Ivan Domančić govori o problemu novog fašističkog vala koji doživljava nagli porast, te pojačanim nasiljem i mržnjom prijeti pokositi svijet, ukoliko opasno izmakne kontroli. U ovoj „operaciji suzbijanja štetočine” autor upozorava kako „rehabilitacija” fašističkih ideala u 21. stoljeću nastaje iz straha, ogorčenosti i nesigurnosti, te onda kada demokracije postanu samozadovoljne i ljudi dobrovoljno odustanu od slobode u korist autoritarizma. 

U tekstu ističe da moralna neutralnost nije zaštita od zla, već često njegova podloga, pošto ljudi koji nisu aktivno zli, ali nisu ni spremni suprotstaviti se nepravdi, omogućuju njeno širenje. Time se Domančić obraća ne samo prošlosti, već i budućnosti, jer autoritarnost ne dolazi izvana, već iz nas samih – ako joj otvorimo vrata. 

LJUBAV U DOBA FAŠIZMA

U zraku ove zemlje osjeća se miris – oštar, kemijski smrad koji prodire u pluća i zadržava se u krvotoku poput prokletstva. To je miris propadanja, institucija koje trunu iznutra, moći bez ograničenja i okrutnosti bez posljedica. Ova država je patetični karneval kukavica, moćnika, ulizica, kršćanskih nacionalista, totalitarističkih duhova i cmizdravih autoritarnih namjernika koji nasilje zamjenjuju za snagu, a poslušnost za patriotizam. I na toj pozadini samo nekolicina ljudi može osjetiti gađenje i strah, u dozama dovoljno velikim da otruju naciju. Svjedočimo li trenutno povratku fašizma? Dio današnje krajnje desnice otvoreno je nasilan i nedemokratski – pa čak i u svojim manje ekstremnim oblicima, krajnje desni populizam predstavlja ozbiljnu prijetnju. Fašizam se danas smatra opasnim jer ponovno oživljava povijesne taktike – poput kulta vođe, nasilnog gušenja neslaganja i stvaranja narativa “mi protiv njih” temeljenih na ksenofobiji. Daje prednost emocijama i mitu nad razumom, prijeteći demokratskim institucijama, pravima manjina i globalnoj stabilnosti.  Živimo pod preplanulim neofašizmom koji se spotaknuo u autoritarizam, ne genijalnošću, već pukom nesposobnošću, apatijom i moralnim bankrotom ljudi koji su ga trebali zaustaviti. Ovo nije bilo svrgavanje. Bila je to predaja.

Postoje značajne razlike između fašizma iz prošlosti i onoga što vidimo danas, ali generalna povijesna putanja će neizbježno ostati ista. To jest, baš kao što je fašizam ranog 20. stoljeća izmakao kontroli i završio genocidom, danas, ideologija kojoj se „neki” priklanjaju ima potencijal da postane još nasilnija ako ostane nekontrolirana. Prije gotovo jedno stoljeće, klasični fašizam je napustio demokratske slobode kako bi slijedio unutrašnje čišćenje i vanjsku ekspanziju bez etičkih ili pravnih ograničenja. Iako su pojedini diktatori pokušavali ostvariti ove unutarnje i vanjske ciljeve na različit način, svi su se postavili u opoziciju prema nizu „drugih“ koji nisu bili samo ideološki već i etnički. Glavna razlika između klasičnih i suvremenih inkarnacija fašizma je ta što verzija koju gledamo danas operira unutar demokratskih sistema, a ne izvan njih. Zagovornici fašizma 20. stoljeća željeli su promijeniti sve odozgo; Mussolini je to definirao kao „revoluciju protiv revolucije“. Ali fašizam danas ima za cilj preobraziti demokratske sisteme iznutra. Tako su tokom prošlog desetljeća, rasistički, homofobni i ksenofobni zakoni ponovo izronili na površinu unutar demokratskih režima kroz demokratske procedure širom svijeta. Ovo otvaranje rana je potencijalno opasnije od preživljavanja segmenata antidemokratske ideologije klasičnog fašizma, jer matica konzervativne sile ima tendenciju da ih ignorira pa čak i podrži. Druga velika razlika između ovo dvoje je da za razliku od klasičnog fašizma, njegova se suvremena verzija ne bavi socijalnim blagostanjem. Zajedno sa njegovom katastrofalnom opsesijom etničkom superiornošću, klasični fašizam je preuzeo utopijsku dužnost građenja poretka koji bi na bolji način adresirao socijalne i psihološke potrebe građana koji pate zbog pustošenja kapitalizma. Što je fašizam ako ne vlada izgrađen na strahu – strahu od autsajdera, susjeda, prosvjednika, novinara, imigranta, disidenta – i gađenju – gađenju prema slabima, drugačijima, onima koji postavljaju pitanja, neposlušnima, slobodnima? Fašizam ne vlada. On zastrašuje. On ne uvjerava. On prijeti. On ne vodi. On degradira, odvlači pažnju i uništava. On nije vođa. On je parazit. Komunisti su možda ubili više ljudi nego fašisti, ali komunizam je zao kada krene po zlu; fašizam je zao kada sve ide po planu. Komunizam jest spremnost srca koliko i sve ostalo; želja za boljim svijetom kojem je lako rugati se, ali teško živjeti bez njega. Fašizam se odnosi na ubijanje ljudi. Fašizam je privremeni savez između rulje i elite, te je radikalni odgovor na komunizam i liberalizam, koji u svojoj političkoj kulturi žestoko zagovara ideologiju koja graniči s religijskim žarom. Taj žar zagovara karizmatični vođa (zapravo mora biti muškarac) koji u isto vrijeme pojačava svoj  ekstremni nacionalizam romantičnim simbolima. Režim će provoditi ovu ideologiju masovnom mobilizacijom i militarizacijom stanovništva, što će dovesti do naglaska na muževnosti i živahnosti mladih. Neki mladi ljudi skreću prema krajnje desničarskim, autoritarnim i neofašističkim ideologijama, vođeni ekonomskim očajem, razočaranjem u demokraciju i potragom za snagom. Moderni fašistički pokreti često ciljaju mlade, posebno muške, pojedince putem društvenih mreža s porukama hipermaskuliniteta, nacionalističkog ponosa i žrtvenog progona manjina. Fašizam je kazna koju prokleti našeg vremena nanose sami sebi. Fašizam je autoritarna, krajnje desničarska ideologija ukorijenjena u ekstremnom nacionalizmu, koja daje prioritet naciji (a često i rasi) nad individualnim pravima. Fašizam koristi totalitarizam, militarizam i žrtvene jarce kako bi stvorio ujedinjenu državu. Budući da su se pojavile u vremenu neoliberalizma i kompetitivnog individualizma, današnje ultradesničarske stranke više ne osjećaju potrebu da mobiliziraju mase dajući velika obećanja alternativnog društva ili civilizacije koja bi im poboljšala živote. Umjesto toga, oni kanaliziraju ljutnju i frustracije izoliranih pojedinaca koji nužno ne pripadaju desnici ili ljevici prema „vječitom drugom“ čije će uklanjanje ili proganjanje navodno riješiti sve socioekonomske probleme. Žalosno je stanje stvari kada nas geopolitička džungla našeg svijeta tjera da poželimo da je politika genetska karakteristika, tada bismo mogli stvoriti virus koji bi izbrisao svakog političara s lica zemlje – a ljepota toga je u tome što nećemo ni primijetiti njihovu odsutnost, jer svaka demokratska nacija ima sposobno tijelo državnih službenika, iako djelomično lijenih i korumpiranih, koji bi održavali kotač demokracije u pokretu, uz vodstvo znanstvenika i učenjaka, kao da je samo još jedan utorak, jer su ti ljudi pravi motor demokracije. Ali nažalost, politika nije genetska osobina, a ubijanje fašista ne okončava fašizam, već ga samo odgađa, pa bismo morali odabrati jedinu drugu, zamorniju, ali zapravo trajnu alternativu, a to je, da nema više kompromisa s fašizmom – ili budite ljudi i suočite se s autoritarnim elementima svog dijela svijeta, ili se nemojte nazivati ljudima!