Izložba koja okuplja 79 djela hrvatskih umjetničkih velikana, izvedenih u crtačkim i slikarskim tehnikama na papiru
Ana Petričić Gojanović
U Galeriji Mona Lisa u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, 10. lipnja u 19 sati otvara se izložba „Vječna ljepota crteža“, koja okuplja čak 79 djela najvažnijih hrvatskih umjetnika od kraja 19. stoljeća do druge polovice 20. stoljeća. Riječ je o selekciji radova ujedinjenih medijem papira i širokim rasponom crtačkih i slikarskih tehnika, od olovke, ugljena i tuša do akvarela, gvaša i pastela. U cjelini, izložba naglašava važnost crteža i tehnika na papiru kao ravnopravnog, ali često zapostavljenog medija u kojem su hrvatski umjetnici ostvarivali visoku razinu izraza, te ga ponovno postavlja u fokus kao temeljni nositelj likovne ideje i umjetničke vještine.
Izložba se usredotočuje na crtež kao autonomni likovni medij i temelj likovnog izraza, pri čemu se naglašava njegova uloga u oblikovanju prostora, volumena i likovne misli, ali i njegova trajna prisutnost u razvoju hrvatske moderne umjetnosti. Kako u predgovoru navodi autorica izložbe Biserka Rauter Plančić, crtež je „drevna i prvobitna grana likovnoga umijeća“, ali i osnova svakog likovnog izraza, pri čemu se crta razumijeva kao „zamišljeni ocrt uočenih i percipiranih likova, oblina, predmeta, krajobraza… ili posve izmaštanih apstraktnih kompozicija“. Upravo u tom rasponu između opaženog i imaginarnog kreće se i izložba „Vječna ljepota crteža“, koja crtež promatra kao neposredan trag umjetničkog mišljenja i kao samostalno područje likovne vrijednosti.
U selekciji od gotovi 30 velikana hrvatskog slikarstva je i crtež Vlaha Bukovca, nastao tijekom prve godine slikarova studija na pariškoj Akademiji, u klasi Alexandrea Cabanela. Bela Čikoš Sesija donosi titravu, plenerističku viziju pejzaža, a Menci Clement Crnčić motive jadranskog priobalja, njegovog „zaštitnog znaka“. Josip Račić predstavljen je crtežom koji potvrđuje njegovu iznimnu portretnu karakterizaciju i sigurnost crtačkog izraza, a Ljubo Babić pejzažima u kojima se teorijska misao o „našem krajoliku“ pretače u kromatsku strukturu. Crteži Milivoja Uzelca pripadaju njegovim predratnim pariškim godinama kada su ga motivirale cirkuske akrobacije i plesačice. Marijan Trepše predstavljen je akvarelom u kojem se ekspresionističko iskustvo pretače u svjetliju, mediteransku kolorističku senzibilnost dok devet sliko-crteža Otona Glihe zorno svjedoče hodogram njegova slikarskog izraza. Edo Murtić zastupljen je gestualnim radovima u kojima dominira energija boje i apstraktna ekspresija mediteranskog iskustva, a Zlatko Prica crtežima koji se kreću od folklorne stilizacije do reducirane, ritmizirane plošne strukture. Crteži Miljenka Stančića spajaju tehničku perfekciju i oniričko-nadrealni imaginarij, dok kiparski crtež Dušana Džamonje svjedoči o procesu nastanka skulpturalne forme iz osnovnog crtačkog impulsa. Izložba crtež promatra kao samostalni umjetnički medij, naglašavajući njegovu ulogu u oblikovanju prostora, volumena i likovne misli, ali i njegovu trajnu prisutnost u razvoju hrvatske moderne umjetnosti.
Izložba „Vječna ljepota crteža“ ujedno predstavlja i prvi dio šireg projekta posvećenog radovima na papiru, čiji je cilj u budućim nastavcima dodatno proširiti pregled hrvatske umjetnosti ovoga medija uključivanjem novih autora i radova iz različitih stvaralačkih faza već zastupljenih umjetnika.
Riječ je o iznimnoj prilici da se na jednom mjestu sagleda kontinuitet i raznolikost crtačke prakse u hrvatskoj umjetnosti kroz više od stoljeća i pol, u mediju koji je istodobno i najneposredniji i najintimniji oblik likovnog izraza, te koji u ovoj izložbi dobiva svoje puno, samostalno čitanje.
Izložba „Vječna ljepota crteža“ u Galeriji Mona Lisa ostaje otvorena do srijede 24. lipnja, a može se razgledati od ponedjeljka do petka od 10 do 19 sati.
Izložba „Vječna ljepota crteža“ u Galeriji Mona Lisa, lipanj 2026.
Predgovor
Biserka Rauter Plančić
„Riječ unaprijed o crtežu“
Crtež kao samostalni likovni medij, kao vještina koja se u darovite umjetničke svijesti prometnula u sredstvo kojim se gradi svoj likovni izraz, drevna je i prvobitna grana likovnoga umijeća. Crtež je osnova svima, od kipara i slikara do grafičara. Njime se ostvaruje prostor, njime se tvore obline i volumeni, njime se stvara jedinstvo volumena i prostora na plošnoj osnovi. Disciplina umjetničkog crteža u početku je bila ograničena na tamno-svijetle kontraste i izraz sazdan od slobodnog obrisa, čiste linije do baršunastih tonova olovke, sanguine, sepije … kojima se približila slikarstvu. Štoviše, i uz tako ograničena sredstva crteže je resilo tonsko bogatstvo slikarskih realizacija pa stoga ne čudi činjenica da se danas, uz svu silu novih šiljatih crtala, tuševa, grafita, kreda, ugljena, močila i ostalih sredstava uvriježilo crteže izvedene u raznovrsnim tvorivima nazvati sliko-crtežima. Ipak, za razliku od slikara, umjetniku crtaču glavno je sredstvo crta ili potez, linija ili rez, a te crte i linije zapravo ne postoje u naravi. One su zamišljeni ocrti uočenih i percipiranih likova, oblina, predmeta, krajobraza … ili posve izmaštanih apstraktnih kompozicija, i nisu drugo do li znak kojim čovjekova svijest označuje sebe prema svijetu stvarnosti.
Kasnije se ta mreža znakovlja raspliće, svijest se razvija i raste, a znakovlje poprima jasni likovni izraz i postaje umjetničko djelo širokoga spektra vrijednosti i odlika; od estetskih, kulturnih, povijesnih i tržišnih do kreativnosti, izvrsnosti, etičnosti i autentičnosti. Početci razvoja te svijesti sežu u naša djetinjstva i igre s olovkom i papirom. Koliko će se dugo još krug zatvarati olovkama i bojicama u rukama darovitih i manje darovitih mališana, dok nas digitalna tehnologija osvaja, ne možemo kazati, a ni predvidjeti. Osvajanje se odvija munjevito i stoga, iskoristimo ovo naše vrijeme i uživajmo u ljepoti crteža iz ove kolekcije.
Kolekcija je to u razvoju i svako malo raste opsegom i značenjem za potpuniji uvid u neprekinutu nit sliko-crtačke izvrsnosti hrvatske likovne moderne kroz više od 140 proteklih godina. Ukratko rečeno, sadržava odlična djela njezinih najznačajnijih protagonista: od Vlaha Bukovca, Bele Čikoša Sesije, Mencija Clementa Crnčića, Josipa Račića i Mihovila Krušlina preko Jurja Plančića, Lea Juneka, Ljube Babića, Jerolima Miše, Milivoja Uzelca, Marijana Trepšea, Krste Hegedušića, Omera Mujadžića, Ernesta Tomaševića, Antuna Motike, Slavka Kopača do Otona Glihe, Nives Kavurić Kurtović, Dušana Džamonje, Ede Murtića, Zlatka Price, Nikole Reisera, Đure Pulitike, Miljenka Stančića i Dimitrija Popovića. Njihovim virtuoznim potezima šiljatih crtala, baršunastih ug- ljena, pastela i kreda te kistovnim orkestracijama laviranih tuševa, akvarelnih i tempernih boja oživjeli su na papirnim ploštinama i more i šume, i stabla i cvijeće, i stare utvrde i usnula mjestašca, u riječ priroda i krajobrazi u svojoj iskonskoj ljepoti. U kolekciji ne manjka ni ljudi pri poslu ili zabavi, ni aktova, ni portreta, a brojni su i intimistički prizori iz atelijera ili doma, pa i obojene crtačke rapsodije iz nepresušne mašte i kreativna naboja ovih umjetnika. Jednom riječju pravi dijagram njihova umijeća, zanosa i predanja umjetničkoj interpretaciji zemaljskih i izmaštanih vidova čovjekova života i svijeta oko nas.
Biserka Rauter Plančić
Zagreb, 15. svibnja 2026.
Biserka Rauter Plančić
“SKEDE”
Vlaho Bukovac
Zapis pri dnu crteža je slikarova reminiscencija na komičnu operu „L’Éclair“ (Bljesak munje) Froment la Halévyja, komponiranu na libreto J. H. Vernoya de Saint-Georgesa. Premijerno je izvedena u pariškoj Opéra-Comique 1835. i sudeći po popularnosti koju je zadobila tijekom 19. st. – na repertoaru istoga kazališta – zadržala se sve do Bukovčeva dolaska u Pariz. Crtež je nastao tijekom prve godine slikarova studija na pariškoj Akademiji, u klasi Alexandrea Cabanela (od jeseni 1877. do ljeta 1878.) Bukovac ga je signirao s početnim slovom vlastita imena na francuskom: Blaise (Vlaho) i pohrvaćenim prezimenom Bukovac (umjesto izvornog Faggioni) kojim se otad vazda potpisivao.
Na ovoj slikarovoj studiji anđeosku poruku nade prenosi ženski lik – velik i visoko uzdignut prema nebu – koji istovremeno očituje i nježnost i snagu, i eteričnu ljepotu i prigrljenu dobrotu, što razgaljuje sve koji ga pogledaju i pruža nadu u svjetliju budućnost za kojom svi žude.
Bela Čikoš Sesija
Izrazito titravu, plenerističku viziju pejzaža Bela Čikoš Sesija ostvario je u opsežnom ciklusu akvarela s krajobrazima starih hrvatskih gradina (Susedgrad, Grižane, Drivenik, Sokolovac …) koje je slikao tijekom 1895.
Josip Račić
Josip Račić je po mnogima najveći talent u povijesti modernoga hrvatskog slikarstva čiji je hod prema Olimpu 1908. zaustavila naprasna smrt u sobi pariškog hotela Saint Gregoire. Ipak, trag i utjecaj njegove slikarske ostavštine na protagoniste hrvatskog slikarstva 20. st. golemi su i neporecivi. Ujesen 1905. sa skromnom ušteđevinom, stečenom radom u litografskim radionicama Beča i Berlina, stigao je u München studirati slikarstvo i, kako pokazuju rijetki sačuvani crteži s druge i treće godine studija, poduka prof. Habermanna na Akademiji i nasljeđe W. Leibla, pa posredno i É. Maneta, dali su prve zrele i lijepe plodove.
Prvorazredni primjer Račićeva žustra napretka je upravo ovaj crtež koji očituje vrhunsko „alla prima“ crtanje po modelu, sigurne i izdašne poteze ugljenom i kredom i, dakako, izvrsnu portretnu karakterizaciju i još izvrsnije moderiranje svjetlosti koja lice djevojke dodiruje postrance.
Menci Clement Crnčić
U crtežu i slikarstvu M.Cl. Crnčić neprikosnovena je vrijednost hrvatske likovne umjetnosti, a u grafici i neporecivi začetnik njezina moderniteta. Slikar kojemu su zaštitni znak marine i hridi jadranskog Primorja i Dalmacije, u crtežu je ostvario i niz široko zahvaćenih veduta frankopanskih kaštela iz Vinodolskog zaleđa i panoramskih pogleda na more s brdovitih i krševitih Plasa ponad Vinodola. Stvarao ih je tijekom ljetnih boravaka u svojoj vili u Novom Vinodolskom. Na Plasama je često znao vidjeti i svoje studente sa zagrebačke Akademije na kojoj je više od tri desetljeća vodio slikarsku i grafičku klasu. More i priroda za olujnog ili mirnoga vremena Crnčića su vazda motivirali za crtački i slikarski čin klasična realističkog koncepta, ali i vibrantna impresionističkog rukopisa ostvarenog, na papiru suverenim umnažanjem poteza ugljenom i olovkom, a na platnu iskričavom paletom.
Crteže iz ove kolekcije Crnčić je izveo i u grafičkom mediju (bakropisu). Otisnute listove učestalo je izlagao u Salonu Ullrich, a u inozemstvu premijerno 1926. na izložbi jugoslavenskih grafičara u Zürichu i St. Gallenu.
Juraj Plančić
Akvarel s vedutom slikarova rodnog Staroga Grada – nadahnut crepuscolarnim slikama E. Vidovića i signiran 1921. godinom – govori nam da je naslikan na drugoj godini njegova slikarskog studija na zagrebačkoj Akademiji. Preciznije, tijekom ljetnih praznika koje je Juraj Plančić sve do odlaska u Pariz obvezno provodio kod kuće. Razlozi tomu dvojake su prirode. U prvom redu neimaština koja je pratila slikarov studentski život zbog koje se nije mogao ni pošteno prehranjivati, a kamoli iznajmiti sobu u kojoj bi mogao i slikati dok je Akademija zatvorena. Drugi, veseliji razlog bila je zaručnica Tonica Šoljan koja ga je u Starom Gradu željno iščekivala o svim blagdanima i školskim raspustima tijekom njegova splitskog školovanja na Graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi (1918/1919.), a onda i zagrebačkog koje je završilo u klasi prof. V. Becića i stečenom diplomom 1925. Zajedno su otputovali i u Pariz 1926., gdje je Plančić muko- trpnim radom u nepune tri godine ostvario svoj san. Nijedan hrvatski slikar nije imao tako ubrzan proces usvajanja modernizma, kao Plančić. Kao da je znao da će ga tuberkuloza pokositi 1930.
Milivoj Uzelac
Milivoj Uzelac hrvatski je slikar koji je dijelom svoga opusa iz akademskih praških i međuratnih zagrebačkih godina dao zamašni prinos rađanju ekspresionističkog izraza u Hrvatskoj. Premda je već 1923. otišao u Pariz, u kojem je živio i radio do preseljenja u Provansu (1963.), Uzelac je sve do 60-ih godina sudjelovao i na brojnim izložbama hrvatskih umjetnika u Zagrebu. Stilski se kretao od spomenutog ekspresionizma preko neokubizma do pariškog neoklasicizma. Tijekom 40-ih godina zaredali su se učestali boravci Uzelca u Provansi, gdje je slikao i crtao s virtuoznom lakoćom blještave krajolike, putene aktove i erotske prizore.
Crteži iz ove zbirke pripadaju Uzelčevim predratnim pariškim godinama kada su ga motivirale cirkuske akrobacije, zamamne tamnopute plesačice i mlađahne sportašice koje je crtao i slikao vazda u punom svjetlu.
Ivan Lacković Croata
Klasik hrvatske naive Ivan Lacković Croata bio je prvi slikar iz podravskog kruga koji se odmaknuo od hlebinske škole naive. Svoja djela ispunjavao je samosvojnom poetikom, tanahnim crtežom i sižeima gotovo s one strane realnosti. Bio je nenadmašni i neumorni crtač s čijim bi se crtežima sela i prirode kroz godinu mogli ispuniti svi mjeseci u stoljetnom kalendaru epohe. Virtuozno izvedena „Zima“ pero-tušem, prema iskazu snježne utihe na selu, sjajni je primjer Lackovićeva umjetničkog habitusa.
Marijan Trepše
Marijan Trepše veliki je dio ljeta 1938. proveo u Kraljevici i tom je prilikom naslikao ovaj akvarel s obližnjom uvalom, ribarskom lukom i tunerom (vidilicom) koja u sezoni tunolova služi ribarima za lociranje jata tuna.
Metijer i slikarski izraz Trepše je poput brojnih hrvatskih slikara do kraja ispekao i formirao u Parizu tijekom usavršavanja na Academie de la Grande Chaumière (2920/1922.). Premda je u svjetsku slikarsku meku stigao ne samo kao akademski školovani slikar (Prag), nego i kao afirmirani grafičar i slikar ekspresivna izričaja na izložbama Proljetnog salona (1919. i 1920.), Trepšea je tek iskustvo stečeno među skupinom studenata Mauricea de Vlamincka, potaklo da desetak godina kasnije proslika radoznalo i vlaminckovski sočno. Naime, prevlast sunčanog svjetla i svojevrsni koloristički neokampanilizam te slikanje pejzaža s povišenog motrišta – karakteristike koje očituje i akvarel ribarske luke – do punog su izražaja došle u Trepšinim pejzažima slikanima u Primorju i Dalmaciji 30-ih godina, odnosno nakon što je žestina ekspresionistič- kog izraza Proljetnog salona okopnila, a tamna kavanska motivika prestala biti u fokusu slikara koji su na izložbama Salona 1919. i 1920. predvodili ekspresionistički smjer ondašnje likovne scene u nas. Mislimo, dakako, na „prašku četvoricu“, neformalnu likovnu grupu kolega s praške likovne Akademije koju su, osim Trepšea, činili Gecan, Uzelac i Varlaj.
Trepšin prijelaz od tamnih kavanskih interijera na sunčanu stranu prirode nije se dogodio odmah po njegovu povratku u Zagreb. Štoviše, proces implementiranja pariškoga iskustva trajao je gotovo cijelo desetljeće. U međuvremenu bio je zaokupljen scenografskim radom u HNK-u, predavanjima na Obrtnoj školi, litografiranjem, izložbama – na koje je mahom slao aktove i portrete neoklasicističkih obi-lježja….i tek se sredinom 30-ih godina u slikara javila žeđ za ljepotom prirodnih predjela i koloristički izazovnijim, ustreptalijim plohama boja. Jednostavno kazano, zaželio se stati za štafelaj i slikati „stilom koji slika“. Da to nije bila časovita slikarova intencija pokazuje nam ovaj prvorazredni akvarel ribarske luke i niz pejzaža koje je nasli- kao u Dalmaciji, Primorju i okolici Zagreba tijekom 30-ih i 40-ih godina, pa i poslijeratne vedute zagrebačkih parkova i zaseoka Rim podno Medvednice.
Ljubo Babić
U opusu Ljube Babića – barda hrvatske likovnosti 20. st. – na slikarskom i teorijskom polju – gotovo da ne postoji tema ili pojava u umjetnosti 20. st. a da ih on nije teoretski sondirao u cilju stvaranja modernog nacionalnog likovnog izraza. Polazeći od kromatskih karakteristika „našeg krajobraza“ u polifoniji njegove pojavnosti, Babić je postavio pejzažnu paradigmu „boje i sklada“ koja se i danas reflektira na slikarstvo u nas. Duboko ukorijenjen u modernu tradiciju, većinu je „uvezenih“ strujanja iz europskih žarišta prilagođavao krajobraznim datostima „našeg“ podneblja i pritom je ostvario antologijski opus hrvatskoga slikarstva 20. st.
Sva četiri Babićeva pastela ovdje izložena pejzaži su dalmatinskoga podneblja. Nastali su tijekom slikarovih učestalih pohoda dubrovačkoj široj okolici i pokazuju vrhunske domete njegove sintakse: od vlastite teorijske misli do slikarske prakse. Sa zemljano-sivim tonovima pastelnih boja, slikar rođen u zelenom Hrvatskom zagorju, kojega je i slikarski opjevao u ciklusu ulja „Moj rodni kraj“, podneblju Lopuda, Korčule i Pelješca prilagodio se realitetu dalmatinskoga podneblja, na njegovu sivu, kamenu osnovicu (I. Zidić).
Oton Gliha
Dominantni motiv ovog iznimno cijenjenog slikara druge polovine 20. st. su gromače otoka Krka, gdje je desetljećima u Omišlju provodio dobar dio godine i gdje je naslikao ili skicirao pa u zagrebačkom atelijeru završio glavninu svoga opusa. Devet ovdje zastupljenih Glihinih sliko-crteža zorno svjedoče hodogram njegova slikarskog izraza. Za razliku od prva četiri crteža, izvedena u kombinacijama akvarela i tuša ili gvaša i masne krede iz 50-ih i djelomice 60-ih godina – na kojima još prevladavaju konkretni obrisi gromača s malo šarolike zemlje omeđene suhozidima, u crtežima iz druge polovine 60-ih i 70-ih godina Oton Gliha je u znatnoj mjeri reducirao oblikovni diskurs i tek asocijacijama na prethodne crteže upućuje na otočki krajobraz ispresijecan suhozidima.
Temu gromača Gliha je problematizirao u bezbroj varijacija i na koncu njegovo ga je strukturiranje krčkih vizura na platnenoj ili papirnoj podlozi dovelo do autentičnog slikarskog idioma po kojem je zauzeo visoko mjesto u antologiji hrvatskog slikarstva druge polovine 20. st. Stvarajući vazda izvan ustaljenih figuralnih ili apstraktnih slikarskih polova ostvario je, po dubini zahvata i snazi izričaja, jedinstveni opus slika koje danas rese stalne postave mnogobrojnih respektabilnih muzeja i galerija u domovini i inozemstvu.
Slavko Kopač
Ova dva crteža višestruko značajnog hrvatskog i francuskog umjetnika Slavka Kopača, čiju ulogu u afirmaciji Art bruta i nadrealizma Europa tek odnedavna prepoznaje, lijepi su primjer autorova crtačkog izraza iz poslijeratnog pariškog razdoblja.
Valja spomenuti da je Kopač do konačnog preseljenja u Pariz (potkraj 1948.) tri poratne godine boravio u Firenci, gdje je ostvario niz akvarela i gvaševa s vizijama šumskoga svijeta koje je izlagao s talijanskim slikarima povezanima s recentnom pariškom maticom likovnih strujanja. Zadobivši pozornost kritike, pa i preporuku Giordana Falzonija (nadrealističkog slikara i kritičara) da pođe u Pariz upoznati se s utjecajnim Jeanom Dubuffetom – koji misli i stvara kao i on – Kopač je osvanuo u Parizu i ubrzo postao uvaženi prota- gonist novog vala nadrealista okupljenih oko Michel Tapiéa i André Bretona.
Kopačeva djela iz ranih 60-ih godina – kao i ovdje izloženi crteži – prožeti su humanističkom notom u sižeima, a zemljanim tonovima i reljefnom strukturom plohe slikar stvara iluziju prirodnog tla.
Dušan Džamonja
Kiparski crteži posebna su vrijednost svake likovne zbirke. Bilo da su studije budućih skulptura, bilo da su razrade nekih kiparskih tema, oni su vazda uzbudljiva slika kako autorova stvaralačkog procesa, tako i vizija koje ga zaokupljaju. Nebrojeno puta smo od sâmih kipara čuli da sve počinje na papiru i da „nema vrsnog kipara bez izvrsnog crtača.“
Da je Dušan Džamonja izvrstan stvaralac u oba medija zna se već odavno. Gotovo da nema njegove samostalne izložbe ili monografije o njegovu opusu u kojoj nisu bili zastupljeni i brojni kiparovi crteži; od prve njegove monografije iz 1960., autorice Vere Horvat Pintarić, do posljednje iz 1987. iste autorice.
Crtež naslova „Jaje“ Džamonja je izveo kao neovisno djelo od pripremnih studija za izradu skulptura istoga naslova koje je krajem 60-ih godina počeo intenzivno stvarati i kojima je osnovni oblik zapravo kugla.
Ivan Meštrović o kiparskim crtežima:
Oni nastaju neposredno pod stvaralačkim impulsom i najmanje su namješteni (…). Taj napor i stvaralačka groznica u usponu su dok taj kreativni elan ne postane ekvivalent vizije, a poslije uglavnom nastupa znanje i vještina.
Edo Murtić
Edo Murtić najistaknutiji je umjetnik apstrakcije lirskog i gestualnog izričaja, u riječ najvažniji predstavnik apstraktnog kolorističkog ekspresionizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti prošloga stoljeća. Bio je iznimno širokog spektra interesa u raznim medijima slikarskog izražavanja i uz mnogobrojne štafelajne slike ostvario je i zamašni opus crteža, pastela, pa murala, mozaika, fresaka, emajla i oslikane keramike. Opus mu je golemih razmjera jer slikao je vrlo lako, plodno i svakodnevno cijeloga radnog vijeka. Napustivši zarana poslijeratno angažirano slikarstvo, zanesen mediteranskim bojama i svjetlom, Murtić je izvjesno vrijeme slikao na način blizak postimpresionističkomu kolorizmu. To je naprosto činjenica, kao što je i činjenica da je njegov jednogodišnji studijski boravak u SAD (1951/1952.) – tijekom kojeg je upoznao američko ne predmetno slikarstvo i Jacksona Pollocka, rodonačelnika „action“ i „dripping“ slikarstva – rezultirao ne samo prijelomnicom u njegovu slikarstvu, nego i oslobađanjem hrvatske likovnosti od diktata socrealizma.
Slika „Crveni znak“ iz ove kolekcije reprezentira Edu Murtića, nagonskog slikara kolorističke vokacije koji priznaje samo „veličanstvo boja“ i svoje slike stvara koncentracijom slikarske materije i vehementnom gestualnošću. Valja još spomenuti da je sva sila eminentnih likovnih kritičara upravo slike iz 60-ih godina proglasila kulminacijom kolorističke ekspresije Ede Murtića.
Slike pak „Ljetni dan u Vrsaru“, „Crna zvijezda“ i „Rascvjetali vrt u Vrsaru“ svojevrsni su oblikovni i motivski remake figuracije i mediterana u njegovu
stvaralaštvu. Sjajno slikani i kadrirani ovi gvaševi s fragmentima istarskih ljepota pokazuju nam i hedonističku stranu Ede Murtića koji je, jednostavno rečeno, uživao stvarati svoja djela koliko u zagrebačkom atelijeru, toliko još i više u svom drugom domu u Vrsaru.
Zlatko Prica
Pricin životni i slikarski put u nemaloj mjeri obilježeni su ratom i te- rorom. Naime, rođen je u jeku Velikog rata, a potom su mu ranih 20-ih godina roditelji zbog terora hortijevaca morali izbjeći iz Pečuha i skloniti se u Zagreb, gdje je iznova započeo osnovno školovanje. I za vrijeme studija na likovnoj Akademiji imao je problema zbog svoje lijeve orijentacije (diplomirao u klasi Lj. Babića 1940.). I to nije sve, jer netom što je zatvorio svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu 1941., u lipnju iste godine je uhapšen i do prosinca je bio zatočenik ustaškog logora Danica u Koprivnici. U logoru je kradom i nacrtao niz dramatičnih crteža objavljenih poslije u grafičkoj mapi „Ljudi iz logora Danica“. Po puštanju na slobodu sklonio se je kod svojih u Mirnovcu i više-manje u miru slikao u stilu zagrebačke škole. No teror, ovaj puta ustaški, i dalje ga je pratio pa se Prica 1943. pridružio partizanima na Žumberku. Slikarski pribor uzeo je u ruke tek u Topuskom, gdje je 1944. s Edom Murtićem otisnuo poznatu litografsku mapu “Jama”.
Prvih godina poslije rata u Samoboru nastavio je slikati u stilu kolo- rističkog realizma, ali naporedo tomu i tražiti put do veće živosti i uzbudljivijih ritmova na svojim slikama. Rješenje je našao sredinom 50-ih godina kada se okrenuo pojednostavljenju forme, geometrijskom iscrtavanju likova na tragu trokuta, karakterističnog za žensku nošnju samoborskog kraja, i kada je liniju oslobodio funkcije ograničavanja slikarskoga prostora. Godine 1956. u Kabinetu grafike JAZU priredio je izložbu crteža naslova „Samoborski ciklus“ koja je zorno ukazala na novi Pricin izričaj. U ovoj zbirci zornu potvrdu narečenog čini crtež „Mladenka“.
Početkom 60-ih godina Zlatko Prica je načinio još značajniji korak prema posve individualiziranom izrazu, napustio je samoborsku folklornu motiviku i reducirao naraciju. Ciklus crteža naslova „Plodovi zemlje“ bjelodano tomu svjedoči. Od tog ciklusa, ostvarenog u slikarskom i crtačkom mediju, plošna stilizacija predmetnoga, krajnje reducirana figuracija i ritmiziranje površine grafizmima, postali su trajna odlika njegova crtačkog opusa.
Miljenko Stančić
Već je odavno znano da slikaru Miljenku Stančiću u antologiji hrvat- skoga oniričkog nadrealizma pripada najviše mjesto. Bio je čovjek neobično prodorna oka koje je u mah vidjelo ono što je bitno, čovjek snažna temperamenta, a istovremeno i najfinije tankoćutnosti. Premda je svojom likovnom kulturom i obrazovanjem te metjerskom virtuoznošću mogao s lakoćom izabrati bilo koji efektan put u mnoštvo staza što su ih nudila recentna europska likovna zbivanja, cijeli je stvaralački vijek ostao vjeran svom osjećaju svijeta i odatle je izvirala vrijednost i kon- zistentnost njegova opusa. Stančić je od sâmih profesionalnih početaka svoj opus („licencu“ je stekao na zagrebačkoj likovnoj Akademiji 1951.) gradio posve neovisno od onodobnih sučeljavanja apstraktnih i figurativnih izričaja svojih suvremenika. Stvarao je na granici između snoviđenja, vizija i sjećanja s česticama figurativnog; u dvije riječi između iskustvenog i izmaštanog. Služeći se tehnikom starih majstora (Vermeer), u čemu ga je slijedio i dio njegovih studenata dok im je predavao slikarstvo na akademiji koju je i sam pohađao, primjerice Vasilije Josip Jordan,) slikao je začuđujućom perfekcijom i istančanim tonskim nijansiranjem. Ono što je još začudnije jest da je već na svojim studentskim crtežima dosegnuo istu perfekciju kako se to odlično vidi na ovdje izloženom crtežu „Ženski akt s leđa“ iz 1950. Izloženi pak erotski crteži naslova „Lolita“ Stančićeve su ilustracije za pojedine odlomke iz romana rusko-američkog književnika Vladimira Nabokova koji su u nastavcima objavljivani u tjedniku Telegram tijekom 1960.
U hrvatskom slikarstvu 20. st. opus Miljenka Stančića slikarski je univerzum i prvorazredna sinteza klasičnog i suvremenog izraza pred kojim su se poklonili mnogi ljubitelji umjetnosti, pjesnici i esejisti, naraštaji studenata Akademije i niz eminentnih povjesničara umjetnosti. Među prvima Igor Zidić, autor monografije o slikarovu stvaralaštvu (1979., MH), pa zapis o Stančiću završava rečenicom iz monografije: Poput majstora prošlosti on drži do prvog dojma; poput medijevalnih otaca on misli i na nepismene, njegova su ‘vrata širom otvorena’ i on hoće da svi uđu, a dokle će koji dospjeti nije više njegova briga.1
Od Pulice do Mladih filmofila: bogat program za novu generaciju filmske publike
Priredio: Boris Markuš Prije službenog početka Pulskog filmskog festivala u Puli započinje bogat i zanimljiv program za najmlađe ljubitelje filma. “Pulica – filmski program za djecu” u Kinu Valli donosi pet filmova namijenjenih najmlađoj publici, a održavaju se i popularne radionice za djecu za koje…
K-HNK GOSTOVANJA U LIPNJU U HNK-u: DRVENE PTICE i BALKANSKI ŠPIJUN
Drvene ptice, dramski prvijenac autorice Lidije Deduš, nastao je kao autoričina reakcija na vlastito iskustvo života na selu i na, zahvaljujući suvremenim tehnologijama, danas lako dostupnim informacijama o problemu femicida. Koja je razlika u tretmanu toga problema prije 40 godina i danas? Priredio: Boris Markuš…
Ceramica populi 2026 – Festival varaždinskih dvorišta u GMV-u
CERAMICA POPULI 2026: Vatrena afirmacija otvorenje izložbe – GMV Palača Sermage, Trg M. Stančića 3, subota, 13. 6. 2026. u 11 sati – Anita Peričić U okviru suradnje unutar projekta Ceramica populi voditeljice Snježane Pokos-Vujec i Gradskog muzeja Varaždin nastala je izložba pod nazivom Vatrena afirmacija,…
Digitalizacijom do bržeg stjecanja austrijskog državljanstva u Beču
Novi digitalni alati ubrzavaju postupak stjecanja austrijskog državljanstva, štede vrijeme zaposlenicima i omogućuju veću učinkovitost. Ažuriranje postojećih i razvoj novih digitalnih alata u Beču je punom jeku Lara Kuš Magistratski odjel za imigraciju i državljanstvo Grada Beča (MA 35) uspješno je smanjio vrijeme obrade…
Jadranka Đokić i Živko Anočić predvode ekipu filma “Kratke sjene u podne” Pietra Kralja
Završni dani snimanja kratkometražnog filma „Kratke sjene u podne“ redatelja Pietra Kralja Ana Petričić Gojanović Jadranka Đokić i Živko Anočić predvode glumačku ekipu intimne priče smještene u dubrovačku povijesnu jezgru U Dubrovniku se privodi kraju snimanje kratkometražnog igranog filma „Kratke sjene u podne“, mladog…
Šest motiva uzburkanog svijeta Mladena Žunjića
Ciklus šest motiva uzburkanog svijeta oblika i boja Mladena Žunjića zanimljiv je iskorak slikara u novo i ponešto drugačije Miroslav Pelikan Novi ciklus akrila na platnu 100 x 110 cm, istaknutog hrvatskog umjetnika , slikara Mladena Žunjića, njih ukupno šest, aktualni je doprinos već…
Novi dramatični ciklus figura u pokretu Duška Šibla
Gestikulacija figura nagovješćuje dugo očekivani događaj, prijelomnicu, urnebesnu i neobjašnjivu ali… Miroslav Pelikan U proteklom razdoblju vrlo kompleksan ciklus Figura u pokretu Duška Šibla, akademskog slikara i jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, zauzeo je neprijeporno prvo mjesto od svih motiva kada govorimo…
Prilog o knjizi Bachove književne kapi
Helena Sablić Tomić Bachove književne kapi Miroslav Pelikan Nedavno je Ljevak objavio u Biblioteci Cicero knjigu zbirka mini eseja, kritika suvremenih hrvatskih književnika Helene Sablić Tomić Bachove književne kapi, u lijepom, tvrdom uvezu, na 293 stranice. Riječ o novoj produkciji hrvatskih nakladnika u proteklih…
Prilog o knjizi ANTIGON, BOŽJI SIN
Jukka M. Heikkila ANTIGON, BOŽJI SIN Miroslav Pelikan Nedavno je Ljevak u Biblioteci Cicero objavio povijesni roman finskog autora Jukke M. Heikkile Antigon, božji sin, u lijepom, tvrdo ukoričenom izdanju, na 292 stranice, u prijevodu s finskog Borisa Vidovića Antigon, božji sin pripovijeda o…
Greencajt završio uz snažne poruke o budućnosti biznisa, društva i planeta
Nakon tri dana inspirativnih predavanja, otvorenih rasprava i susreta koji su okupili vodeće domaće i međunarodne stručnjake, završeno je šesto izdanje Greencajta, najveće regionalne konferencije održivosti i zelene tranzicije. Tijekom konferencije, HNK2 u Zagrebu postao je mjesto susreta novih ideja, različitih iskustava i ljudi…
Ciklus Crna Serija Petera Weisza
Sve je moguće u ovom kaosu boja i oblika, njihova vrtnja i kretanje nikada ne prestaje jer samo je to bitno, ne stati,.. Slikar Peter Weisz osobito je istaknuto ime suvremebne likovne umjetnost. Autor je kompleksnog visokog cijenjenog opusa, djela nastajalog u nizu proteklih…
Kako ukloniti bol i patnju čovječanstva – novi ciklus Petera Weisza
Slikati stvarnost ljudske patnje, boli, rastanka, iščeznuća može samo izvanredan umjetnik, nadahnut.. Miroslav Pelikan Slikar Peter Weisz iznimno je ime u suvremenoj likovnoj umjetnosti. Kontinuirano slika uspješno niz desetljeća, izlažući u mnogim svjetskim galerijama, organizirajući različita art događanja. Pred nama je novi ciklus, u…
