Otvoren 28. festival Media Mediterranea udruge Metamedij na temu CUTE BUT PSYCHO

Međunarodni festival Media Mediterranea udruge Metamedij ove se godine održava po 28. put, a započeo je u petak, 29. svibnja u pulskoj galeriji Novo gdje je otvorena glavna festivalska izložba naziva CUTE BUT PSYCHO kustoskog kolektiva KUĆĆA kojeg čine Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović. Brojne je prisutne na otvaranju pozdravila izvršna producentica festivala i voditeljica galerije Novo Marijeta Bradić iz udruge Metamedij

– Ovogodišnje izdanje istražuje splet internetske estetike, tehnoloških tjeskoba i afektivnog kapitalizma, potpisuje kustoski kolektiv KUĆĆA. Večerašnja izložba okuplja radove Anje Leko i Andreja Beštaka, Tee Stražičić, Markéte Slaná i Brada Natha, kazala je Bradić i najavila performans „I Can Do It With a Broken Heart“ Markéte Slaná koji je održan nakon otvorenja.

Luja Šimunović iz kustoskog kolektiva KUĆĆA se zahvalila udruzi Metamedij na pozivu da kuriraju ovo izdanje festivala.

– Radi se o festivalu koje pratimo već dulje vrijeme u kontekstu naših profesionalnih interesa, do pitanja načina na koji suvremene tehnologije zapravo utječu na širi politički, društveni i ekonomski krajolik. Upravo na tom tragu je i nastala izložba CUTE BUT PSYCHO koja je kao polazišnu točku uzela upravo te slatke, neobične i zavodljive sadržaje koji cirkuliraju internetom. To je naizgled bezazlena tema, ali zapravo otvara širu priču kako digitalne mreže sudjeluju u našem svakodnevnom životu na planu manipulacije i optimizacije, dakle općenito izvlačenja podataka i manipulacije osjećaja. Radi se o jednom mehanizmu koji na utječe na to kako se osjećamo i međusobno povezujemo, kazale je Šimunović i potom predstavila izložene radove i umjetnike.

Jurica Mlinarec je potom govorio o drugom danu programa festivala dok se Klara Petrović zahvalila udruzi Metamedij na pozivu i povjerenju u organizaciji festivala.

– Zahvaljujem se i Ivi Peručić na dizajnu ovog fantastičnog postava te umjetnicama i umjetnicima na sudjelovanju, kazala je Petrović i u kratkim crtama opisala performans Markéte Slaná.

Za kraj se Marijeta Bradić zahvalila svim suradnicima na projektu, autoru vizualnog identiteta festivala Olegu Šuranu, kolegicama i kolegama iz udruge Metamedij te suradnicima iz Visualije na još jednoj uspješnoj organizaciji ovog festivala. Posebno se zahvalila medijskim pokroviteljima koji iz godine u godinu prate festival te donatorima: Zakladi Kultura nova, Ministarstvu kulture i medija RH, Gradu Zagrebu, Gradu Puli, Istarskoj županiji te Veleposlanstvu Kraljevine Nizozemske u RH.

CUTE BUT PSYCHO istražuje emocionalne, površne i prividno suvišne intenzitete suvremene kulture: slatko, neugodno, blesavo, čudno – sadržaji koji beskonačno cirkuliraju internetom. Ranjive estetike koje svijet čine dražesnim, rasklimanim, nespretnim i hiperzanimljivim na onaj ”zaboravit ću ovo za dvije sekunde” način. Te toksično slatke estetske kategorije oslanjaju se na shizofrene infrastrukture izgrađene na ekstrakciji podataka, prisili i monetizaciji. One podržavaju platformski kapitalizam koji koristi afekt kao valutu, izvlači podatke kroz participaciju i pretvara pažnju u oblik rada. Estetike platformi koje funkcioniraju kao emocionalne infrastrukture koje proizvode privrženosti, komodificirane intimnosti i algoritamski posredovane identitete“, navodi se u raspisu teme izložbe.

Rad Andreja Beštaka i Anje Leko naziva „Dupinov osmijeh“ polazi od simpatičnog lika morskog sisavca kojeg svi povezujemo sa srećom i igrom, ali ovdje je korišten u kontekstu Looksmaxxinga.

„Izraz lica učinio je nasilnost situacije neshvatljivom. Ukočen, mobiliziran. Nije važno, postoje veći problemi na koje se treba usredotočiti. Looksmaxxing je jedino u što vjerujem, a pretty privilege vidim kao jedini izlaz. Opsesija opet radi, način na koji kontroliram svoj neliječeni ADHD. Stavljam se u inferiorni položaj… sve je to za veće dobro. Tako ću dobiti ono što želim“, piše u tekstu koji prati rad.

Andrej Beštak i Anja Leko umjetnički su duo iz Hrvatske koji djeluje u području eksperimentalnih vizualnih umjetničkih praksi, kombinirajući instalacije, performanse, CGI i video radove. Njihova umjetnička praksa temelji se na izgradnji svjetova i stvaranju imerzivnih prostora u kojima postoji emocionalni dijalog između umjetničkog djela, umjetnika i publike. U svojoj umjetničkoj praksi stvaraju poetske prostore i ambijentalne instalacije, koristeći pripovijedanje kao alat za objašnjavanje složenih koncepata kroz introspekciju i intuitivan pristup. Zanima ih istraživanje kolektivnog nesvjesnog, energetskih dijaloga i alternativnih svjetonazora.

Rad Brada Natha naziva „Docking Station (S8_4M)“ istražuje praksu skraćivanja repa kao leću za razumijevanje sjecišta suživota, rada i poslušnosti unutar odnosa čovjeka i psa. Kao prve pripitomljene životinje, psi su milenijima oblikovani ljudskim utjecajem kroz selektivni uzgoj, a povremeno i kirurške zahvate. Skraćivanje repa – povijesna praksa kod određenih pasmina, često opravdavana funkcionalnom zaštitom – uklanja jedan od primarnih psećih komunikacijskih ekstremiteta, naglašavajući njihovu ulogu radnog tijela nauštrb ekspresivnog suputnika. Znakovito je da suvremeni dizajni industrijskih robotskih pasa slično tome isključuju rep.

Brad Nath (1995., New York, oni/on) istražuje tijelo kao mjesto hibridnosti kroz sjecište odnosa čovjeka i psa te suvremene robotike. Radeći s artikuliranim armaturama i umjetnim krznenim odijelima (fursuits) koji ih prikrivaju, njegovi radovi zauzimaju nestabilne pozicije između ljubimca, alata i stroja. Nadahnut obrazovanjem u području arhitekture i body-based perfomansa, njegov rad nudi perspektivu kroz koju se propituje sve veća integracija tehnologije u svakodnevni život.

„ChakraMaxxing“ Tee Stražičić je video instalacija u loopu koja prikazuje live-action gong sesiju u izvedbi autorice, uz prisutnost stiliziranih “chakra anđela”. Njihova namjerno nelagodna i ambivalentna estetika posreduje iskustvo iskrene zvučne meditacije, referirajući se na YouTube “healing” kulturu te vizualne kodove modne i video umjetnosti, s uporištem u estetici Ryana Trecartina i simboličkim strukturama Alfreda Jarryja (Ubu Roi). Projekt je u razvoju, a snimljen je tijekom rezidencije u Kaliforniji, u privatnoj kući na Mulholland Driveu, u suradnji s Elinom Eventovom, Angusom S. Greenom, Arianom Schindler, Ivy Remington i Evanorom Unlimited.

Tea Stražičić (Fluff Lord) hrvatska je multimedijska umjetnica i dizajnerica likova koja djeluje između digitalne skulpture, instalacije i spekulativnog dizajna. Njezina praksa kreće se između fizičkih objekata i virtualnih okruženja, stvarajući hibridne radove, instalacije i kolekcionarske forme. Diplomirala je Animaciju i nove medije u Zagrebu te međunarodno surađuje na projektima u umjetnosti, modi i glazbi. Njezin rad izlagan je globalno.

„Narukvica“ Markéte Slaná istražuje estetsku kategoriju sjaja kao kulturni i ideološki fenomen koji oblikuje načine na koje se identiteti djevojaštva stvaraju, izvode i komodificiraju. Predimenzionirana narukvica, grubo zavarena od poliranog kromiranog čelika, transformirana je u arhitektonski okvir koji evocira Pandora narukvice, uz komentar na estetiku “basic bitch” ranih 2010-ih. Oko perimetra njezinih dvaju paralelnih krugova nalaze se uvećane perle s privjescima koje nose slova: M, A, N, I, P, U, L, A, T, E. Sjaj ovdje nije puka dekoracija, već političko i afektivno stanje, metafora u kojoj je želja da se bude viđen neodvojiva od nemogućnosti skrivanja.

Njen performas „I Can Do It With a Broken Heart“ je izvedbeno čitanje strukturirano kroz fragmentirane tekstualne vinjete, popraćeno obdukcijom plišanog medvjedića, a izveli su ga Tea Stražičić i Andrej Beštak. 

Kroz kiruršku disekciju plišanog tijela, rad istražuje kolaps ekosustava, otuđenje, farmaceutsku regulaciju i psihološke učinke suvremenog života. Kombinirajući klinički jezik s apsurdističkim humorom i intimnom ispovijesti, čitanje se razvija kao fragmentirani pokušaj identificiranja mehanizma i načina psihičke smrti unutar društva oblikovanog hiperstimulacijom i erozijom smisla.

Markéta Slaná multidisciplinarna je umjetnica iz Češke čiji rad istražuje prostore između grotesknog i enigmatičnih krajolika digitalnih svjetova. Njezina praksa, usmjerena na performans i instalaciju, stvara prostor u kojem se susreću osjećaji disocijacije i potraga za smislom. Slaná istovremeno prihvaća apsurdnost i svakodnevicu hiperpovezanog, a ipak otuđenog svijeta, nudeći nijansiranu refleksiju o složenosti suvremenog postojanja u kojem potraga za smislom, uspjehom i povezanošću postaje i igra i duboko proživljena borba.

Izložba „Cute but Psycho“ u galeriji Novo ostaje otvorena do 24. lipnja.

Drugi dan festivala, subota 30. svibnja, započeo je s predavanjem „Post-optimism“ kojeg je Tullio della Cortiglia održao u klubu knjižari Giardini 2. Della Cortiglia je govorio o svom umjetničkom putu – od obrađivanja zemljišta s naglaskom na bio-održivost u budućnosti koju oblikuju klimatske promjene, korištenje baruta u umjetničke svrhe te animatronike u službi novih umjetničkih praksi. „Dva kulturna pokretača – jedan ekspanzionistički, a drugi zaštitnički – oblikovala su emocionalni krajolik suvremenog Zapada: zavodljiva sučelja koja prenose ideologiju kroz osjećaje. To su sustavi koji prethode jeziku, strukturirajući pažnju, ublažavajući nasilje i konstruirajući stvarnost kroz dizajnirani afekt. Rođeni u uniformi, američki crtani filmovi upoznali su pogled javnosti s vojnim intervencijama. Rana animatronika tematskih parkova proizašla je iz zrakoplovnog inženjerstva i balističkog navođenja. Maskote, igračke, avatari i ‘’cute’’ dizajn nisu neutralne estetike; oni su kalibrirani sustavi koji oblikuju percepciju, aktiviraju emocionalni odgovor i prevaljuju zadnji kilometar ratne tehnologije ravno u džepove ljudi“, navodi se u opisu predavanja.

Tullio Della Cortiglia (1996.) talijansko-francuski je umjetnik koji djeluje na sjecištu crteža, videa, skulpture, animatronike i pirotehnike. Njegova je praksa ukorijenjena u ručnom radu i istražuje subverziju blagdanskih i zabavnih mehanizama, analognih specijalnih efekata te prepletene povijesti industrije zabave i vojnih tehnologija, razotkrivajući operativne sustave koji oblikuju suvremenu kulturu. Njegovi se radovi manifestiraju kao gorući fragmenti spektakla unutar nestabilnih okruženja, rekonfigurirajući promjenjiva trenja između urbanih i ruralnih područja, gdje se procesi teritorijalnog prisvajanja, prilagodbe ponašanja i kolektivnog stanovanja neprestano iznova pregovaraju. 

Alex Quicho je potom u Kinu Valli održala izvedbeno je predavanje naziva „Love Crimes“ o sintetičkoj privrženosti, u kojem kolaju znaci pažnje između chatbot-ispovjedaonica i kriminalnih posjeda. Oslanjajući se na teorije rizika, erosa i računalstva, predavanje razotkriva nestalno srce suvremenih sociotehničkih sustava putem procurjelih priručnika za prevarante, modulacije glasa, Telegram poruka uživo i crvenih ruža.

Alex Quicho teoretičarka je s adresom u Londonu. Njezina praksa objedinjuje kritičko pisanje, izvedbena predavanja i pokretne slike kako bi razvila inovativne načine razumijevanja života unutar tehnoloških sustava. Autorica je knjiga „Girl Intelligence“ (2025.) i „Small Gods“ (2020.).

Samostalna izložba Levija van Geldera naziva „Ötza, Uninterrupted“ otvorena je u večernjim satima u Augustovom hramu na pulskom Forumu. Radi se o velikoj projekciji filma u kojoj kriodesikirana mumija i autorica fanfikcije Ötza priča svoju priču kroz niz poglavlja koje je sama napisala. U pet uzastopnih prizora, ona pokušava nanovo ispisati narativ koji je (nepravedno) ekstrapoliran iz znanstvenih rekonstrukcija, dok zatočena u svojoj rashladnoj komori boravi u stanju neumrle očuvanosti. Ötza je 5300 godina stara kriodesikirana spisateljica fanfikcije iz neolitika, zagovornica prapovijesne pismenosti i samoprozvana poznavateljica povijesne teorijske fikcije. Zaključana u rashladnoj ćeliji Arheološkog muzeja Južnog Tirola u Bolzanu u Italiji, njezini su zapisi puni nade i čežnje za kontrafaktičnim spasenjem od sudbine arheološke konzervacije. Izložbu u Augustovom hramu moguće je razgledati do 7. lipnja.

Levi van Gelder živi i radi u Amsterdamu. Kroz performans, pisanje, skulpturu i video, Levi istražuje fanfiction kao alat queer otpora i kontrafaktičnog povrata povijesti i fikcija. Pišući, izvodeći i stvarajući kao Ötza (5300 godina stara mificirana poduzetnica fanfikcije i drag adaptacija Ledenog čovjeka Ötzija), Levi stvara subverzivnu, postpovijesnu interpretaciju neolitičke mumije. Pritom (pre)povijest čini queer kroz metatekstualni prikaz pogrešnog predstavljanja, propitujući i odupirući se polaganju prava na istinu uz pomoć oštroumnog pripovijedanja i razigrane kritike. 

Dvodnevno otvorenje 28. Media Mediterranea festivala je svoju završnicu imalo u klubu La Resistance gdje je održana DJ zabava i druženje kustosa, umjetnika i publike.

Media Mediterranea je multimedijski festival koji se kontinuirano održava od 1999. godine, s fokusom na nove medije, tehnologije i suvremene umjetničke prakse. Kroz izložbe, radionice, razgovore i performanse, festival promiče inovativne i interdisciplinarne pristupe, s posebnim naglaskom na afirmaciju mladih autora i autorica, lokalnu i međunarodnu suradnju, te kritički dijalog između umjetnosti, publike i društva. Media Mediterranea obrađuje aktualne društvene teme te potiče refleksiju o ulozi tehnologije i umjetnosti u suvremenom svijetu. Cilj festivala je stvaranje otvorene platforme za razmjenu znanja, ideja i perspektiva kroz medije koji sežu od analognih do digitalnih, od taktilnih do virtualnih.

Organizacijski tim festivala čine: Marino Jurcan – direktor festivala, KUĆĆA – kustosi, Marijeta Bradić – izvršna producentica, Iva Peručić – dizajn izložbe, Antonela Lukša – produkcija, Nastasja Miletić – produkcija, Boris Vincek – odnosi s medijima i Oleg Šuran – grafički dizajn.