MAJSKA ZORA SLOBODE DVADESET GODINA NEZAVISNE, PONOSNE I NEPOKORENE CRNE GORE

Ima li svetijeg i ljepšeg praznika od 21. maja? Ima li uzvišenijeg datuma u novijoj istoriji Crne Gore od onoga majskog dana 2006. godine, kada su Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Muslimani i svi ostali časni građani ove zemlje, okupljeni oko iste državne misli i iste ljubavi prema Crnoj Gori, mirno, dostojanstveno i demokratski potvrdili pravo na državu, ime, zastavu, jezik, slobodu, vječnost i budućnost?

Božidar PROROČIĆ

Dvije decenije nezavisnosti su dvije decenije neprestane, često bolne, ali veličanstvene borbe za demokratskije, pravednije i bolje društvo. To su godine u kojima se Crna Gora iznova dokazivala pred sobom i pred drugima godine u kojima je branila svoju građansku dušu, svoje manjebrojne narode, svoje različitosti, svoje pravo da ne bude ničija prisvojena zemlja,  ničiji zarobljeni prostor, niti država kojoj će tuđe (velikosrpsko-ruske) ideologije, iz tuđih (poraženih) centara moći, određivati ime, identitet, karakter i sudbinu.

Danas, kada se nad Crnom Gorom ponovo nadvijaju sjenke velikosrpske dogme, političkog licemjerja i nacionalističke isključivosti, jasno vidimo koliko je 21. maj bio i ostao mjera našeg dostojanstva. Vidimo koliko je duboka provalija između onih koji Crnu Goru vole kao zajednički dom svih njenih građana i onih koji je podnose samo ako je mogu preimenovati, preoblikovati, poniziti i potčiniti. Vidimo koliko je opasna misao onih koji ne vide dalje od uskog plemenskog i nacionalnog kruga, kojima je sve što je crnogorsko, građansko, evropsko, multikulturno i slobodno  ,,tuđe”, sumnjivo i neprijateljsko.

Sofokle je davno upozorio da država u kojoj nasilje i pojedinci ostaju nekažnjeni završava u dubokoj tami. A mi smo tu tamu već dotakli kroz govor mržnje, kroz poricanje identiteta, kroz ruganje državnim simbolima, kroz pokušaje da se slobodarska Crna Gora pre (oblikuje) na prostor tuđe dominacije. Dotakli smo je kroz one koji se predstavljaju kao „oslobodioci”, a zapravo bi da nas oslobode od nas samih: od Lovćena i Cetinja, od Ostroga i Rumije, od Durmitora, Prokletija i Hajle, od mora pod Barom, Ulcinjem, Kotorom i Herceg Novim, od Lima, Tare, Morače i Zete, od crnogorske zastave i građanske zakletve, od bošnjačkog, albanskog, hrvatskog, muslimanskog i svakog drugog časnog glasa koji je ugrađen u ovu državu, od komšijskog hljeba i riječi, od onoga starog običaja da se čovjek u Crnoj Gori prvo mjeri obrazom, a ne imenom, vjerom ili nacijom.

Ciceronova misao  neka svakome na čelu bude napisano šta misli o državi danas u Crnoj Gori zvuči gotovo proročki. Jer sve je jasno. Jasno je šta Crnoj Gori misle i žele oni koji je doživljavaju kao privremenu tvorevinu, kao grešku istorije, kao prostor koji treba prevaspitati. Ali je još jasnije šta joj misle i žele oni koji je iskreno, duboko i časno vole da bude slobodna, pravna, evropska, građanska, pravedna i jednaka za sve. Crna Gora nije nastala ni juče ni voljom današnjih političkih (zalutalih) prolaznika. Postojala je prije njih, postojaće i poslije njih. Nastajala je na krvavim gudrama, na propancima i šancima, na planinskim stazama i riječnim dolinama, u kamenim i primorskim gradovima, u molitvama i zakletvama, u pjesmama i ranama, u ćutanju majki i u hrabrosti sinova, u znoju težaka i u mudrosti onih koji su znali da sloboda nema cijenu.

Država nije samo granica, aparat vlasti, pečat i institucija. Država je, u svom najdubljem etičkom smislu, moralna zajednica. Ona je mjera naše odgovornosti prema čovjeku. Ona je identitetska sintagma da niko ne smije biti ponižen zbog imena, vjere, jezika, nacije ili porijekla. Ona je, kako su učili veliki filozofi, najviši oblik ostvarivanja slobode, pravde i opšteg dobra. Zato se danas, dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, moramo zapitati koliko smo blizu tom idealu, a koliko smo se od njega udaljili? Koliko smo odbranili državu, a koliko smo dozvolili da je iznutra nagrizaju oni koji ne razumiju njenu dušu?

Ali jedno neka znaju svi Crna Gora nije ničiji lak plijen. Nije zemlja koju će pokoriti oni koji ne razumiju njenu istoriju, niti država čiju će slobodu zasjeniti tuđa mržnja. Nije zastava koju mogu oboriti oni koji je nikada nijesu nosili u srcu. Sve naše borbe su su naši oltari slobode, vječni čuvari državnog dostojanstva, vječni stražari nad našim pravom da budemo svoji na svome. Neka se u ovim majskim zorama, sa Lovćena, Durmitora, Prokletija i Hajle, crnogorska zastava vije slobodno. Neka leprša kroz sve oluje i bure koje su je pratile kroz istoriju. Neka se vidi iznad svakog grada, svake doline, svakog krša, svake škole, svake kuće u kojoj se Crna Gora ne izgovara kao ljubav.

Neće strvožderi tuđih ideologija, ni hijene političke mržnje, nikada narušiti njen sveti gorski prijesto slobode. Mogu prijetiti, mogu poricati, mogu falsifikovati, mogu se zaklanjati iza ,,velikih riječi” i tuđih zastava, ali ne mogu pobijediti ono što je dublje od svake propagande ne mogu pobijediti ljubav prema Crnoj Gori. „Šta kome čini ovaj kameniti krš, okupan suzom i krvlju!“  ta Njegoševa misao i danas stoji kao grom nad svakim pokušajem da se Crna Gora ponizi. 

Zato, na dvadesetu godišnjicu nezavisnosti, slavimo pravo da postojimo. Slavimo sve one koji su vjerovali kada je bilo teško. Slavimo građane Crne Gore Crnogorce, Bošnjake, Albance, Hrvate, Muslimane, i sve druge  koji znaju da je najveća snaga Crne Gore upravo u njenoj različitosti. Slavimo onu Crnu Goru koja ne pita čovjeka kako se moli, nego kako živi sa drugim čovjekom. 

Neka zato ovaj 21. maj  bude dan budnosti, savjesti i državnog samopoštovanja. Neka nas podsjeti da se država ne gubi samo onda kada je napadnu spolja, nego i onda kada se prema njoj iznutra odnosimo ravnodušno, malodušno i neodgovorno. A Crnu Goru ćemo braniti onim najjačim što imamo: znanjem, kulturom, građanskom hrabrošću, istinom, pravdom, multikulturom. Neka bude vječna, ponosna i slobodna Crna Gora. Neka bude nepokorena, baš onako kako su bile posljednje Njegoševe riječi bile: „Crna Gora slobodna!“

NEK JE VJEČNA CRNA GORA SLOBODNA, GRAĐANSKA, EVROPSKA I NEPOKORENA.