U OKTOGONU NMMU OTVORENA IZLOŽBA IZVOR PENDE …ZA SLIKOM

Pred brojnim uzvanicima u Oktogonu NMMU 31. ožujka otvorena je izložba …za slikom međunarodno priznatog predstavnika suvremenog slikarstva apstrakcije Izvora Pende

Lana Šetka

Tom prigodom govorili su kustosi izložbe, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi i Marta Radman, kustosica zbirke umjetnina NMMU 1990. – danas te Izvor Pende.

Prva samostalna izložba na prvom katu Oktogona NMMU, prostora koji se postupno transformira iz bivšeg bankovnog interijera u novi izložbeni i muzejski punkt u samom središtu grada, zagrebačkoj kulturnoj javnosti premijerno predstavlja tridesetak recentnih ulja na platnu velikih formata, nastalih u razdoblju od 2020. do danas, uključujući i nov umjetnikov ciklus. Ujedno je to i prva javna i institucionalna artikulacija najnovijeg segmenta slikarstva Izvora Pende u trenutku neposredno prije njegova novog međunarodnog predstavljanja na samostalnoj izložbi u kustoskoj koncepciji Lele Mellinger, koja se 2. lipnja 2026. otvara u uglednoj umjetničkoj instituciji Künstlerverein Malkasten u Düsseldorfu.

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, a ostaje otvorena do 10. svibnja. Prati je bogato opremljen dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstovima Branka Franceschija i Marte Radman te fotografijama Hrvoja Franića i Borisa Berca, koji je grafički oblikovala Ana Zubić.

Marta Radman
Za slikom (naslov izložbe i teksta od ravnatelja)
Moj može bez naslova 😀

Izvora Pende danas se najčešće percipira kroz njegovu međunarodnu afirmaciju, kao međunarodno priznatog autora čiji je rad istodobno prisutan na tržištu, u kritici i izložbenim programima. Ono što pritom nije odmah vidljivo jest kontinuitet rada koji stoji iza te afirmacije: slikarstvo kao svakodnevna praksa, a ne kao niz „ključnih“ poteza. Izvor Pende vrlo izravno odbacuje pojam inspiracije i slikarstvo opisuje kao profesionalni radni ritam, s jasnom disciplinom i dugim vremenom provedenim u atelijeru. To je ujedno i ključ za razumijevanje njegova odnosa prema slici; ono što nastaje ne oslanja se na slučaj, nego na kontrolu, pripremu i ponavljanje. U tom smislu njegov se opus ne razvija kroz nagle stilističke lomove, nego kroz dugotrajan proces u kojem se promjene događaju postupno, unutar slikarskog jezika. I sâm naglašava da ga ne zanima „klasična apstrakcija“ u smislu geste kao potpisa, nego građa slike. Iz njegove perspektive, slika se ne „otvara“ prema vanjskim referencama, nego uspostavlja vlastiti realitet, forme nisu izvedene iz svijeta, nego postaju svijet za sebe. U toj logici razumljiv je i njegov gotovo autoritarni odnos prema kompoziciji, prema potrebi da svaki dio platna bude razrađen i da slučaj ostane strogo ograničen.

Ipak, njegovo slikarstvo danas ne ulazi samo u prostor kontinuirane institucionalne afirmacije nego i u prostor ponovnog čitanja. Za generaciju formiranu u uvjetima stalne vizualne produkcije, ekspresivnost i koloristička dominacija same po sebi više nisu dovoljan razlog gledanja. Upravo se u recentnom ciklusu vidi odmicanje od logike „vidljivosti“: velika platna ostaju, ali slikarski događaj postaje odmjereniji. Redukcija se ovdje ne pojavljuje kao smirivanje, nego kao promjena fokusa, energija nije raspršena po cijeloj površini, nego koncentrirana u manjem broju odluka, dok veći dijelovi prostora ostaju otvoreni.

Najjasnije se to očituje u slikama svedenima gotovo na monokromne odnose modre; od svijetloplave i razrijeđenih tonova do dubokih površina koje se približavaju plavocrnoj, ponekad do gotovo potpunog monokroma. Te plohe, i kada djeluju jedinstveno, nisu zatvorene. Zadržavaju tragove višestrukog nanošenja, brisanja i vraćanja boje, pa se stabilnost slike gradi postupno, kroz vrijeme i sloj. U tom smislu važno je znati i da boja nije dekorativna oznaka, nego element koji određuje formu i daje kontekst. U novim radovima taj se kontekst ne postiže količinom kolorističkog događaja, nego njegovom preciznom kontrolom.

Intervencije se pritom svode na minimum, ali taj minimum nije neutralan. U pojedinim radovima središte platna tek je blago dorađeno uljanim stickovima: linijama koje boji daju končastu, gotovo ljepljivu strukturu. Taj trag ne pokušava „iscrtati“ motiv niti glumiti gestu, nego prekida monokromnu stabilnost i uvodi sitnu napetost u polje koje je već skoro odlučilo ostati tiho. Upravo tu dolazi do promjene načina gledanja: slika se ne iscrpljuje u prvom dojmu, nego traži sporije čitanje i dulje zadržavanje pogleda.

U ranijim ciklusima kolorit je često funkcionirao kao snažan vizualni sloj između slike i promatrača. U razgovoru tijekom postava dotaknuli smo se mogućnosti da je boja ponekad djelovala kao svojevrsni gard, sloj intenziteta koji štiti unutarnju napetost od prebrzog čitanja. Novi radovi djeluju kao trenutak u kojem se taj zaštitni sloj tanji. Manje se događa, ali ono što ostaje djeluje sigurnije; gesta je rjeđa, ali odlučnija; slika se više ne gradi akumulacijom nego zadržavanjem.

Promjena se, dakle, ne očituje u napuštanju prepoznatljivog jezika, nego u njegovoj koncentraciji. Taj pomak je diskretan, ali nije mali. Upravo zato ovaj ciklus za mene nije priča o smirivanju, nego o zrelosti kontrole; o tome kako intenzitet može postojati i kada je sveden te kako se slika može držati na minimumu, a da pritom ne postane prazna.

U suradnji na ovoj izložbi Pendeov recentni ciklus sagledavam iz perspektive generacije koja je odrasla u uvjetima vizualne prezasićenosti i ubrzane proizvodnje slika. U takvom kontekstu redukcija više nije povlačenje, nego svjesna pozicija. Ovaj ciklus potvrđuje kontinuitet njegova slikarstva, ali istodobno pokazuje spremnost na pomak unutar vlastitog jezika: od gustoće prema koncentraciji, od raspršenosti prema zadržavanju. Novi radovi ne predstavljaju prekid, nego fazu u kojoj se slika oslobađa potrebe za demonstracijom i preuzima odgovornost za vlastitu mjeru. Intenzitet ostaje, ali više nije nametnut; proizlazi iz kontrole, discipline i povjerenja u medij koji Izvor Pende već dva desetljeća dosljedno razvija.

BRANKO FRANCESCHI
ZA SLIKOM

Izložba recentnih slika Izvora Pende u povijest Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ući će kao prva samostalna izložba ikad održana na prvom katu Oktogona NMMU-a. Iako to za Izvorovo slikarstvo nije bitno, njegova izložba idealno se uklapa u programsku strategiju NMMU-a koja prethodi prilagodbi novododijeljenog prostora iz bankovnog u izložbeni i muzejski. Idealno zbog toga što je opća izložbena strategija NMMU-a usmjerena na programe koji predstavljaju suvremeni status tradicionalnih likovnih disciplina u čemu je Pende najeksponiraniji predstavnik suvremenog slikarstva apstrakcije i k tome u svom cjelokupnom opusu u potpunosti posvećen mediju štafelajne slike. Potom je njegovo samostalno, a za zagrebačku scenu inauguralno predstavljanje 2022. godine u Vranyczanyjevoj palači s tada recentnim slikama bila jedna od posljednjih izložbi održanih u sjedištu NMMU-a prije radova obnove koji još traju. Četiri godine kasnije, u novom je prostoru to jedna od prvih izložbi uopće, kojima je cilj da ozračje ikoničke bankovne poslovnice, još snažno prisutno u javnosti, zamijene sviješću o novom izložbenom i muzejskom prostoru u najužem središtu Zagreba. Razmatrajući djelovanje Muzeja u povijesti, Izvorova je izložba i nastavak tradicije mapiranja različitih faza razvoja karijere i izraza pojedinih umjetnika sukcesivnim nizom izložbi. Treba naglasiti da mogućnost i uspješnost ovakve muzejske prakse ovisi o umjetnicima koji, zahvaljujući svojoj stvaralačkoj energiji te obimnoj i kvalitetnoj produkciji u relativno kratkom vremenu, mogu poput Pende realizirati cikluse koji predstavljaju novu i drugačiju varijaciju njihove osnovne likovne matrice.

O slikarstvu često razmišljam kao o pothvatu u kojem slikar, potaknut poslovičnim unutarnjim moranjem ili htijenjem, radi u neprekidnom procesu traženja idealne kompozicije, slike koja će optimalno spojiti njegovu namjeru sa sadržajem i formom. Ovaj sveti slikarski gral, kao i svako stremljenje prema idealnom, praktično je nedostižan, ali ako se prisjetimo stare izreke da cilj putovanja nije destinacija već putovanje samo, niti života smrt već život, ista utjeha vrijedi i za slikarstvo. Iza slikanja ostaju veći ili manji, uspješniji ili manje uspješni nizovi slika kojima je najnepoštedniji kritičar upravo sâm umjetnik. Zahvaljujući ovom psihološkom mehanizmu, svi mi s druge strane stvaralačkog procesa možemo sudjelovati u sukcesiji slika koje po prirođenom ritmu nastaju pod rukom onih kojima je slikarstvo sudbina.

Jedna od mogućih produkcijskih distinkcija između aktera specifično slikarske ljudske sudbine oslanja se na razlike u pristupu stvaralačkom imperativu. Iako distinkcija nikad nije apsolutna, za potrebe razmatranja ili svođenja problematike na moje iskustvo, s jedne su strane cerebralni slikari kod kojih se realizacija odvija po prethodno jasno artikuliranoj ideji stvaralačkog cilja. U krajnjim, kustosima idealnim situacijama, stvara se za specifičan prostor, a izložba planira u detalje poput formata i pozicije umjetničkog djela. Na drugom polu su slikari koji se prepuštaju procesu, kod kojih se ispunjenje vizije postupno samorealizira kroz kontinuirano slikanje, a kad se do toga u izvjesnom stupnju i dođe, nakon kratkog zadržavanja ovisnog o pojedinačnoj dinamici, postupak kreće dalje, jer se slikati mora. Treba naglasiti da distinkcija ne počiva na vrijednosnim kategorijama, riječ je o razlikama u pristupu koje same po sebi nisu presudne ni za prosudbu, niti za uspješnost kreativnog procesa.

U ovoj podjeli Izvor Pende je predstavnik intuitivne, praktične slikarske grupacije. U njegovom atelijeru, gdje su tube boje poredane poput redenika s municijom, na slikama se cilj definira izravno, pomacima u boji, tonu, potezu, što cijeli postupak u suštini svodi na izvedbu jedne imaginarne kompozicije koja je na praktičnoj razini razrađena u nizu pojedinačnih slika. Pritom se razvija osjećaj da većina kompozicija slijedi liniju razrade određenog slikarskog rješenja koje postaje glavnim slikarskim tijekom ciklusa dok se događaju iskoraci u nekom drugom pravcu koji zamru, ili ostanu po strani s potencijalom da u budućnosti postanu nekim novim, drugačijim tijekom, ili ostanu nerazvijeni kao „slijepi rukavci“ u odnosu na maticu koja slikara odvodi negdje dalje.

Dvadeset godina karijere Izvora Pende svjedočanstvo su stvaralačke dinamike. Od slikarstva figurativnog monokroma i žanrova pejzaža i interijera s romantičarskim motivom usamljene ženske figure, njegovo slikarstvo suspregnute čežnje postajalo je sve zaokupljenije čisto slikarskom problematikom. Postupno je nestala figura, potom i pejzaž, a sadržaj slike postala je orkestracija ploha i linija izvedenih otvorenim tonovima boja. Po razvojnoj liniji prihvaćanja apstrakcije kao ključne slikarske matrice, Pende se odvojio od svoje generacije koja je, ponesena uspjehom i tržišnim prihvaćanjem, nastavila stvarati u duhu nove figuracije koju su unijeli u likovni diskurs. Sa stajališta muzejske prakse, čiji pogled seže dublje u povijest, Pende je nesvjesno, na svoj način i za svoj račun, ponovio dionicu one domaće slikarske grane koja je na početku pedesetih godina 20. stoljeća apstrakciju razvila redukcijom pejzaža do slikarskog idioma koji je postao sinonimom za razdoblje visokog, a kod nas socijalističkog modernizma. Za generacije koje su diplomirale na likovnim akademijama početkom ovog milenija, ova veličanstvena i značajna dionica nacionalnog slikarstva kao da i nije postojala. Svojim prelaskom na apstrakciju oko 2013. godine Izvor Pende postao je vjesnikom povratka apstrakciji, iako to, kako sad izgleda, na domaćoj sceni unatoč nasljeđu neće postati snažnijim trendom. Radovima, ili bolje reći stilskim osobinama, predstavljenim na već spominjanoj izložbi „Odgovor“, Pende je postigao značajan medijski, kritičarski, tržišni i međunarodni uspjeh te željeni i rijedak status slikara koji živi od svog slikarstva. Njegova slikarska formula bila je smjela i oku dinamična u oluji likovnog događanja zbog otvorenog kolorita za domaću scenu netipične game, zgusnute kompozicije supostavljenih površina boje čiji su rubovi sugerirali organske forme koje su se rasplinjavale u ništa, izražajne geste koja lebdi preko svega i kompozicije koja je aktivno tretirana od ruba do ruba platna. Mogućnosti je potencijalno bilo bezbroj, ali se nazirala i izvjesna Izvorova sklonost serijalnosti, odnosno razradi kompozicije u više varijacija boje s pomacima u oblikovanju njihovih polja ili geste, onako kako je ruka u tom trenutku htjela. Ponovno se vraćam na tezu o slikarstvu koje se spontano i intuitivno razvija kroz slikarski proces i u kojem niz malih pomaka dan za danom kroz vrijeme rezultira potpunom promjenom paradigme. Nakon nekoliko godina vidimo nešto drugo, iako je jasno da je riječ o istom umjetniku. Upravo taj trenutak vidljive različitosti određuje temeljni smisao izložbe predstavljene u Oktogonu NMMU-a. U postavu izložbe, radi naglašavanja razvojne niti, novom je ciklusu slika pridodano i nekoliko starijih kompozicija koje do sada u Zagrebu nisu bile predstavljene.

Nakon uspjeha izložbe „Odgovor“, uslijedio je Izvorov prelazak iz Dubrovnika u Zagreb s kojim koincidira i postupno, karijerno riskantno, napuštanje dotadašnje izrazito uspješne slikarske paradigme. Najprije je očitom postala redukcija kompozicije. Bujna likovna događanja se smiruju, energija prestaje biti raspršena od ruba do ruba slike, koncentrira se u središtu kompozicije ili u nekom istaknutom apstraktnom motivu, arabeski ili gestualnoj figuri. Kolorit postaje zagasitiji, ali su zahvaljujući smanjenom intenzitetu događanja pojedina polja boje istaknutija. U kompoziciji ponekad prevladava fino ugođena skicozna atmosfera s interakcijom svega nekoliko smirenih, jasnih elemenata. Prevladava dojam slikarske zrelosti i iskustva u ekonomičnosti izražajnih sredstava za razliku od energičnog, mladenačkog entuzijazma i dinamizma koji je obilježavao prethodnu izložbu. Vatromet emocija i dojmova zamijenila je meditativnost, uranjanje i razrađivanje širokih prostora praznine koji postaju središnje mjesto kompozicije i doživljaja. Redukcija kolorita teži i na nekim se slikama približava krajnostima monokroma i akromatskih kompozicija sa sporadičnim proplamsajima boje. Rukopis je miran i kontroliran, promišljen. Pojavljuje se motiv dvaju gotovo ovalnih površina boje formiranih na bočnim rubovima platna stvarajući iluziju komunikacije koja se odvija preko središnje, elaborirano ispražnjene površine. Razgovor? Apstrakcija koja nam sugerira naraciju, neku povezujuću poruku iza vizualnih elemenata kompozicije koju paradoksalno pojačava opća redukcija sadržaja.

Izvor Pende je pokazao da u njegovoj stvaralačkoj imaginaciji postoje područja koja nismo upoznali, niti očekivali. Može se stoga pretpostaviti sasvim izvjesno postojanje neistraženih područja koja ni on sâm u potpunosti ili uopće ne sluti. Ova je izložba jedna od postaja njegovog trajnog, neiscrpnog i nedostižnog traganja za Slikom. Kao što smo već rekli, slikanje je u osnovi osobni cilj, a mi Izvorove rezultate doživljavamo i očekujemo s radoznalošću i zadovoljstvom.

Izvor Pende započeo je svoj umjetnički put na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nakon čega odlazi u Njemačku gdje nastavlja studij na Kunstakademie Düsseldorf. Diplomirao je 2002. godine u klasi profesorice Karin Risse, a magisterij završio 2005. godine.

Pendeov umjetnički put obilježen je kontinuiranim istraživanjem i razvojem. Njegovi rani radovi bili su vezani uz figuraciju i pejzaž, no s vremenom se postupno okreće apstrakciji. Čista apstrakcija koja danas obilježava njegov rad proizlazi iz promišljanja granica slikarstva te iz istraživanja izražajnosti kroz boju, formu i strukturu. Iako je napustio figuraciju, zadržao je osjećaj za organske strukture koje su i dalje prisutne u njegovim apstraktnim radovima. Njegova platna karakteriziraju dinamični potezi kista, slojevite kompozicije i naglašena uporaba boje. Ključan aspekt Pendeove umjetničke prakse jest kompozicija. Njegove slike često balansiraju između kontrole i spontanosti, pri čemu apstrakciju koristi kao sredstvo za eksperimentiranje s prostorom i ravnotežom. Otkrivajući nove odnose između boje, forme i linije, njegovi radovi izbjegavaju eksplicitne narative te su oblikovani kao otvorene strukture koje gledatelja pozivaju na osobnu interpretaciju i iskustvo.

Razvoj njegova opusa odražava umjetnika koji stalno preispituje vlastiti izraz i traži nove načine kako slikarstvo približiti suvremenoj publici. Ne ograničava se tehničkim pravilima ni očekivanjima, nego stvara prostor slobode u kojem se boje, linije i oblici stapaju u jedinstveno vizualno iskustvo. Svojom umjetničkom praksom Izvor Pende kontinuirano istražuje nove granice apstrakcije. Njegova posvećenost umjetnosti i vizualnom izrazu čini ga važnom figurom na hrvatskoj i međunarodnoj suvremenoj umjetničkoj sceni.

Njegova karijera počela je dobivati zamah još tijekom studija. Od 2003. godine izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem Njemačke, uključujući Bonn, München, Hannover, Düsseldorf i Hamburg, kao i u Belgiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Hrvatskoj. Njegov rad prepoznat je i nagrađivan, a jedno od značajnijih priznanja bila je nominacija za nagradu BAT (British American Tobacco) 2008. godine. Godine 2010. održao je svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Bačva u Zagrebu, čime započinje kontinuirano izlaganje u domovini.

Posebno važno razdoblje u njegovoj karijeri predstavlja suradnja s njemačkim slikarom Danielom Richterom na projektu Swimming Together. U sklopu tog projekta njihovi su radovi predstavljeni u nekoliko velikih hrvatskih muzeja, uključujući Galeriju umjetnina u Splitu, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu te Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Godine 2019. Pende je predstavio samostalnu izložbu Golden Hours u galeriji David Richard Gallery u New Yorku. Taj ulazak na američku umjetničku scenu dodatno je ojačao njegov međunarodni profil i potvrdio njegovu poziciju važnog predstavnika suvremenog apstraktnog slikarstva. Iste godine sudjelovao je i na Venecijanskom bijenalu u okviru izložbe Point of Interrupted Departures, zajedno s umjetnicima Marianom Pende i Slavenom Toljem, čime je dodatno potvrdio svoju prisutnost na međunarodnoj umjetničkoj sceni.

Recentne izložbe uključuju nastupe u galeriji Zahorian Van Espen u Bratislavi (2023., 2024.), Rodler Gschwenter Galerie u Beču (2022., 2024.), Intent Gallery u Dubaiju (2024.) te u Galeriji Forum u Zagrebu (2024.). Pendeovi radovi nalaze se u muzejskim i privatnim zbirkama.