Posljednji pozdrav Franku Soriću

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
FRANKO SORIĆ
Preko, 1967. – Zadar, 5. ožujka 2026.

Franko Sorić rođen je 1967. u Preku na otoku Ugljanu, živio je i radio u Zadru, gdje je i preminuo 5. ožujka 2026. godine.Diplomirao je njemački i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru (Sveučilište u Zadru), čime je ostvario snažnu jezičnu i kulturnu podlogu za svoj književni rad. 

O pjesništvu i njegovom mjestu u lokalnoj i široj književnoj sceni pisali su kritičari i recenzenti, ističući njegov introspektivan, refleksivan i simbolički snažan stil te specifičan pristup lirskom subjektu. 

Franko Sorić je plodan suvremeni hrvatski pjesnik čije su pjesme objavljivane u raznim časopisima, zbornicima i antologijama te su mu pjesme prevedene i na strane jezike (engleski, njemački, francuski, španjolski). Objavljuje i literarne kritike, prikaze i eseje, a njegove su pjesme emitirane i na Hrvatskom radiju. 

Objavio je knjige: Anđeo odjeven u plavo – prva zbirka pjesama autora, objavljena prije 2009. godine, u kojoj se jasno pokazuje njegov introspektivni i refleksivni pjesnički izraz; Pjesme – Gedichte (2009.) – dvojezična zbirka (hrvatski i njemački) nastala uz suradnju s prof. Ute Karlavaris Bremer, istaknuta kao značajan korak u njegovoj poetici;  Preku s ljubavlju (2010.) – sonetni vijenc, gdje se autorski bavi formom i zavičajnim motivima; Neki drugi život (2011.) – zbirka pjesama u kojoj se ponovno potvrđuje njegova osobna poetika refleksije i unutarnje samoće; I sutra će svanuti (2012.) – zbirka koja donosi 56 refleksivnih pjesama i potvrđuje Sorićevu poziciju kao produktivnog pjesnika suvremenog hrvatskog pjesništva; Zazivanje svetih (2014.) – izbor iz njegovih pjesama, objavljen dvojezično (hrvatsko‑engleski), s kritičkim osvrtom i izborom ponajboljih ljubavnih, refleksivnih i socijalnih pjesama; Zagrlio sam nebo – J’embrassai le ciel – dvojezična zbirka objavljena 2017., predstavljena u Izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice Zadar;  Pjesme (2020.) – opsežna zbirka objavljena u izdanju Znanstvene knjižnice Zadar, koja dodatno afirmira njegov poetski opus; Kameni konjanik (2025.) – posljednja je zbirka Franka Sorića u šest zasebnih ciklusa s ukupno 75 pjesama, u izdanju nakladničke kuće 3000 godina Za dar, koju je uredio i opremio Tomislav Marijan Bilosnić, a s recenzijom popratio mr. Miro Grubić. 

Osim vlastitih knjiga, pjesme Franka Sorića zastupljene su i u različitim antologijama suvremene hrvatske poezije (npr. Hrvatska ljubavna lirika, Oblizujući suze, More mora, te antologije XXI stoljeća), čime je njegov rad priznat i u širim pjesničkim kontekstima. 

Sorićevo pjesništvo karakterizira introspektivna, refleksivna i ontološka poetika, s naglaskom na teme samoće, tišine, egzistencije, unutarnjeg bića i odnosa s vanjskimsvijetom. Jezično i motivski pomiče granice lokalnog izraza i utjelovljuje univerzalne teme kroz simbolične i metaforičke slike. Kritičari ističu njegov autonomni stil koji se često izdiže izvan dominantnih književnih struja i lokalnih književnih krugova. 

Franko Sorić jedan je od najistaknutijih suvremenih zadarskih pjesnika s više desetakagodina aktivnog književnog rada, autor brojnih zbirki poezije, zastupljen u antologijama i časopisima te prevođen na više jezika. Njegov poetski opus odražava duboku refleksiju o biću, svijetu i riječima, čime ostavlja značajan trag u hrvatskoj suvremenoj poeziji.

POSLJEDNJI POZDRAV PJESNIKU FRANKU SORIĆU

Franko Sorić hodao je Zadrom
kao da razgovara s kamenjem
Polako bez potrebe da ikome dokazuje
da je pjesnik
On je to bio
i kad je šutio
A jutros grad je otvorio oči bez njegova koraka
u hladnim arkadama raste trava tišine
Na Poluotoku Zadar se otvara među prstima Foruma
Kalelarga čeka da Franko iz džepa
izvadi šum borova i svjetlost sutona
i kaže: imam nešto kratko
samo nekoliko redaka
koji su me probudili jutros

Pod mojom murvom sada je hlad preširok
Tko će mi doći i donijeti nemir mora
izgovoriti stih kao da otvara prozor
Tko će me sada pozvati u grad
gotovo prazan
dok zatvara jednu od svojih knjiga

U moru plivaju riječi koju izgovara vrijeme
kao komadići večeri
ali svaka nova misao
ponavlja čudo prvog pjesničkog jutra

Tomislav Marijan Bilosnić
Zadar, 8. ožujka 2026.

Tomislav Marijan Bilosnić
Franko Sorić:  ZAZIVANJE SVETIH. izabrane pjesme, Zadar

Već prva zbirka pjesama Franka Sorića zaslužila je i pobudila  pažnju šire čitalačke publike i književne kritike. Iz prve se Franko pokazao kao vladar svojih stihova, pjesnik u cijelosti. Kasniji njegov pjesnički slijed samo je potvrđivao prvotnu ocjenu kako Franko Sorić djelujući samozatajno i povučeno, čak i u sredini u kojoj živi, van književnih doktrina i škola, van časopisne i druge produkcije, u osami Zadra, piše ne samo dobre stihove, već stihove koji će u suvremenoj hrvatskoj lirici zasigurno ostati zapamćeni kao važna lirska “pitanja ljudske i pjesničke egzistencije“ naše suvremenice. U Sorićevim pjesmama prepoznajemo mnoštvo supostojećih svjetova, svjetova čiju stvarnost prepoznajemo, a dinamiku osjećamo. Pišući moderno, a u tradiciji jastvene lirike, otvoreno pokazujući svoje radosti i tuge, Sorić na ponajbolji pjesnički način izriče brigu za malog, običnog, neprimjetljivog i ranjivoga čovjeka, to je njegovo temeljno pjesničko čuvstvo.

Izbor ponajboljih pjesama Franka Sorića, za koje sam kaže da su ljubavne, refleksivne i socijalne, te izabrane s namjerom da se dopadnu i kritici i publici, a ovdje priređene za tisak u hrvatsko-engleskoj verziji, bez zdvajanja zaslužuju svaku pažnju i potporu. U ovom izboru mogle bi se istaći mnoge pjesme, koje u cijelosti i metaforički i simbolički ilustriraju pragmatična egzistencijalna pitanja, ali ne na vulgaran, već do krajnjih granica na profinjeno autonoman način osamljenoga bića bačenog u nestalnosti svijeta. Ove je ocjene dovoljno potkrijepiti stihovima, kao u pjesmi  Isadora, vrati se – vrati se u ovaj ozelenjeli dan / zelen od promrzlih vena zbog tebe / snijeg neprestano pada / još uvijek se bojim bijele boje kad nisi tu / donesi svoje pero i svoju tintu / za naš Crveni listopad. Ili u pjesmi Perfekt za četiri sata ujutro – volio sam je kao / malu minijaturnu crkvicu / na dlanu mora. U pjesmi Dugo sam gledao tog starca u čitaonici, Sorić će s ljubavnih tema prijeći na refleksivnost koja će nam u zamjenu za stvarni ponuditi sanjani svijet – Zatim sam se popeo na planinu / nosio sam Hessea na ramenima. / Želio je posljednji put vidjeti snijeg u proljeće. / Vratio sam se kući i nikom nisam rekao gdje sam bio. I tako bi mogli nastaviti nisku graničnih situacija iz pjesme u pjesmu, iz stiha u stih, jer Franko je samo  otišao za suncem… on prati one koji će čitavu svoju mladost / ostaviti pticama… piše prijateljima i prijateljicama,  o pjesnicima, sjeni njihovih očiju, koje u plaho doba noći / lutaju među jablanima… Uostalom ovo je pjesnik koji sanja da sanja, čiji je fetiš bijeli papir i penkala / i ono malo duše / što ostane  / za čisto nadahnuće. Sve i da nije, on je Franko Sorić, kako bi sam kazao, pjesnik čije se pjesme mogu podrazumijevati i kao poruke o moralu i smislu današnjega svijeta, bez obzira bio on bijel, plav, crven ili ljubičast, kako ga najčešće vidi pjesnik.