INTELEKTUALNA DOSLJEDNOST OLGE VOJIČIĆ-KOMATINE

Olgu Vojičić-Komatinu susrećem na književnim i kulturnim večerima, ali ti susreti nikada nisu obični. Ona ne govori ona prosto oblikuje i probljeskuje kroz taj prostor riječi

Božidar PROROČIĆ

U njenom nastupu nema potrebe za nametljivošću, dominacija dolazi iz jasne misli i unutrašnje sigurnosti. Svaka rečenica stoji na svom mjestu, odmjerena i precizna, kao da je prethodno proživjela i vrijeme i snagu i suštinu. Govori o piscima kao o živim točkama duhovne povijesti koje se prepliće pred čitateljem, knjigom i kritikom. U tom smislu podsjeća na ono što Edvard Said piše o ulozi intelektualca da je njegov zadatak govoriti istinu moći i ostati vjeran unutrašnjem pozivu savjesti. Olga upravo to čini, sa svojim esejima postiže snažni efekt kako kod djela tako i kod autora, otvarajući ih pred publikom na naljepši i najprihvatljiviji način. U njenim tumačenjima osjeća se spoj istoriografske discipline i dubokog, gotovo intuitivnog razumijevanja književnog svijeta. Njena snaga nije u retorici, nego u autoritetu znanja koje je staloženo, ali nepokolebljivo pred bilo kojim autoritetom.

Rođena 4. januara 1978. godine u Nikšiću, školovana u Podgorici u Osnovnoj školi „Boro Ćetković“ i Gimnaziji „Slobodan Škerović“ , Olga Vojičić-Komatina je od početka bila vezana za jezik i književnost kao prostor ozbiljnog istraživanja. Studije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i književnost, odredile su njen dalji put. Već tema diplomskog rada  ,,Korijeni smrti i zla u romanima Dobrice Ćosića” pokazuje jinteresovanje za složene idejne strukture književnog teksta. Nije birala lake teme birala je mjesta đe se istorija, ideologija i estetika sudaraju. Magistarska teza o poetici Brkovićevog romana ,,Ljubavnik Duklje” nastavila je taj pravac, a doktorska disertacija, odbranjena 2016. godine, o crnogorskoj poeziji između dva svjetska rata, potvrdila je njen istraživački kontinuitet. U tom periodu nije se bavila samo naučnim istraživanjem već rekonstrukcijom jednog duhovnog vremena. U tome se vidi ono što savremena istoriografija prepoznaje kod uspješnih intelektualki sposobnost da se preispitaju ustaljeni obbrasci i otvore novi i širi  horizonti ali i uglovi čitanja.

Savremena istoriografija pokazuje da su žene intelektualke oblikovale moderne akademske discipline ne samo učestvujući u njihovom razvoju, već mijenjajući njihove temelje. Njihov doprinos nije bio samo u temama koje su birale, već u metodama koje su razvijale. Uvođenje novih analitičkih kategorija, pomjeranje granica interpretacije, insistiranje na složenosti identiteta sve su to pomaci koji su preoblikovali humanističke nauke. Olga pripada toj generaciji dama-istraživača koje koje su i rušile i pomijerale granice nauke i književnosti. Njen rad svjjedoči o upornosti i disciplini, ali i o sposobnosti da teorijsko znanje poveže sa živom kulturnom praksom.

Od 2004. godine bavi se prosvjetno-pedagoškim radom u Gimnaziji „Stojan Cerović“ u Nikšiću, a od 2009. godine predaje na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Taj pedagoški segment njenog rada nije sporedan  on je produžetak istraživačkog rada. U učionici se potvrđuje koliko je znanje važno i koliko treba d ačini suštinu razvoja svakog mladog čovjeka. Učestvovala je na brojnim međunarodnim skupovima od „Njegoševih dana“, preko naučnih susreta posvećenih Andriću u Sarajevu, Beogradu i Herceg Novom, do simpozijuma u Moskvi, Krakovu, Gracu, Ljubljani, Zagrebu i Madridu. Gostovala je kao profesor na Humboldt univerzitetu u Berlinu, govorila o imagološkim aspektima Gorskog vijenca, širila dijalog izvan lokalnih granica. Autor je više od četrdeset naučnih radova, brojnih pogovora i recenzija, kao i monografije od nacionalnog značaja Crnogorska poezija između dva svjetska rata, te knjige ,,Tragom iskre vladike Rada i Jevrema Brkovića.” Kao koautor djela ,,Književna stilistika i poetika u Crnoj Gori od 1970–2023” učestvovala je u sistematizaciji savremene književne misli u našoj sredini. (sa Natašom Jovović, Tamarom Labudović, Sašom Simović i Radojem Femićem, Biblioteka Njegoš Nikšić).

Nauka jeste moćan segment, a ja bih rekao i moćna dimenzija u kojoj intelektualke poput Olge Vojičić-Komatine plijene svojim znanjem. U tom prostoru misli i argumenta nema improvizacije tu opstaju rad, disciplina i dosljednost. Nauka ne trpi površnost ni amaterizam ona zahtijeva vrijeme, posvećenost i unutrašnju snagu da se izdrži u dugom procesu sazrijevanja ideje. Upravo u toj dimenziji Olga se potvrđuje kao ime koje ne počiva na trenutku, već na kontinuitetu. Danas je teško u Crnoj Gori postići konkretne i snažne pomake. Društvo je opterećeno politikom, identitetima i ideološkim podjelama, a često se čini da se prave vrijednosti, one na kojima počiva nauka, potiskuju ili relativizuju. U takvom ambijentu svaka ozbiljna intelektualna afirmacija postaje veliki napor i stručni i moralni. Ipak, upravo su dame poput Olge pokazale da to umiju i da znaju. Pokazale su da imaju snagu da istraju, da ostanu dosljedne znanju kao temeljnoj vrijednosti, ne podliježući slabostima ni društva ni trenutka. Olga Vojičić-Komatina pripada onoj vrsti intelektualki koje razumiju da znanje nosi odgovornost. Odgovornost prema studentima, prema tekstu, prema kulturnoj baštini, ali i prema javnom prostoru u kojem riječ može biti i mjera i snaga. U tom prostoru, riječ nije sredstvo dominacije, već instrument razjašnjenja. Zato smatram da je važno naglasiti uspjeh žena u nauci nije samo lična afirmacija. To je pomak u kolektivnoj svijesti, koja je često sužena i opterećena mitovima. To je dokaz da akademski prostor pripada onima koji ga ispunjavaju radom i znanjem, a ne onima koji ga prisvajaju titulom. One su pokazale da imaju snagu da budu primjer, ali i dostojanstvo da u tom primjeru ostanu odmjerene. I možda je upravo u toj ravnoteži između znanja i mjere, između autoriteta i poštovanja  njihova najveća vrijednost.

Možda je upravo tu moguće prizvati misao Virdžinije Vulf, koja je u svom (opširnom) eseju Sopstvena soba upozorila da žena koja želi da misli i stvara mora najprije osvojiti prostor slobode  materijalne, ali i unutrašnje. Parafrazirajući njen stav, moglo bi se reći žena intelektualka ne traži privilegiju, već pravo na ozbiljnost ne traži zaštitu, već prostor u kojem će njen rad govoriti sam za sebe. U tom smislu, uspjeh u nauci nije pitanje simbolike, nego postojanosti. Na tom fonu, Olga Vojičić-Komatina ne predstavlja samo individualni akademski uspjeh, već potvrdu da se znanje može graditi i braniti u ambijentu koji mu nije uvijek naklonjen.  Ako su, kako savremene teoretičarke ženskog intelektualnog nasljeđa ističu, žene morale često dokazivati svoju kompetenciju da bi bile ravnopravno priznate, onda je svaka dosljedna karijera u nauci čin važne ali snažne istorijske korekcije.  

Olga Vojičić-Komatina predstavlja damu koja zna da akademski prostor nije arena ni prostor sujete, (koja je nažalost čini mi se naša svakodnevna crta) već prostor trajanja. Zato ona tim prostorom dominira poput dame na šahovskoj ploči ne naglo, ne ishitreno, već promišljeno i sa jasnom sviješću o svakom potezu. Kao dama koja se kreće slobodno kroz cijelo polje igre, ona obuhvata širi intelektualni horizont, povezuje epohe, autore i ideje, sagledava cjelinu prije nego što se posveti detalju. Svaki njen potez ima razlog, svaka njena interpretacija ima uporište, svaka njena polemika ima mjeru. Takva dosljednost ne iscrpljuje se u jednom trenutku niti u jednoj generaciji ona traje i trajaće, na radost književnosti i na čast nauke.