FILOZOFIJA OTOKA – Pjesnik Ivan Domančić i studentica filozofije Ena Plančić, iz Staroga Grada na otoku Hvaru

Pjesnik Ivan Domančić i studentica filozofije Ena Plančić, iz Staroga Gradu na otoku Hvaru, u svom prvom zajedničkom tekstu naslovljenom „Filozofija otoka” promatraju život na škoju iz neke druge perspektive. Za njih su otoci više od geografskih oblika reljefa. Oni su simboli odvojenosti, povezanosti i paradoksa ljudskog života. Filozofija otoka otkriva bezvremenske istine o samoći, slobodi i ljudskom postojanju. Od drevnih mitova do modernih razmišljanja, filozofija otoka i otoci u nama pomažu nam razumjeti ravnotežu između individualnosti i pripadnosti, promičući tako srednji put, slobodu i osjećaj beskrajnosti. Kroz napetost kopna i dinamičnog ogledala neba, taj vječni simbol utopije, podsjeća na umjerenost i ponovno otkrivanje svega. Okupani pjenom vječnosti, ostaju na njemu koji trajno ispisuje njihove uspomene – na njemu koji pod zvijezdama raste iz mora i u njega nestaje, a oni, dišući zajedno s njime, zauvijek će ostati obilježeni okusom soli.

Uistinu se možemo diviti Aldousu Huxleyu koji je još davne 1932. u svojem djelu „Vrli novi svijet” upozoravao na ono čemu upravo danas svjedočimo. Naime, živimo u svjetskom sustavu obilježenom potpunom kontrolom, u kojemu su djeca odgajana da postanu ono što mi već jesmo, nezasitni potrošači. Današnje isprazne potrošače vrlo je jednostavno zabaviti jednako tako ispraznim sadržajima, bombardirajući ih površnim informacijama i na taj ih način odvojiti od njihova vlastita bitka, od njih samih, čime se mogućnost individualnog mišljenja dovodi u pitanje. Vječni sukob autonomije i integriteta naspram integraciji i povezivanju sve je prisutniji i zahtjevniji. Rascvjetani anti-intelektualizam obilježen je društvom degradiranih vrijednosti unutar kojeg nema nikakve moralne odgovornosti. Čovjek kao objekt naizgled sigurnog sustava postaje najkrhkije stvorenje, a njegova individualna snaga i potraga za smislom nikada nisu bile potrebnije. Sveprisutni klimaks gromoglasnog kolektiva i napadne mase, imalo autonomnom i razumnom pojedincu nudi mogućnost bijega, povlačenja i osamljivanja, otvara mu prostor istinskog kontempliranja, unutar kojeg sam, svom vlastitom bitku, omogućuje povratak sebi samom. Nekoliko je filozofa, poput Friedricha Nietzschea i Arthura Schopenhauera, kroz povijest objašnjavalo kako je usamljenost ultimativni stil života, cijena jedinstvenosti, te da čovjek može biti svoj samo dok je sam, a ako ne voli samoću, neće voljeti ni slobodu, pošto tek kada je sam, on biva zaista slobodan.

Neki su u svojim djelima zagovarali osamljenost kako bi se potaknula kreativnost, originalno razmišljanje i duboka, neovisna kontemplacija. Zalagali se za promišljen, tih i samotan život kako bi razumjeli samu srž postojanja i održavanje emocionalne ravnoteže, bez buke tankog sloja leda na dubokom oceanu kaosa i tame kojeg zovemo civilizacija. S obzirom na sve veće zahtjeve kapitalističkog društva, te s obzirom na iskrivljene vrijednosti i prioritete kojima i sami danas svjedočimo, suočavamo se s značajnim problemom nedostatka vremena koji podrazumijeva jednako tako i nedostatak vremena za sebe i oskudnost samoće, a samoća je kao takva bitna za autentičan život. Otok simbolizira tu samoću, mjesto gdje ometanja nestaju i gdje se suočavamo s našim najdubljim istinama. Jednako tako, otok kao stanje bivanja, kao identitet, našu slobodu osigurava smislenom, propusnom omeđenošću, okružen morem, koje ujedno simbolizira i granicu i poziv. Stojeći na obali otoka, osjećamo i beskrajnost mora i krhkost ljudskog postojanja. Svatko od nas nosi unutarnji otok – našu osamljenost, naš identitet, našu potragu za smislom. Živjeti razborito znači cijeniti i otok u nama i arhipelag iza njega, biti sam bez očaja i biti povezan bez gubitka sebe. U filozofiji, otoci simboliziraju samoću jer se po svojoj prirodi odvajaju od kopna i ta odvojenost odražava egzistencijalnu stvarnost ljudskog bića, slično kao što se pojedinci odvajaju u svojoj svijesti dok su okruženi golemim plavetnilom društva. Filozofija otoka nas podsjeća da biti čovjek znači biti i odvojen i ujedinjen, konačan, a opet beskonačan, usamljen, a opet povezan. Otok, kao vječni simbol utopije, egzila, preživljavanja ili slobode, u naboru sjećanja izgubljenog savršenstva mira, okupan bjelinom sunca, odolijeva oštrini vjetra u uzdahu duše zagrljenih valova, dok nebo uzaludno bježi u bešćutnu gorčinu nedokučivog srca pučine, ne prepoznajući suton. Raširenim jedrima ljeta, otok metastazira noću, plutajući zaboravljenom tišinom ljubavi uzaludnih zima, pošto individualnost i povezanost nisu suprotnosti, već isprepletene istine. U toj neprekidnoj dimenziji udaljene bliskosti, otok kao tanko mjesto između fizičkog i metafizičkog, materijalnog i nematerijalnog, predstavlja mjesto gdje su more i nebo najbliži, stvarajući tako rub mogućnosti, susret svjetova, ostavljajući u nama neprekidnu težnju spoznaje onoga s druge strane crte, privlačnu spoznaju onostranog. U crti svemira, otok je izabrao nas, nas koji jedino prihvaćanjem Heidegger-ove “bačenosti u svijet”, ne poričući vremensko prostorni ritam, u tišini svojih granica pronalazimo slobodu, a zauzvrat otoku, obećavamo beskrajnu i neprekidnu borbu vlastitim utjecajem i perom, ne zaboravljajući na njega uživanjem listopadskih kiša, kada nas isti taj otok, neprestano vapeći za opstankom, potajno ispisuje, vlastitom soli u vječnom kamenju. Filozofija otoka zagovara jednostavnost, ravnotežu i pronalaženje radosti u svakodnevnom životu, vrednovanje ljepote malih užitaka, uvažavanje sadašnjeg trenutka, umjetnost sporog življenja, odbacivanje užurbanog tempa modernog života, dajući prednost pristupu hodanja ruku pod ruku s vremenom, umjesto konstantnog natjecanja. Jednako tako prostire i sposobnost da unatoč životnim nedaćama pronalazimo unutarnju radost, svjetlost, melodiju i snagu, te da se vješto suprotstavimo ukočenosti, apsolutizmu i mraku totalitarnih ideologija. Koncept arhipelaga je snažna filozofska metafora koja stvarnost promatra kao skup raznolikih, autonomnih, a ipak povezanih hridi, umjesto kao čvrstu, jedinstvenu i monolitnu cjelinu. Uvale škoja, razasute raščupanim strujama plime i oseke, favoriziraju sunčani realizam umjesto težnje ka apstraktnom savršenstvu, te tako promiču srednji put, umjerenost i izbjegavanje ekstrema ili frustracije u životu. Otok je svjetionik, fizička manifestacija napetosti između stabilnog kopna i dinamičnog ogledala neba, koja se opire jeftinom pripajanju od strane političkih sila. Omekšani kapima soli, suhozidi otočkog svemira vlatima trave umivaju rane na modrom tijelu nerazumnih oluja. Putnici traže otoke za utočište, dok mislioci u njima vide podsjetnik na životne paradokse. U vječnoj čežnji, otok, sa svojim otvorenim horizontima i jasnim granicama, uči nas da zastanemo, razmislimo i ponovno otkrijemo lakoću svega. Otoci su paradigma za prihvaćanje razlika i odnosa u suvremenom svijetu. Oni, pod zvijezdama, čuvaju uspomene i ne zaboravljaju ništa. Rastu iz mora, ali u njega mogu i nestati.