Marijana Križanović: “Mislikovnica” – knjiga koja djetetu pomaže istraživati vlastite misli i emocije

Autorica Marijana Križanović stvorila je slikovnicu zanimljivog naslova Mislikovnica, koja od djeteta ne traži samo da je se čita, nego da dijete zastane, promatra, zaviri u vlastiti unutarnji svijet i prepozna svoje misli i emocije.

Slikovnicu je ilustrirala riječka ilustratorica Nena Pavelić, uredila Aleksandra Stella Škec, a objavio izdavač V.B.Z.

Postoje slikovnice koje pričaju priču, postoje one koje prenose određenu poruku, ali postoje i one koje dijete pozivaju da nešto osjeti, istraži ili otkrije.

Mislikovnica Marijane Križanović, s ilustracijama Nene Pavelić, pripada upravo ovoj trećoj skupini, ali se pritom ne odriče ni književnosti, ni igre, ni likovnosti. Njezin je predmet naizgled neuhvatljiv: misli.

Kako prikazati nešto što nema oblik, boju ni tijelo? Kako djetetu približiti ono što se događa u njegovoj glavi, a pritom ne skliznuti u suhoparnu pouku ili psihološko objašnjavanje?

Marijana Križanović na to pitanje odgovara književnim jezikom: 

stihovima, ritmom, rimom, suprotnostima, igrom riječi i maštom, dok Nena Pavelić ono nevidljivo pretvara u vidljivo. Rezultat je ova knjiga, koja je upravo izašla iz tiska, u kojoj misli više nisu samo ono što imamo. One postaju likovi koje možemo promatrati, razlikovati i prepoznati.

MISLI KAO JUNACI KNJIGE

Već sam naslov Mislikovnica nosi važan autorski postupak. Spoj riječi misli i slikovnica odmah najavljuje dvostruku prirodu knjige: 

misli će biti njezina tema, ali će istodobno postati nešto što možemo gledati. To je temeljna ideja na kojoj počiva cijela slikovnica. Autorica ne pokušava definirati misao jednom rečenicom. Umjesto toga, daje joj pokret:

„Misli svud lete, putuju, plove,

rađaju nove želje i snove.“

Misli su pokretne, nemirne i slobodne. Ne ostaju na jednom mjestu. One putuju između stvarnosti i mašte, između želja i snova. U nastavku ih autorica opisuje kao:

„Misli su mašte, stanari trajni,

putnici vječni, vladari sjajni.“

U samo nekoliko stihova pojavljuje se zanimljiva napetost: 

misli su istovremeno:

„stanari“ i „putnici“. 

Stanuju u nama, ali stalno putuju. Ta jednostavna i slikovita metaforika, djeci približava složenu činjenicu da je unutarnji svijet živ, pokretan i promjenjiv te da čovjek ne može jednostavno zaustaviti tijek vlastitih misli. I upravo zato, Mislikovnica ne pokušava stvoriti svijet u kojem postoje samo „dobre“ misli.

NE POSTOJE SAMO LIJEPE MISLI

Jedna od važnijih kvaliteta knjige jest spremnost autorice da dječji unutarnji svijet prikaže na cjelovit način.

„Misli su snažne

i jako važne,

ljupke i mile

ko dobre vile.

Čiste i bijele,

vole i žele,

lijepe i ružne,

vesele, tužne.“

A potom dolaze i sljedeći stihovi:

„Nemirne, bijesne,

široke, tijesne,

gorke i slatke,

grube i glatke.“

Ovdje možemo vidjeti važan autorski izbor. Marijana Križanović ne uljepšava dječji unutarnji svijet i ne pretvara ga u prostor u kojem bi dijete trebalo stalno biti veselo, smireno i zadovoljno.

Misli mogu biti neugodne. 

Mogu biti proturječne. 

Mogu biti teške.

Upravo taj cijeli niz suprotnosti: lijepe/ružne, vesele/tužne, gorke/slatke, grube/glatke, široke/tijesne, lagane/teške, tihe/glasne…omogućuje djetetu da razumije kako različiti osjećaji i unutarnja stanja mogu postojati i stajati jedni uz druge. To je važan odmak od pojednostavljenog govora o emocijama. Autorica ne govori: misli samo pozitivno. Govori nešto mnogo korisnije:

upoznaj svoje misli.

OD NEMIRA DO STVARALAŠTVA

Jedna od temeljnih misli cijele Mislikovnice sažeta je u stihovima:

„Misli se roje,

ideje kroje,

skrivaju tajne

i talente sjajne.“

Ova je kitica posebno važna jer mijenja perspektivu. Misli nisu samo nešto što treba smiriti kada postanu nemirne. One su i izvor ideja, mašte, stvaralaštva i osobnog potencijala. Glagol „kroje“ pritom je iznimno funkcionalan. Misli nešto oblikuju. One nisu pasivne. Iz njih nastaju ideje. U njima se skrivaju talenti. Time Marijana Križanović postiže važan pomak: unutarnji svijet djeteta ne prikazuje samo kao mjesto emocionalnih teškoća koje treba regulirati, već i kao prostor kreativne snage. To je jedan od razloga zbog kojih Mislikovnica nadilazi puku edukativnu funkciju. Ona dijete ne uči samo kako se nositi s onim što ga muči. Uči ga i da u sebi prepozna ono što ga može pokrenuti.

AUTORICA KOJA NE PODCJENJUJE DIJETE

Jedna od najvećih vrijednosti autorskog pristupa Marijane Križanović upravo je u mjeri. Ona govori jednostavno, ali ne pojednostavljuje. Rima i ritam čine tekst bliskim djetetu, no iza razigranosti jezika je ozbiljna tema. Autorica ne objašnjava djetetu psihološke pojmove dugim definicijama, već ih približava slikom, ritmom i iskustvom.

To je zahtjevan postupak u književnosti za djecu. Previše objašnjavanja pretvara književni tekst u pouku. Premalo sadržaja ostavlja tek puku zabavu.

Mislikovnica pronalazi svoj prostor između toga.

Dijete može uživati u zvučnosti stiha, rimama i neobičnim slikama, ali može i zastati kod pitanja:

Kakve su moje misli?

Kada su nemirne?

Kada su vesele?

Što me muči?

Što me pokreće?

Upravo se u tom prostoru između igre i promišljanja ostvaruje njezina književna vrijednost.

„NAOPAČKE“ NIJE SAMO GRAFIČKA IGRA

Drugi važan autorski postupak čine osnažujuće poruke otisnute naopačke. One nisu glavni tekst knjige. Najprije se čitaju i doživljavaju osnovne kitice o mislima, dok su poruke izdvojene u drugi sloj. Čitatelj do njih dolazi tek kada okrene slikovnicu naopačke. Na prvi pogled riječ je o duhovitoj grafičkoj dosjetki. Međutim, njezino je značenje puno zanimljivije i dublje. Autorica od samog čitanja stvara iskustvo promjene perspektive. Nešto što je naopačke mora se okrenuti da bi postalo jasno i čitljivo. Time grafički postupak postaje metafora.

Ponekad treba zastati. 

Ponekad treba pogledati drugačije. 

Ponekad ono što nam se čini nerazumljivim postaje razumljivo tek kada promijenimo kut gledanja.

Čitatelj zato nije pasivni primatelj poruke. On postaje sudionik njezina otkrivanja.

PORUKE KOJE NE OSTAJU NA RAZINI POUKE

Osnažujuće poruke donose vrlo konkretne poticaje:

„Izrazi ljutnju, izbaci nemir,

osluškuj sebe i svoj mali svemir…“

ili:

„U mašti stvaraj što god te volja,

svaka ideja postat će bolja…“

ili:

„Osjećaje sve pokaži,

a na nježnost se odvaži…“

Važno je što te poruke ne govore samo o tome kako se „riješiti“ neugodnog osjećaja. One potiču dijete da izrazi emocije i prihvati ih, osluškuje sebe, stvara, diše, slobodno govori, odmori, mašta i njeguje sebe. Zato knjiga ne ostaje samo na prepoznavanju problema, već nudi različite načine odnosa prema vlastitom unutarnjem iskustvu.

A tekst na poleđini knjige:

Osvijesti.

Otpusti.

Opusti se.

funkcionira kao svojevrsna sažeta poetika cijele knjige.

Najprije osvijestiti ono što se događa u nama. Zatim otpustiti ono što nas opterećuje. I naposljetku pronaći mogućnost za opuštanje.

KADA MISLI DOBIJU LICE

Ilustratorica Nena Pavelić pritom ima iznimno važnu ulogu. Ona ne ilustrira samo ono što je već napisano. Ona daje tijelo onome što je po svojoj prirodi nevidljivo. Misli dobivaju lice. Dobivaju boju. Dobivaju držanje tijela. Dobivaju prostor. Dobivaju karakter. Tako ilustracije postaju svojevrsna druga razina čitanja knjige.

Crveni, nemirni i gotovo eksplozivni lik snažno vizualizira stihove o bijesnim i nemirnim mislima. Plavi lik povezan s tugom povlači se u prostor koji podsjeća na pozornicu i gledalište, čime se stvara osjećaj izdvojenosti i udaljenosti. Drugi likovi, prostori i boje donose sasvim drugačije emocionalne tonove. Pritom ilustracije nemaju samo jedno značenje. Naprotiv, njihova je vrijednost upravo u tome što ostavljaju prostor dječjoj interpretaciji. Dijete može gledati isti prizor i u njemu prepoznati nešto što odrasli nisu odmah uočili. To je obilježje dobre ilustracije:

ona ne zatvara značenje slike, nego ga otvara.

VIZUALNI SVIJET KOJI NE PONAVLJA TEKST, NEGO GA PROŠIRUJE

Marijana Križanović riječima gradi unutarnji svijet. Nena Pavelić taj svijet čini vidljivim. Jedna ga oblikuje jezikom, druga vizualizira. Zato ilustracije nisu samo ukras tekstu. One postaju njegov ravnopravni interpretacijski sloj. U tom smislu Mislikovnica ostvaruje samu bit slikovnice: njezino značenje ne nalazi se samo u riječima niti samo u slikama, nego u njihovu međusobnom odnosu i njihovoj savršenoj sinergiji.

MAŠTA KAO PROSTOR SLOBODE I KREATIVNOG STVARANJA

Posebno mjesto u knjizi ima mašta:

„Čarobna je tvoja mašta

i s njom zbilja možeš svašta,

vizije se u njoj kroje,

oživljava snove tvoje.“

Ovdje se ponovo vraćamo na ideju da se u mislima ne skrivaju samo brige, nego i mogućnosti. Mašta je prostor u kojem dijete može stvarati ono što još ne postoji. A upravo je to važna vrijednost dječje književnosti: ona ne mora samo opisivati postojeći svijet. Ona može pomoći djetetu da zamisli drugačiji, veći i bogatiji svijet.

Mislikovnica zato maštu ne postavlja nasuprot stvarnosti. Ona pokazuje da mašta može biti način njezina razumijevanja, proširivanja i stvaranja.

JEZIK ZA ONO ŠTO DIJETE OSJEĆA

Važan dio knjige čini i Rječnik pojmova povezanih s emocijama i unutarnjim stanjima. Njegova je vrijednost u tome što djetetu pomaže prepoznati i imenovati ono što osjeća, čak i onda kada još ne zna kako to izraziti riječima. Kada dijete nauči što znači osluškivati sebe, izraziti ljutnju, olakšati srce, ukrotiti srdžbu, odvažiti se na nježnost, opustiti tijelo, dušu i um, usmjeriti fokus ili prepoznati tjeskobu, ono ne dobiva samo nove riječi. Dobiva mogućnost da govori o sebi. A sposobnost imenovanja vlastitog iskustva važan je korak prema njegovu razumijevanju. U tom se smislu književni tekst, grafičko oblikovanje i rječnik pojmova u Mislikovnici ne pojavljuju slučajno jedan uz drugi. Svi služe istoj široj ideji:

učiniti unutarnji svijet prepoznatljivijim i pristupačnijim djetetu.

OD DJETETA SE NE TRAŽI DA BUDE „DOBRO“, NEGO DA BUDE SVJESNO SEBE

Možda je upravo ovdje najvažniji odmak Mislikovnice od površnog didaktičkog pristupa. Knjiga ne govori djetetu da uvijek treba biti veselo, prpošno i razigrano. Ne govori mu da ne smije biti ljutito. Ne govori mu da mora imati samo lijepe misli. Umjesto toga, daje mu prostor da vidi kako u njemu mogu postojati različita stanja. Dijete može biti tužno, ljuto ili zabrinuto. Potom ga Mislikovnica nježno usmjerava prema tome da prepozna emocije, izrazi ih i prihvati, a kada je moguće, i otpusti ono što ga opterećuje. Cilj nije da dijete bude stalno „dobro“ i pozitivno. Cilj je da zna što se u njemu događa i da zna da o tome smije govoriti. To je mnogo vrjednija poruka od jednostavnog zahtjeva za „pozitivnim razmišljanjem“.

MARIJANA KRIŽANOVIĆ: AUTORICA KOJA UNUTARNJI SVIJET PRETVARA U KNJIŽEVNI PROSTOR

Upravo se ovdje najjasnije vidi autorski doprinos Marijane Križanović. Autorica nije samo odabrala temu misli. Ona je osmislila način na koji će dijete ući u njih. To postiže nizom međusobno povezanih postupaka:

• misli pretvara u glavne nositelje pjesničkog svijeta,
• koristi ritam i rimu kako bi složenu temu učinila pristupačnom,
• suprotnostima pokazuje raznolikost unutarnjeg života,
• misli povezuje s idejama, maštom i talentima,
• uvodi drugi sloj teksta kroz osnažujuće poruke,
• poruke okreće naopačke i tako uključuje čitatelja u njihovo otkrivanje,
• daje djetetu jezik za imenovanje vlastitih osjećaja,
• završnim motom sažima temeljnu ideju knjige.

To je niz povezanih rješenja. To je zaokružena autorska koncepcija. Upravo zahvaljujući toj povezanosti, Mislikovnica djeluje kao promišljena cjelina u kojoj se tekst, ilustracija, grafička igra i čitateljevo iskustvo međusobno nadopunjuju.

KNJIGA KOJA NE PODUČAVA ODOZGO

Marijana Križanović u Mislikovnici postiže još nešto važno: 

uspijeva poučavati, a da ne zvuči kao da poučava. To je jedna od zahtjevnijih zadaća dječje književnosti. Pouka je prisutna, ali je skrivena u stihu, slici, igri i čitateljevoj aktivnosti. Dijete ne mora imati osjećaj da je dobilo „lekciju o emocijama“. Ono čita o mislima. Gleda likove. Smije se rimama. Okreće poruke. Prepoznaje sebe. I tek tada shvaća da je putem naučilo nešto važno o sebi. Upravo se zato može reći da Mislikovnica ne propisuje djetetu kako treba misliti, već mu pomaže da osvijesti način na koji već misli.

SLIKOVNICA KOJA OTVARA RAZGOVOR

Njezina se vrijednost ne završava zatvaranjem knjige. Mislikovnica prirodno poziva i dijete i odraslog čitatelja na razgovor.

Koja misao je najčešće prisutna kod tebe?

Kako izgleda tvoja ljutita misao?

Koje bi boje bila tvoja tuga?

Gdje se osjećaš sigurno?

Koji se talent možda skriva u tvojim mislima?

Takva pitanja proizlaze iz same strukture knjige. Knjiga, dakle, ima potencijal nastaviti živjeti i izvan svojih stranica:

u razgovoru, promišljanju, crtanju, stvaranju i osobnom iskustvu djeteta.

KNJIGA KOJA DJECU UČI GLEDATI PREMA UNUTRA

Mislikovnica autorice Marijane Križanović, koju je ilustrirala Nena Pavelić, a objavio V.B.Z., uspješno spaja ono što se u dobroj slikovnici ne bi smjelo razdvajati: književnost, sliku, igru i iskustvo čitatelja.

Marijana Križanović polazi od nečega što je svakom djetetu blisko, ali teško uhvatljivo:

od misli, i od toga gradi cijeli književni svijet.

Svojim stihovima pokazuje da misli mogu biti raznolike, proturječne, nemirne, vesele, tužne, kreativne i pune skrivenih mogućnosti. Ne pokušava ih pojednostaviti, nego ih približava djetetu jezikom koji je ritmičan, pamtljiv i razigran. Njezina je autorska vrijednost u tome što ne ostaje na imenovanju emocija. Ona stvara put:

od misli prema osvještavanju, od osvještavanja prema izražavanju, a odatle prema otpuštanju i smirenju.

Nena Pavelić taj unutarnji prostor pretvara u vidljiv svijet. Misli dobivaju lica i tijela, boje i prostore. Ilustracije ne zatvaraju značenja, nego ih otvaraju i dopuštaju djetetu da ih samo istražuje.

A između njih dvije nastalo je ono najvrjednije:

slikovnica koja se ne čita samo riječima, već i pogledom, pokretom, asocijacijom i vlastitim iskustvom.

Mislikovnica zato nije samo knjiga koja govori djeci o mislima. Ona im daje mogućnost da vide ono što se inače ne vidi. Da prepoznaju ono što možda još nisu znali imenovati. Da shvate kako i neugodne misli pripadaju njima, ali ih ne određuju. Da u vlastitoj mašti otkriju ideju. U ideji talent. U osjećaju poruku. A u sebi prostor koji vrijedi upoznati. U tome leži njezina najveća snaga. Jer dobra dječja knjiga ne mora djetetu ponuditi gotov odgovor. Ponekad je njezina najveća vrijednost u tome što mu postavi pitanje koje će ponijeti sa sobom.

Mislikovnica upravo to čini.

Što se događa u tvojoj glavi?

I još važnije:

Što ćeš učiniti kada to upoznaš?

Na kraju ostaje jednostavan, ali snažan podsjetnik:

Osvijesti.

Otpusti.

Opusti se.

Tri glagola koja ujedno sažimaju autorsku ideju cijele knjige. A iza njih stoji najvažnija poruka Mislikovnice:

Ne plaši se vlastitoga unutarnjeg svijeta.

Upoznaj ga.

Slušaj ga.

Stvaraj u njemu.

I nauči u njemu pronaći vlastitu snagu.

Stoga, Mislikovnica zaslužuje biti čitana, ne samo kao lijepa i poticajna slikovnica, nego kao promišljeno i autorski zaokruženo djelo koje djeci približava jednu od najvažnijih i najzahtjevnijih tema, njih same.