ODJECI PROŠLOSTI –KNJIGA IZ KNJIŽEVNE ZAOSTAVŠTINE ZAIMA AZEMOVIĆA |

Uvod priređivača
Pripremajući knjigu „Odjeci prošlosti“, iz književne zaostavštine Zaima Azemovića, osjetio sam odgovornost koja prevazilazi urednički posao. Ovo je pokušaj da se sačuva trag jednog prosvjetitelja, pisca i učitelja koji je znao da je narodna riječ riznica, a identitet bez svijesti o sebi nema ni budućnosti.
Naslov knjige, „Odjeci prošlosti“, za mene znači ono što traje i kada čovjek pređe granice svog postojanja makar onog fizičkog odjek jezika, odjek zavičaja, odjek obrazovanja i odjek dostojanstva. Dok sam sabirao tekstove, birao fragmente i slagao cjelinu, imao sam utisak da se pred nama ponovo otvara vrijeme u kojem su učitelji bili stubovi zajednice, a knjige način da se narod prepozna u sebi.
Sa posebnim zadovoljstvom ističem da je sviju riječ i Zaimu Azemoviću priredio dr Amer Halilović, čiji autoritet, iskustvo i lično sjećanje daju ovom izdanju dodatnu dubinu i pouzdanost. U okviru medijskog predstavljanja knjige, javnosti će biti prezentovane recenzije i stručni osvrti, koje potpisuju i tumače prof. Veljko Đukanović, publicista Salko Luboder i književnik Kemal Musić, direktor JU „Ratkovićeve večeri poezije“.
Božidar PROROČIĆ, priređivač

ZAIM AZEMOVIĆ – UČITELJ KOJI JE PRERASTAO VRIJEME
Piše: dr Amer HALILOVIĆ

Moje prvo sjećanje na Zaima Azemovića veže se za školske klupe sedamdesetih godina u Osnovnoj školi „Mustafa Pećanin“. Bio je moj učitelj, a kasnije i direktor te škole. Od njega sam, kao dijete, čuo misao koja me prati do danas: „Mudrost je u narodu.“ Te riječi su bile temeljna misao koja se utkala u pamćenje, oblikovala ljude i otkrivala da znanje svoju najveću snagu pokazuje iz skromnosti i životnog iskustva. Njihovo pojavljivanje pred učenicima imalo je snagu veću od svake knjige jer su učili primjerom, a ne samo riječima. Oni su svojim držanjem, skromnošću i dostojanstvom pokazivali kako izgleda pravi obrazac čovječnosti. Bili su to ljudi s mjerom, otmene pojave, blagog osmijeha i toplog pogleda. Znali su da svako dijete okrenu prema knjizi i znanju, jer sve drugo prolazi, a ono što ostaje jeste ono što čovjek ponese u sebi kao vrijednost.

Kasnije, kada sam se upuštao u ozbiljnije čitanje, vraćao sam se njegovim djelima. Ona su u sebi nosila istu onu poruku koju sam od njega slušao kao dijete: da se najveće bogatstvo nalazi u znanju, kulturi i tradiciji naroda. Bio je pisac i prosvjetitelj koji je u književnosti nalazio način da potvrdi ono što je živio kao učitelj i čovjek među ljudima. Radnici i obični ljudi cijenili su ga zbog njegove sindikalne aktivnosti, jer je uvijek znao da stane uz one kojima je podrška bila najpotrebnija. Godine 2003. izabran sam za potpredsjednika Bošnjačkog vijeća Srbije i Crne Gore, institucije koja je tada bila najviši izraz borbe za očuvanje identiteta, jezika, kulture i tradicije našeg naroda. Tada sam osjetio i posebnu dužnost da se ponovo obratim svom prvom učitelju. Posjetio sam Zaima i zamolio ga da učestvuje u radu resora za jezik, književnost i obrazovanje. Njegov pristanak bio je prirodan i skroman, bez ikakvog isticanja, jer je znao da su književnost i obrazovanje sami temelji opstanka jednog naroda.

Posebno mjesto u tom vremenu zauzimale su Bošnjačke novine, koje su počele izlaziti 2006. godine. Njihove stranice bile su otvorene za Zaimova djela – pjesme, priče, kolumne i eseje. Tu njegova riječ, koja je dala snažan književni doprinos, postaće dio zajedničkog nasljeđa. Njegovi tekstovi ulazili su u domove, razgovore i sjećanja, učvršćujući osjećaj pripadnosti i snažnog identiteta. Svojom riječju spajao je tradiciju i savremeni trenutak, a Bošnjačke novine pretvorile su taj spoj u nasljeđe koje traje. U vremenu dok smo radili na uspostavljanju nacionalnih praznika i književnih nagrada, među kojima i “Pero Ćamila Sijarića”, osjećao sam posebno zadovoljstvo kada je 2010. godine upravo tu nagradu dobio Zaim Azemović. To je bilo priznanje ne samo za njegovu književnost, već i za njegovo ukupno djelovanje. On nije bio pisac zatvoren u granice lokalnog, već autor koji je svojim djelima izašao pred širi kulturni prostor. Njegov rad je oblikovao generacije, a njegova djela ostala su da svjedoče o snazi riječi koja nadživljava ljude. Naša saradnja bila je uvijek obilježena međusobnim poštovanjem. U izdavačkim poduhvatima koristili smo njegova djela, a on je sa radošću i strpljenjem pristajao da bude dio uredničkih timova, pomažući mladim saradnicima da pronađu svoj put. Njegova blagost, ozbiljnost i spremnost da se posveti drugima činili su da svaka riječ koju je napisao i svaka saradnja koju je ponudio ostanu primjer prave intelektualne i ljudske veličine.

Danas književni susreti u Rožajama nose njegovo ime, i to s pravom. To nije samo znak sjećanja, već i potvrda da njegovo stvaralaštvo pripada kulturnom identitetu našeg naroda. Rožaje je darovalo brojne intelektualce, ali Zaima Azemovića izdvaja dubina djela koje pokazuje da je moguće iz malog prostora govoriti univerzalnim jezikom, iz jednostavnog stvarati uzvišeno i iz ličnog iskustva oblikovati opšte sjećanje jednog naroda.

Za mene lično on je ostao prvi učitelj, čovjek koji me naučio da se najdublja mudrost ne traži u knjigama iz tuđih biblioteka, već u jeziku i pamćenju vlastitog naroda. Za naš narod, on je stub kulture, neumorni čuvar identiteta, učitelj generacija i pisac koji je znao da njegova riječ mora biti bliska svakom čovjeku. Njegove knjige i danas govore jednako snažno, njegove misli oblikuju svijest mladih i bude odgovornost prema jeziku, tradiciji i znanju. Sjećanje na njega nije samo moja lična uspomena, već i obaveza svih nas da njegovo ime i njegovo djelo trajno čuvamo. Jer ljudi odlaze, ali ono što ostave u knjigama i u životima drugih ostaje. Zaim Azemović je ostavio toliko da će njegovo ime živjeti u riječima, u pamćenju i u srcima generacija koje dolaze. Njegova djela nisu samo trag jednog čovjeka nego svjedočanstvo da istinska vrijednost nikada ne prolazi.