DRAGAN-KECO NOVAKOVIĆ – PRIČA O DOBROM DUHU CETINJA

Cetinje ima svoje dobre ljude, bez kojih grad ne bi imao onu prepoznatljivu ljudsku mjeru. To su ljudi koji svojim radom, ponašanjem i odnosom prema drugima grade ono nevidljivo, ali presudno povjerenje, bliskost kakva se rijetko susreće danas

Božidar PROROČIĆ

Jedan od takvih ljudi je Dragan Novaković – Keco. Rođen 1951. godine u Prijestolnici, u majstorskoj porodici, Keco je odrastao uz rad, poštenje i osjećaj odgovornosti prema drugima. Nadimak koji nosi nije slučajan “kec”, kako bi rekli kartaši, jeste najjača karta u špilu. A Keco je upravo to, oslonac, znak pouzdanosti i čovjek na kojeg se može računati. Ta snaga se ne rađa preko noći, ona je naslijeđe dubokih porodičnih korijena.

Prađjed Božo Novaković bio je jedan od onih ljudi koji su Cetinju ostavili trajni pečat. Profesor, prosvjetitelj, predsjednik opštine, ali prije svega čovjek koji je razumio značaj znanja i prirode. U vrijeme vladavine Nikola I Petrović, Božo Novaković je upravljao gradom (1890–1894) u periodu kada se Cetinje oblikovalo kao urbana i kulturna cjelina. Tada je podignut gradski park, uređen stari dvorski park i zasađeno više od dvije tisuće stabala. Među njima i čuveni “Novakovićev brijest”, simbol jednog vremena i jedne posvećenosti. Njegova ljubav prema botanici povezala je Cetinje s europskom znanstvenom mapom. Dočekivao je i pratio botaničare poput Josifa Pančića i Antonia Baldaccia, a u njegovu čast Baldacci je imenovao biljku Dianthus petraeus var. novakovicii – jedinstvenu u Crnoj Gori.

Ta linija brige, posvećenosti i odnosa prema gradu nastavlja se u Kecu, ali na drugačiji, savremeni način. Keco je bio majstor čije su zlatne ruke godinama održavale pogone i mašine prestižne cetinjske štamparije „Obod“. Bio je dio sistema koji je proizvodio znanje, knjige, novine  riječ. Danas, u penzionerskim danima, on nastavlja da bude dobri duh grada. Nema dana da ne obiđe parkove Cetinja. U toj navici ima i sśećanja i plemenitosti. Briga o golubovima kojima svakodnevno nosi hranu, pažnja prema napuštenim životinjama, govore o čovjeku koji razumije život u njegovim najjednostavnijim oblicima. Njegova dnevna pješačenja, često i više od deset kilometara, su svojevrsni (lični) razgovor sa gradom.

Voli Keco da se iskreno obraduje uspjesima svojih prijatelja, da bude prisutan na kulturnim dešavanjima grada, da isprati svaku izložbu, promociju ili veče koje Cetinju daje dodatni smisao. Zna da prepozna trud i vrijednost, da čestita bez zadrške i da se raduje tuđem uspjehu kao sopstvenom. U isto vrijeme, uvijek je uz one slabije i nejake, uz ljude koji vode svoje “male”, ali važne borbe, uz one koji traže pravdu i razumijevanje. Njegova podrška je postojana i pouzdana. Upravo u toj sposobnosti da bude i radost i oslonac, i saputnik i śedok vremena, Keco ostaje jedinstven i unikatan  po mjeri čovjeka i po mjeri Cetinja.

A kada se dan privede kraju, Keco zna đe se ide. Kafana „Uranak“, kod Baje Ivanovića, jedna je od onih rijetkih  starih cetinjskih kafana sa dušom. Tu se susreću stariji sugrađani, studenti, gosti. Tu nastaju priče. Tu se pamti, prepričava, smije i razmišlja. Keco, sa svojim dosjetkama i humorom, oplemenjuje prostor i ljude. Uz čašu vina, vraćaju se slike nekih davnih vremena kroz koja je grad prolazio, ali je ostao prepoznatljivm spo svemu onome što dobro čini dobrim. Priče o ovakvim „malim-velikim“ ljudima nose posebnu vrijednost. Bez njih Cetinje ne bi bilo ono što jeste. Zato je ova priča i zapisana kao śedočanstvo o Kecu Novakoviću, dobrom čovjeku i dobrom duhu prijestonog grada. Srešćete ga u gradu, sa prepoznatljivim kačketom na kojem su simboli Crne Gore. Uvijek spreman na razgovor, šalu ili riječ podrške. Stari Cetinjani poput Keca nose na svojim skromnim plećima toplinu grada i čuvaju je u svojim grudima. Voli Keco da podijeli trenutak sa pjesnicima, boemima i onima koji svijet ośećaju dublje nego što ga objašnjavaju. U takvim druženjima, uz riječ, šalu i čašu vina, nastaju razgovori koji nemaju potrebu da budu zapisani, ali se pamte. Tu se prepliću stih i svakodnevica, śećanje i sadašnji čas, a Keco je uvijek onaj koji sluša, razumije i doda rečenicu na pravo mjesto. U tim susretima on ostaje svoj  čovjek koji zna da su poezija i život često ista stvar, samo ispričana drugim jezikom.

A naš Keco, nalik likovima iz romana o dobrim ljudima, ne spašava svijet velikim činom, već svakodnevnom ljudskošću i baš zato njegova priča liči na otvoreni roman, onaj koji se ne zatvara poslednjom stranicom, već se nastavlja iz dana u dan, u susretima, u riječima podrške, u malim stvarima herojskog grada. To je ujedno i lijepa, kratka priča koja traje, ispisana koracima kroz grad, brigom za druge i vjerom u čovjeka. Takve priče nemaju kraj, jer žive dok god postoji neko ko ih prepoznaje i pamti. Upravo zbog njih nastaju ovakvi zapisi da se ne zaboravi ono što Cetinje čini Cetinjem. Živio nam dragi Keco jer ovo je priča o tebi ali i priča o svima nama koji vole dobre duhove Prijestonice a ti to jesi.