TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ POBJEDNIK NATJEČAJA ZA NAJBOLJU PJESMU O HRVATSKOM KRALJEVSTVU

Pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić pobjednik je Natječaja za najbolju neobjavljenu pjesmu s temom o Hrvatskom Kraljevstvu, koji je, povodom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva u 2025. godini, raspisalo Društvo hrvatskih književnika – Ogranak Split

Bilosnić je nagrađen za svoje pjevanje „Kralj Tomislav“, poetski ciklus sastavljen od sedam pjesama, u kojem snažnim lirskim izrazom i povijesnim motivima tematizira vrijeme hrvatskih kraljeva, s posebnim naglaskom na lik i simboliku prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Povjerenstvo Natječaja istaknulo je kako nagrađeno djelo odlikuju poetska zrelost, povijesna utemeljenost i suvremena umjetnička interpretacija nacionalne baštine.

Natječaj je bio namijenjen autorima neobjavljenih pjesama koje se bave temama Hrvatskoga Kraljevstva, hrvatskih kraljeva i odgovarajućih povijesnih motiva, a raspisan je u sklopu programa obilježavanja velike nacionalne obljetnice – 1100 godina od uspostave Hrvatskoga Kraljevstva.

Nagrada se sastoji od pisanog priznanja i novčanoga iznosa. Ovim priznanjem još je jednom potvrđen značajan doprinos Tomislava Marijana Bilosnića suvremenoj hrvatskoj književnosti, kao i trajna vrijednost poetskog promišljanja nacionalne povijesti i identiteta.

OBRAZLOŽENJE NAGRADE ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU S TEMOM O HRVATSKOM KRALJEVSTVU

Povodom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva u 2025. godini, DHK, Ogranak Split, objavio je na mrežnoj stranici DHK-a 28. listopada 2025., natječaj za nagradu za najbolju neobjavljenu pjesmu s temom o Hrvatskom Kraljevstvu, odnosno hrvatskim kraljevima i odgovarajućim povijesnim motivima. Nagrada se sastoji od novčanoga iznosa i priznanja.

Natječaj je bio otvoren do 20. studenoga 2025. U zadanom roku prijavilo se više autora/autorica sa svojim pjesmama. Zaprimljene pjesme razmotrilo je stručno povjerenstvo (dr. sc. Miro Radalj, dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek i dr. sc. Gordana Laco) i najboljom je ocijenilo pjesmu Kralj Tomislav autora Tomislava Marijana Bilosnića te zaključuje da mu se dodijeli spomenuta nagrada.

Obrazloženje:

Kralj Tomislav poduža je pjesma epsko-lirskih, poemskih karakteristika, razdijeljena na 7 obrojčanih odjeljaka / kitica nejednakih duljina. Pisana je slobodnim stihom, umjerena ritma sukladnoga refleksivnim motivima pjesme i pjesnikovim doživljajima. Kako je i naslovljena, pjesma govori o hrvatskom kralju Tomislavu. Započinje uzvišenim stihom što evocira biblijske riječi U početku bijaše kralj… te se dalje u tom tonu razlaže kroz hrvatsku prošlost i budućnost, hrvatsku zemlju i narod. Pjesnik vrlo slikovito, metaforama, probranim epitetima, usporedbama i drugim pjesničkim sredstvima, povezuje hrvatske krajeve i povijesne događaje s iznimnom ulogom kralja Tomislava. Pjesnički izraženo poznavanje hrvatske prošlosti i kulture, prepliće se s pjesnikovim osjećajima domoljublja i rodoljublja, kroz koje se pokazuje i čvrsta vjera u opstojnost hrvatskoga naroda. Tomislav je u tom spletu nezaobilazna figura i simbol: Pjevam Hrvatsku Tomislavu i Tomislava / Hrvatskoj, jer gdje nestaje ime počiva / narod, u narodu su svi kraljevi… 

Povjerenstvo zaključuje da je ovom pjesmom autor Tomislav Marijan Bilosnić ostvario izvorno književno-umjetničko djelo koje zavrjeđuje ovu nagradu.

Split – Zagreb, 18. 12. 2025.
dr. sc. Gordana Laco, predsjednica Ogranka Split               

Tomislav Marijan Bilosnić
KRALJ TOMISLAV

1.

U početku bijaše kralj, kraljevstvo bijaše

narod, i vjetar, i Duvno, i pjesma koja

poplavljuje –  Tomislav još postoji i snaga

koja raste gotovo izvan sebe, naše srce, naša

duša, daleka prošlost i tijelo, koje u ovome

času doziva spasenje, kruh, zemlju i budućnost

Tomislava, i mnoštva drugih, Hrvatsku

koja blaguje na poljima u sjaju sunca,

novoj mladosti, hrabrosti što prkosi

i nove donosi dane

2.

Stijeg na Gvozdu, proročki oganj u očima

konjanika, sokolovi stare Liburnije, zlatna

glagoljica sunca u jeziku šapat svetog Jeronima,

grom Dinare i more što feničke brodove pamti,

oklopnici, krstonoše, huk vječnosti i Tomislav

među žitom učinio je zemlju tijelom, vinogradom

mog djetinjstva, mekim glasom u kamenu na kojem

djeva pjeva na putu za Nin, u bijelom polju

na crvenoj krvi obzor mora, Dalmacija,

Slavonija kao molitva, sablje Bosne i Zahumlja,

narod koji diše kao Isus u narodnoj nošnji,

niz uže, niz dah, niz križ, kralj je ljubav

koja hoda, galop konja i godina ispod zvijezda,

kosti pradjedova mač od riječi u hrastu

pored kuće, u prozoru što gleda u stijeg

od Zrmanje do stijene što plače vodom Cetine,

i Drave, što šaptom se vraća iz utrobe zaborava,

i rijeka bosanskih što pod listovima dunja žute,

Tomislav krepak u rvanjih na polju Duvanjskom

kruni vrijeme, a kruna iz ognja, zrnce praha

i proročka voda, tisućljetno moje djetinjstvo,

plamen ljeta u koji kneževi zašivaju plašt

za kralja prvoga glasa s ogrlicom krvi

oko vrata

3.

Ne pišem o kralju kao legendi, ne zovem te

da ljubiš sliku, zagrizi kamen, okupaj se

u Vrljici gole kože, jer kralj bez naroda

prazna je grobnica, a smrti Tomislava

nema, kao što nema prijestolja bez pepela

i čovjeka bez ožiljka, nema kraja onome što je

riječ, gdje povijest završava oganj počinje

i kralj ustaje iz pamćenja, u kovnici identiteta

on se presvlači u čelik, u šaku što udara

o stoljeća i mi nosimo krunu kao predivo oblaka,

nosimo ime u stihu, zemlju na jeziku, tisućljeće je

samo prva stranica na polju Duvanjskom, na svakom

polju gdje trave ne rastuviše od sjećanja, i zato

ne izgovaraj ime Hrvatske bez glasa što peče

4.

Tomislav nije mrtav, on je oblik, karta

bez granica izlizanih poput školjki na suncu,

on je narod razliven kao duh vina u tisućljetnom

peharu sna, ne traži ga u školskim knjigama,

u kipovima premazanim zaboravom, već u

svakom otporu, u rečenici koja se ne savija, u oku

tigra kad gleda cara bez treptaja, u kruni od vatre,

od znoja i ljubavi, u misi zornici kada starac

šuti u molitvi i dijete uči glagoljicu, kada se jave

ratnici prije zastava, bosonogi, a s mačem

u oku; iz kamena u riječ, iz riječi u narod,

Tomislav kao vjetar što nosi štit, kao sunce

starije od mraka, u svakoj čestici tla gdje trave se

mole rosom i čuje otkucaj srca u modrini mora

i gorja, u pticama što lete prema slobodi,

jer kralj je postao pjesnik i hoda kroz snove

u čizmama tišine 

5.

Na plamenim ždrijelima bijelih konja, kralj je

munja Velebita u kojoj se noću mrijesti trublja

s Dinare, i huči, i sije vjetar dok sinovi loze

prelaze preko Svetog brda i vino toče iz žila

zmajevih i hrastova duba, pred Mađarom i pred Bizantom

bez straja, dok sinje more i u humskoj šȕmi šumì

iz krvi, iz brda iz soli i boli; prvi kralj hrvatske

zemlje okrunjen je prahom starih vremena, od Jadrana

do Drave okrenut suncu koje ne zalazi, Istoku

s kojeg silni Simeon car dolazi, Tomislav

u svakom kamenu što ga dijete niz padinu baca

da probudi svijet; kralj suze Hrvatice i sokola

ponad Klisa, gol skriva svoje rane u tamjanu,

s oštricom pod svakim noktom u vremenu uz glas

crkvenih zvona na braniku svjetlosti; žetva zelena

pod nebom plodnim, kamen po kamen tvrđava

u zemlji gdje vukovi šute kad ljudi pjevaju

kada su jaruge dublje od zakona, a mačevi govore

prije jezika, u sjenu kralja neprijatelji padaju,

jer tko će braniti polje bolje od onoga

što ga ore

6.

Na rubu svitanja čovjek, ni od zlata

ni od dima, od naroda, a negdje iz pleća

iz zatiljka neka i moja kost; iz kralja planine,

nì od ljȗdi nì od iména,od slova složenih da ne

zaboravimo koliko smo puta morali stajati

da bismo uopće znali hodati, u tami i dimu

stoji kralj Tomislav sa sokolom na ramenu, još je

znak, još samo je zvijezda koja postaje kip

u srcu, vladar i narod koji poput oluje  nadolaze

i nestaju na pučini, a vjetrovi donose brodove,

konjanike i pješake krvavo postrojene, Tomislav

svoju zemlju brani i širi, svijetli gradovi padaju

kao kamenje, u dvoru od vatre njegove oči

sjaje, borba ne prestaje, u beskraju vladavina

postaje pjesma, èhō zvònā i tišīnā, tvoja borba

naše prijestolje, zemlja nije granica, zemlja je

dah, ime u vremenu što ne poznaje kraja,

i svaka je bitka borba protiv zaborava

na rubu svitanja kada zvona padaju s neba

7.

Tomislav i kralj i put, na borbenom štitu

stih, ni plemić ni svetac, već zov

u natopljenim snovima

Tomislav, kralj hrvatski, svijetli kralj,

vitez pravi, odvažan

I danas kad našu prošlost pijemo, ime

njegovo pjevamo, ruku čistu i jaku,

nema ga ali postoji u korijenima dubokim,

nismo zaboravili kako je umrijeti

za domovinu

Kralj Tisućljetne Stijene šapat je u planini

Tomislav je otkucaj u kamenu, u krvi, u vatri,

u jeziku, u meni, bijel kao kost, crven

kao rana, modar kao molitva

Pjevam Hrvatsku Tomislavu i Tomislava

Hrvatskoj, jer gdje nestaje ime počiva

narod, u narodu su svi kraljevi, u meni

svi ratnici, ja sam Tomislav, tigar koji je

rikao pred Bizantom, ne klečim, ne molim,

zapovijedam nebu da se razvedri

Kad Tomislav govori, govori tlo, ne vlada

nego živi, prvi među kraljevima,

dok su rijeke pitale nebo za smjer on je

pio vino s Ilirima i s bogovima starim orao

prije krune, prije zakona

Tomislav od imena koje oživljuje, zagonetka

od vječne slave u glagoljici, ogrlica od krvi

i soli, jezik je što nosi slava

I, nećeš razumjeti narod ako ne razbiješ

ogledalo, i nećeš biti slobodan dok ne kažeš:

Tomislav

Zemunik, završeno, 9. rujna 2025.