Izložba „U dijalogu“ spaja dva umjetnička univerzuma koji, iako nastaju iz različitih medija, ulaze u tihu, ali snažnu međusobnu komunikaciju
U prostoru koji zajedno formiraju, vrijeme se ne posmatra linearno, već kao niz zaustavljenih trenutaka u kojima se otkrivaju tišina, lakoća i unutrašnji ritam tijela. Dijalog Ivane Živić i Petra Hranuellija ne odvija se riječima, već energijama — između daha i pokreta, fluidnosti i čvrstine, svijesti i sna.
Ivanina platna otvaraju pogled iz neočekivane „underwater“ perspektive: prema površini koja treperi i priziva podsvjesno. U tom vodenom prostranstvu ženska tijela plutaju bez težine, uronjena u stanje meditativnog smirenja. Voda postaje metafora unutrašnjeg pejzaža — mjesta gdje misli utihnu, a figura se pretvara u osjećaj, refleksiju, senzaciju. To je prvi glas ovog vizuelnog dijaloga, onaj koji govori tiho, kroz svjetlost i usporeno vrijeme.
Nasuprot toj fluidnosti, Hranuellijeve kamene skulpture donose drugi glas dijaloga — čvrst, ali neočekivano pokretan. Njegove figure uhvaćene su u kratkoj milisekundi kretanja, u prijelazu između zamaha i smiraja. Kao da materijal gubi svoju težinu i pretvara se u energiju, ritam, zamah. Kamen prestaje biti statika i postaje zapis pokreta, „screenshot“ trenutka u kojem materija nakratko diše.
Kada se susretnu, ova dva medija uspostavljaju treći, zajednički prostor — prostor dijaloga tijela, materije i vremena. Kod Živićeve, voda ukida gravitaciju i pretvara tijelo u čistu senzaciju. Kod Hranuellija, čvrsta materija prerasta u lakoću koja prkosi svojoj prirodi. Svako djelo nosi sopstveni ritam, ali tek zajedno otkrivaju suštinu: trenutak kada se fizičko razgrađuje, a figura postaje simbol, tišina, trag postojanja. U tom međuprostoru, u dijalogu slike i skulpture, prolazno dobija dimenziju trajnog, a materijalno postaje metafizičko. Izložba „U dijalogu“ tako ne prikazuje samo dva umjetnička svijeta — ona ih spaja u jedinstven razgovor u kojem pokret i tišina, voda i kamen, unutrašnje i spoljašnje postaju harmoničan, zajednički jezik.
Kristina Kestner
IVANA ŽIVIĆ
Rođena u Sarajevu (29.jula 1979). Diplomirala je slikarstvo 2004. godine na Fakultetu Likovne Umetnosti u Beogradu, odsek za slikarstvo, gde je i magistrirala dve godine kasnije. Od 2006. je stalna članica Udruženja Likovnih Umetnika Srbije (ULUS), od kada je prisutna na 30 samostalne i preko 65 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je prve nagrade 56.Hercegnovskog zimskog salonana,Herceg Novi, Crna Gora (2023), nagrade za crtež Salona lepih umetnosti Francuske, Pariz (Salon des Beaux Arts, 2019), nagrade iz crtačkog fonda Vladimir Veličković, Beograd, Srbija (2016), Prve nagrade Rotari Kluba, Beograd, Srbija (2014), nagrade za produkciju rada iz fondacije Dimitrije Bašičević Mangelos, Beograd, Srbija (2012), kao i Diplome za crtež sa Drugog Bijenala crteža u Pančevu, Srbija (2009). Izlagala je na mnogim sajmovima umetnosti kao što su Art Majami, US (2023) kao i na The Other Art Fair-u partnerstvu sa Saatchi Online galerijom u Londonu,UK (2019) Nord Art-u,Nemačka (2017 i 2016),). Učestvovala je na prvom Bijenalu umetnosti na Malti (2024), umetničkim rezidencijiama: Mesec srpske umetnosti u Arthab centru Abudabi, UAE (2018), GLOART centru u Lanakenu, Belgija (2015) i Cite Internationale des Arts Paris u Francuskoj (2009) Njeni radovi se nalaze u Wiener Städtische kolekciji savremene srpske umetnosti kao i u mnogobrojnim privatnim kolekcijama širom sveta. Živi i radi u Beogradu.
U nekoj današnjoj poželjnoj slici realnosti preovladava težnja za lepim, mladim, savršenim, pozitivnim, energičnim, materijalnim. Visoki estetski ideali, spontana lakoća življenja, uživanje, uspeh i balans koji se podrazumeva na svim nivoima. Kada bi mogla da se ilustruje ta emocija koju danas skoro svi na neki svoj način osećamo ona bi izgledala baš kao neki starinski prostor ispunjen vodom u kojem plutaš. Portal u kom možeš da letiš ali ne možeš da dišeš.
PETAR HRANUELLI
Rođen u Supetru (27. prosinca 1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 70 samostalnih i 129 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, među koje izdvajamo: Otkupna nagrada Venere u medu, Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo, Zagreb (2007.), 1. nagrada žirija za XXVI i XXIX izložbu malog formata, Šabac (2017., 2020.). 1. nagrada za skulpturu, IV Međunarodno bijenale akta “Marko Krstov Gregorić, Petrovac, Crna Gora “( 2018.), pohvala za skulpturu na 16. Međunarodno bijenale umjetnosti minijature, Gornji Milanovac (2022.), 2.nagrada za skulpturu na 56. hercegnovski zimski salon, Herceg Novi, Crna Gora ( 2023.).
O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Zvonko Maković, Slavko Timotijević, Iva Körbler, Draženka Jalšić Ernečić, Nikola Albaneže, Olivera Vukotić, Stanko Špoljarić, Davorin Vujčić, Romana Tekić, Sonja Petrović Jagić, Vesna Bunčić, Lucija Đurašković,… Mnoga djela mu se nalaze u stalnom postavu muzeja, galerija, privatnim kolekcijama kod nas i u inozemstvu (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Crna Gora, Španjolska, Kalifornija, Čile, Švicarska, …)
Hranuellijev opus materijalom i vitalnošću vezan je uz ishodište, otok Brač. Kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudsku figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Vitalnost i bujnost isklesana u kamenu, nekadi i u drugim materijalima poput stakla, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera odlike su Hranuellijeva stvaralaštva.
Član je HDLU-a od 2006. godine. Živi i stvara u Zagrebu.
