Teške i bolne stranice crnogorske povijesti ožiljak su na duši crnogorskog naroda, trag koji i dan danas razara njeno tkivo njenu srž
Božidar PROROČIĆ
Crna Gora je, možda više nego ijedan drugi europski narod, kroz vjekove nosila svoj identitet kao stegu kao ponos i vječiti sintagmu njenog opstanka. Ali je nosila i nešto drugo stalnu borbu da se zove svojim imenom. Da bude svoja država. Da ne bude ničija provincija, a pogotovo ne srpske mitomanske misli i djela. Da bude Crna Gora, u svom punaom i pravom imenu a ne nečiji „okruzi“, „banovine“, „regije“ ili „srpske zemlje“.
Ta borba nije završena. Naprotiv ona traje. A danas je često prikrivena, perfidna, sofisticirana, ali jednako opasna kao nekadašnja sila bajoneta, vojnih čizama i okupacije. Zato je knjiga “Najveći zločin u istoriji” Jovana Čubranovića, čije je drugo izdanje svečano promovisano 1. decembra na Cetinju, u organizaciji MAAC Cetinje, važnija nego ikad. Ona nije samo povratak u prošlost ona je ogledalo sadašnjosti. Ona je svjedočanstvo o zločinu koji se crnogorskom narodu desio i o njegovim dugim, dugim posljedicama, koje i danas određuju naš život, naše politike, naše identitete, naše strahove i našu borbu.
Jovan Čubranović publicista i istraživač bio je śedok epohe i čovjek koji je imao hrabrosti da se suprotstavi najvećoj laži onog vremena laži da je Crna Gora 1918. godine „dobrovoljno“ nestala. Njegova knjiga prvi put je objavljena u Londonu 1930, zatim u Meksiku 1934, na španskom jeziku, pod naslovom “El crimen más grande de la historia.” Čubranović je, na osnovu diplomatskih izvještaja, svjetske štampe, arhiva i śedočenja uglednih državnika, zapisao ono što je crnogorski narod ośećao, ali nije mogao javno da kaže da je nad Crnom Gorom izvršena brutalna aneksija, političko nasilje, državni udar i sistematski identitetski pogrom. To što je napisao, u tadašnjoj takozvanoj tamnici i grobnici Kraljevini SHS bilo je zabranjeno, progonjeno, skriveno. Zbog toga je njegova knjiga danas spis koji ima snažnu i važnu ulogu istorijsku i moralnu.
Da bi se razumjela knjiga, mora se razumjeti rana. Podgorička skupština, održana od 24. do 29. novembra 1918. godine, bila je prelomni, tragični trenutak crnogorske istorije. Dana 26. novembra 1918. donijete su dvije odluke detronizovanje Crnojevićevih nasljednika, kralja Nikole I Petrovića Njegoša, i nasilno prisajidinjenje (koje se danas terminološki voljom vlastodržaca aktuelne političke vrhuške želi ukoloniti) Crne Gore Srbiji. Te odluke nijesu bile niti legalne, niti legitimne, niti volja naroda. One su bile rezultat vojnog prisustva, političkog pritiska, represije i plana da Crna Gora nestane kao država zauvijek. Čubranović detaljno pokazuje kako su međunarodne sile ignorisale crnogorsko pitanje, propaganda radila neumorno da predstavi Crnu Goru kao „istorijsku srpsku zemlju“ pobornici državne nezavisnosti bili zatvarani, proganjani ili ubijani, svijetu plasirane lažne vijesti o „dobrovoljnom ujedinjenju“.
Božićni ustanak 1919, najsnažniji organizovani otpor u Evropi nakon Prvog svjetskog rata, bio je odgovor crnogorskog naroda crnogorskih boraca oficira, inteligencije. Ali represija koja je usljedilaedila ostavila je žestoke rane gubitak državnosti, gubitak institucija, gubitak prava glasa, zabrana crnogorske zastave, zatiranje jezika i prezimena, progon intelektualaca nasilno prisajidenjenje svete i apostolske CPC. To je bio kako naslov Čubranovićeve knjige precizno kaže najveći zločin nad jednim evropskim narodom u to vrijeme. Zločin nad njegovim identitetom, ne samo nad njegovom politikom.
Promocija drugog izdanja 1. decembra na Cetinju bila je simbolički nastavak otpora “bijelom teroru” i raljama velikosrpske aveti koja i daas hara Crnom Gorom. Sama knjiga je prezentacija istine u javni prostor. Ona je obnovljeno pravo naroda da zna ko je što mu se dogodilo i zašto. Izdavač MAAC Cetinje, koji je radio na očuvanju arhive i prevođenju originala, napravio je čin od nacionalnog značaja vratio je Crnoj Gori knjigu koja je decenijama bila prećutkivana, potiskivana, podcjenjivana, gonjena sakrivena u arhivima a sada postoji kao drugo dvojezično izdanje na crnogorskom i engleskom jeziku. Knjiga je važna jer pokazuje da je Crna Gora bila prva žrtva onoga što će Evropa kasnije nazvati „velikosrpskim projektom“. Ona pokazuje da su instrumenti identitetskog satiranja mnogo stariji nego što mi to danas želimo priznati. I pokazuje da Crna Gora nije poklekla. Da je postojala i postoji snaga naroda da se opire naroda koji je vjerovao u sebe i vjeruje i danas.
Danas je ponovo udar na crnogorski jezik, crnogorsku crkvu, crnogorsku državu, crnogorski ustav, crnogorske simbole salonskih prosrpskih politčara u crnim odijelima koji djeluju poput sablasnih “kosača smrti”. Knjiga Čubranovića je dokaz da se ništa od toga ne dešava „slučajno“. Naprotiv to je dug istorijski kontinuitet pritisaka. Poslije 1918. godine Crna Gora je prestala da postoji kao međunarodno priznata država. Ali posljedice nijesu prestale ni poslije 1945, ni poslije 1991, ni poslije 2006. One se ośećaju danas, u svakom pokušaju da se negira postojanje crnogorskog naroda, u svakom osporavanju njegovog jezika, u svakom pokušaju da se istorija revitalizuje u srpski okupaciono-četnički mit u svakom politikantskom narativu koji pokušava da nas ubijedi da nijesmo ono što jesmo. Štaviše identitetski pritisak danas više nije usmjeren samo na Crnogorce. On se odražava i na Albance, Bošnjake, Hrvate, muslimane, Rome… na sve zajednice koje u Crnoj Gori baštine svoju posebnost, svoje običaje, svoj jezik i svoj ośećaj pripadnosti. Jer kad jednom otvorite vrata negiranju jednog identiteta negiranje drugih postaje politička rutina i podla politika koju treba “sprovesti.”
To je logika imperijalnog srpsko-ruskog mišljenja ako je Crnogorac izmišljen, onda je izmišljen i Bošnjak, i Albanac, i Hrvat i musliman i katolilk ako crnogorski nije jezik, onda nisu ni drugi jezici ako jedna nacija može biti asimilovana, onda mogu i sve ostale. Zbog toga je Čubranovićeva knjiga opomena za sve narode Balkana. Ona pokazuje kako počinje identitetsko nasilje i kako se ako mu se ne odupremo, nastavlja. Čubranovićev rukopis upravo tome služi da se ne zaboravi. Da se zna i razbije mitologija lažnog ujedinjenja. Da se razumije da je Crna Gora mala ali prkosna bila silom nepravdom i okupacijom satanizovana. Da se prizna stradanje onih koji su ginuli braneći pravo da se Crna Gora zove svojim imenom. mNije slučajno što je drugo izdanje promovisano baš na Cetinju. Cetinje je grad koji nosi duh državnosti, slobode i otpora. Grad u kojem su istine koje su druge sredine potiskivale uvijek nalazile svoj dom, svoj glas, svoj oltar svoj otpor svoju snagu dasvši jednu i ne jedinu žrtvu.
Knjiga Jovana Čubranovića je dokument tog opstanka. Zašto danas moramo govoriti o ovome zato što savremeni politički i društveni procesi ponavljaju istorijske obrasce Zato što se pred našim očima odvija suptilna, ali sistematska kampanja relativizacije, revizije i negacije. Ako Crna Gora želi da opstane kao demokratska, evropska i građanska država, ona mora znati svoju istinu. Mora znati šta joj se dogodilo. Mora znati kako je izgubljena državnost. Mora znati cijenu koju su platili oni koji su branili slobodu. Mora znati kako izgleda kada drugi (Srbi) pišu njenu istoriju, kada drugi (Srbi) određuju njen identitet, kada drugi odlučuju o njenoj sudbini. Knjiga Jovana Čubranovića je upravo to bolno i dramatično śedočanstvo.
