Izložba Marije Galić Psalam svjetlu likovna je meditacja o otajstvu Kristovog rođenja, o svjetlu koje se rađa
Izložba je otvorena 3. prosinca 2025. godine u Dvorani “Fr. Dominik Barač, OP”, u Dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića, Ivanićgradska 71 u Zagrebu, a može se razgledati do 31. prosinca.
Izložba naziva Psalam svjetlu je likovna meditacja o otajstvu Kristovog rođenja, o svjetlu koje se rađa. Kroz apstraktne i ekspresivne tragove boje, slike, istražujem trenutak susreta vidljivog i nevidljivog, svjetla i duha. Svaka slika je osobni psalam svjetlu, tiha molitva, svjedočanstvo vjere. Ne tražim obris nego dah duha. Iz slika izranja svjetlo, ne samo kao zraka, nego kao molitva, poziv riječi koja je postala tijelo. Svjetlo koje je zasjalo iznad i u Betlehemu. Svjetlo svijeta.
Svjetlo koje ne poznaje zalazak. Svojim slikama pozivam na sabranost, meditaciju. Da zastanemo pred tajnom rođenja i svjetlu koje se u nama uvijek iznova rađa a posebno u vremenu došašća. (Marija Galić, akademska slikarica)
Stanko Špoljarić: Slike Marije Galić nose stvarnost simbolične i prvenstveno teološke ideje
Moderna sakralna umjetnosti o velikim temama biblijske inspiracije izražava se, primjerice u slikarstvu, brojnim poetikama različitih stilskih odrednica, od realistične opisnosti, vidova ekspresionističke pokrenutosti, mjere asocijativne predmetnosti, do ostvarenja apstraktnog karaktera, no s jakom poveznicom – utkanim ozračje duhovnosti. Bitna je to sadržajna sastavnica, vodilja interpretacije u nalaženju smisla pojedinog prizora. Marija Galić pripada onom polu umjetnika koji proširuju i sužavaju puku činjeničnost motiskog okvira. S jedne strane produbljujući motivske značajke, a s druge, redukcijom do dokidanja doslovnosti literarne komponente oblikuje segmente slutnje figurativnog očitovanja…
Njene slike apstraktnog ekspresionizma ne svode se tek na ravnotežu kolorističke odmjerenosti, dinamiku poteza, gradnju slojevitog prostora,dakle na elemente likovne forme, već nose stvarnost simbolične i prvenstveno teološke ideje. Razmišljanja o svjetlu, znaku vjerničkog nadahnuća, realiziranom u ostvarenjima umjetničke iskrenosti. Sa stanjima itekako prisutnim u opredmećenosti transcedentalnog u životu i umjetnosti. Vrijeme je Došašća, tjedana zornica,s prvom pojavnošću svjetla, u radosnom isčekivanju Božića. Silnica svjetla o kojem Biblija u Starom u Novom zavjetu često govori. Tako Isus je svjetlo svijeta (Ivan 8, 12 i 9, 5), njegovi učenici su također svjetlost svijetu (Matej 5, 14), jer je Bog zasvjetlio u njihovim srcima ((II Kor 4.6), i njihovo svjetlo treba da zasja pred ljudima tako da ljudi vide njihova djela ljubavi (Matej, 5, 16). Djelo nadahnuto ljubavlju znak je da se ide u svjetlosti (Ivan 2, 8-11). A Božić nosi poruku kršćanskog svjetla, koje nije tek trenutak bljeska, već trajanje jasnog ishodišta.
Marija Galić svjetlo prevodi u plemenitost boje (vezane uz nijansiranje pojedine dominantne vrijednosti), tvorbe tkiva slikarske površine. Osmišljene vlastitom rukopisnošću, i u ukupnosti scene i pojedinim detaljima. U pristupu meditativne tišine i otvorenosti snažnog slikarskog naboja, lirskih i dramatskih konotacija u bogatim strukturama vibrantne površine. S mnoštvom kapilarnih jedinki pokrenutih impulsom likovnog gnijezda, Pojam apstraktnog je donekle relativan, jer se osjeća preobrazba zbilje, sjećanja na konkretno, svedenog na snagu čistih likovnih koordinata, u skladanju maštovith formi, u čaroliji slika organičke i geometrijske stilistike. “Disanje” svjetla sjajno je ritmizirano, kako u osnovi čvrstoće samoga slikarskog kadra, tako i uzbudljivim tragovima privida napuštanja fizičkih ograničenja formata. Svjetlo nematerijalnošću dobiva vid slikarske taktilnosti, struji, zastaje,osvaja glavninu plohe, i akcente kompozicije. I u proširenim horizontalnim i vertikalnim linijama “ornamentalnog” i difuznog svjetla, prožimanja zgusnute elementarnosti s maštovitom imaginacijom. U slikama Marija nudi i različita raspoloženja, usklađena s oblikovnim intervencijama, odnosa slikarske bazičnosti i ikonografske razvedenosti U pristupu sinteze konstantne provedbe unutrašnjeg reda i treptaja umjetničkog nemira, tako ovaj ciklus dodiruje putem svjetla darovanu ljepotu sklada nebeskog, sa spoznajom o umjetničkoj slobodi kreativnog čina. Beskraja neba s vidicima kroz akromatsku bjelinu, u cikusu slika s “osmjehom” vječnosti. Marija prati taj trag, ostavljajući prostor gledateljima da ga dožive u svjetlosti svetosti blagdana, obnavljanog u kontinuitetu godina.
Uz atraktivni dodatak. Marijinih slika ispod slike, nastalih oblikovanjem posebnim bojama. Slikama bliske sadržajnosti (primjerice Svete Obitelji) s “prvim planom”, vidljivih “okom” posebne kamere. Dijalog je to same umjetnice kroz motivski odnos debla i krošnje, odnos gdje boja gradi svjetlo, a svjetlo boju. U hijerarhiji slikarakog hvalospjeva dvostruke vjerodostojnosti. Uvjerljivosti zavodljivog i čednog emotivnog kolorizma.
