Žena koja služi svom narodu, državi i hrvatskom identitetu nikada ne korača sama za njom ostaju tragovi hrabrosti, dostojanstva i postojane ljubavi prema domovini
Božidar PROROČIĆ
Postoje žene koje svojim težnjama i borbama nadilaze vrijeme i prostor. One prelaze more i obale, prepreke i životne svakodnevice. Žene koje snagom karaktera i odanošću narodu ostavljaju dubok trag. Taj trag ide dalje od državne službe i službenog okvira. Postaje dio zajedničke borbe i dio hrvatskog identiteta. Jedna od takvih žena je i mr. sc. Jasminka Lončarević, imenovana generalnom konzulkom Republike Hrvatske u Kotoru u septembru 2019. godine. „Žena koja služi svom narodu, državi i hrvatskom identitetu nikada ne korača sama za njom ostaju tragovi hrabrosti, dostojanstva i postojane ljubavi prema domovini.“ Zapisah ovo sa uvjerenjem koje dolazi iz iskustva. Znam da postoje dame čije djelovanje nadilazi svaki protokol. Njihova djela žive u osnaženim ljudima i obnovljenim vezama. Osjećaju se u svakom činu brige za one koji čuvaju hrvatsko ime, jezik i baštinu. Jasminka Lončarević pripada tom važnom i najvrjednijem krugu žena. Krugu koji ne odustaje. Krugu koji nosi narod i identitet.
Od trenutka stupanja na dužnost postalo je jasno da pred nama ne stoji samo diplomata, već žena koja razumije suštinu služenja, odgovornost koju nosi svaka riječ izgovorena u ime domovine, i vrijednost svakog pripadnika hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Postoje dame koje život povede kroz profesije u kojima, nenametljivo, ali nepokolebljivo, pokažu snagu znanja, upornosti i humanosti. Jedna od takvih dama je upravo Jasminka Lončarević osoba koja je u Bokokotorskom zalivu spojila kulturu i diplomatiju, tradiciju i savremeni identitet, Hrvatsku i Crnu Goru.
Lončarević je već od prvog dana svoje misije postavila jasnu, ali važnu misao i misiju vodilju: biti uz svoje Hrvate. Njen rad u Crnoj Gori obilježen je istinskom posvećenošću Hrvaticama i Hrvatima Boke ljudima koji su stoljećima stvarali činili i čine srž kulture, pomorstva, vjere i običaja na ovom prostoru. Znala je i zna da manjinske zajednice ne opstaju samo zahvaljujući zakonima i okvirima, već zahvaljujući živom prisustvu, iskrenoj podršci, razumijevanju i poštovanju. Zato njen konzularni rad je kizuzrtno blizak ljudima, oslonjen na povjerenje, i duboko vezan za kulturu, tradiciju i svakodnevni život hrvatske zajednice.
Posebnu snagu njenom radu daje i saradnja sa Zvonimirom Dekovićem, predsjednikom Hrvatskog nacionalnog vijeća, i Adrijanom Vuksanovićem, predsjednikom Hrvatske građanske inicijative. Zajedno čine stubove institucionalnog i kulturnog oslonca. Hrvatska kroz svoj konzulat, HNV kroz zaštitu identiteta i kulturnog nasljeđa, HGI kroz političku artikulaciju glasova Hrvata u Crnoj Gori. Ta saradnja je primjer jedinstva i mudrosti, duboko prožeta međusobnim povjerenjem i jasnom vizijom očuvati baštinu Hrvata u Boki i ojačati veze između Hrvatske i Crne Gore.
Lončarević je prisutna u svim suštinski važnim trenucima kulturnog života hrvatske zajednice. Na Dan Bokeljske mornarice, na izložbama, književnim večerima, susretima udruženja, studentskim gostovanjima, manifestacijama koje su povezivale i povezuju umjetnike, crkvene zajednice i institucije dviju država. Njena riječ je uvijek bila riječ podrške, a njeno prisustvo potvrda da Hrvatska nije odsutna, nije daleka, nije zaboravila svoje Hrvate u Boki. Kada je obnovljena zgrada Generalnog konzulata, njen povratak u srce Starog grada Kotora dobio je simboličku dimenziju nije obnovljen samo prostor, obnovljen je luk prijateljstva i podrške između hrvatske države i njene zajednice u Crnoj Gori. Taj luk čvrst i kulturološki osjetljiv, izgrađen je zahvaljujući njenom predanom radu. Diplomatska misija Jasminke Lončarević pokazala je da diplomatija sposobnost slušanja, razumijevanja i zaštite. Hrvati Boke u njenom mandatu nisu dobili samo konzulicu dobili su prijatelja, zaštitnika njihove kulturne baštine, posrednicu identiteta, svjedoka njihove prošlosti i glas koji ih predstavlja sa dostojanstvom. U prostoru đe se Jadran presijava pod bokeljskim nebom, Lončarević je ispisala jednu od najdostojanstvenijih stranica savremene hrvatske diplomatije u Crnoj Gori stranicu posvećenu ljudima, kulturi i vjekovima zajedničke baštine.
Susrijećali smo se često na promocijama i kulturnim programima hrvatske zajednice, naročito nakon predstavljanja Antologije „Poezija bokeljskih Hrvata“, djela koje obuhvata pjesništvo Boke kotorske od 16. do 21. stoljeća. Zapisao sam ovo kao svjedočanstvo jednog vremena, ali i kao važno zapažanje da postoje susreti koji nadilaze trenutak i vrijeme. U liku Jasminke Lončarević prepoznao sam onu rijetku vrstu dama da zajednica opstaje ne zato što je velika, već zato što ima dame koji je nose u sebi. Zato ovaj zapis nije samo o jednoj ženi, već o jednoj misiji, jednom dostojanstvu i jednoj hrabrosti punoj iskušenja. I dok se stranice Antologije šire poput jadranskog povjetarca između minulih stoljeća, osjećam da je između svakog stiha skrivena ista misao identitet se ne čuva riječima već postojano. A postojanost je vrlina onih koji znaju da narod traje onoliko koliko traju njegova kultura, riječ i čast. Zato ovaj zaključak zapisujem sa ponosom i zahvalnošću: jer biti dio kulturne priče jednog naroda znači biti dio njegove budućnosti. A ta budućnost se gradi hrabro i odgovorno upravo onako kako je to čini Jasminka Lončarević.
Ako prihvatimo da je diplomatija čuvar plemenitosti država, onda je Jasminka Lončarević u Crnoj Gori čuvala i čuva ono dublje dostojanstvo i samopoštovanje svog naroda. A to na obalama Mediterana đe se identitet mjeri i hrabrošću i vjerom u sopstvene korijene, predstavlja jednu od najuzvišenijih misija koje žena može preuzeti da bude glas zajednice, snaga njenog trajanja i zaštitnica njenog imena.
