Pred nama je još jedna zbirka poezije Thalatta! Thalatta!, autorice Vesne Štulić
Zbirka intrigira već samo svojim naslovom. Naime, uzvik Thalatta Thalatta odmah nam donosi svu onu arhetipsku snagu mora, ali i onu mističnu točku spajanja početka i kraja i novog rađanja.
Uzvik vjerojatno potječe od boginje mora i oceana, a čije ime Thalassa je pred-grčkog porijekla. Sam uzvik more, more jest metafora za spas, uz sve nedokučivo što njegovih dubina i širina, njegovih oseka i plima. Vesnina poetika vijuga kroz mitologiju i legende, preko kantovske filozofije. Spinoizma i Geteovog neoromantizma do suvremenih teorija poput Thalassa Sandora Ferencija. Pjesnikinja kroz svoje stihove promišlja i romantizira Kantovu rečenicu iz Kritike praktičnog uma, pr. Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanje. Zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni, ali i otvara nova pitanja, ona najbitnija egzistencijalna, o moru oko nas i u nama kao ontološkim argumentima za postojanje Svevišnje sile. Ferencijeva Thalassa – Teorija genitalnosti u kojoj Ferenci stvara izraz talasalna ili materična regresija, odnosno povratak u maternicu, zapažajući tokom svog psihoanalitičkih rada da čovjek ima nesvjesnu želju da se vrati u maternicu – mjesto gdje su svi nagoni zadovoljeni…
Poetesa tumači zapise i tajne prepiske utisnute na okoštalim skeletima oglodanih riba, skamenjenih ljušturama morskih beskralježnjaka. – napisala je u svojoj recenziji književnica Zorika Pavlović Davidović, te dodala ako bi more tumačili u psihoanalitičkom kontekstu, onda bi ono bilo naša svijest i podsvijest, ono najdublje u nama, a što u zoru dopre tek do površine. Vesnino more ima više dimenzija, ono ima sat kojim mjeri neko nama nepojmljivo vrijeme… skoro panteistički, poetesa prirodu razmatra kao očitovanje božanstva, kao jedinstvo u kome sve teče po nekom univerzalnom redu …
Ima li slučajnosti pita se recenzentica u ovoj njihovoj kratkoj plovidbi od Risanskog zaljeva do uvala Zlarinskog mora, gdje začudnim putanjama plove rime pjesnikinje i redaju se u škrinju, ostavljeni kao Legatus Teute.
Sama ta rečenica pokazatelj je kako su sve zbirke Vesne Štulić valovi koji se nesvjesno sljubljuju s drugim i drugim čineći more njezine poezije.
Sanijela Matković pita se je li moguće odjenuti se morem? Krećući se kaligrafskim stihom, nalik onom kojeg možemo vidjeti na svili Ljubice Gašparac, kaligrafkinje koja je nekoliko Vesninih stihova o moru ispisala kaligrafijom upravo na svili do same ikonografije, pjesme Vesne Štulić imaju molitveni prizvuk. Njena poezija nosi pridjev emblematičnog jer u sebi je skupila sve karakteristike od alegorisnosti do slikovitosti. Ona je neomeđens i stvarnosna koliko fikcijska. Ugravirana, invarijantna, zrcalna, molitvena. …More je za Vesnu sloboda! – zaključila je Sanijela.
No, Antea Tomić osvrnula se na Vesnin književni rad pišući kako u amfiteatru književnosti Vesnina poezija Vesninim izborom samozatajno čeka, ne ulazi u ring jer za nju je poezija ne samo imenica ženskog roda, već ona koja se ne bori, ali isto tako ona koja se ne predaje. Vesna je pronašla svoj put izvan naraštajnih tendencija i usmjerenja svojih poetskih vršnjaka. Njeno maritimno intoniranje s jedne strane je možda bijeg u privatnost, no autorica tvrdi da je plov arhipelagom punim epifanija, plov majčinom elipsom zavičaja, plov koordinatama vladarice kirnje, od Lupara do Splita.
Ova zbirka oda je moru i kad je zavodničko i kad je zarobljeno u falusnoj lucernama, pa gori za dionizijskih večeri, i kad je tek palimpest, nepoznat stari rukopis i kad je veliko Mare nonstrum kojeg otima od sebe kušajući Juditin kolač tajnih sastojaka, jer Kairos iz Tragurije sletio je na Vesnin rukopis… a riba veslača iz Vesnine pjesme ima moć proricanja sudbine. Ova zbirka uhvaćen je ton Karamazove gitare i za razliku od Alfonsine, argentinske pjesnikinje, Vesna čvrsto stoji pred morem i zapisuje: “jer što je meni dato kao pjesniku nego da mu se naklonim pjesmom i u kajdanku na svojoj tonskoj ljestvici zapišem: Thalatta! Thalatta!”
