Željka Pintar o filozofiji zaustavljanja vremena u društvu sklonom narcizmu…
U radu “Nadčovjek, i drugi oblici odnosa sa stvarnošću” autorica se osvrće na suvremeni filozofski pristup društvenoj paradigmi. Razmatra tumačenje koncepta ljudskih prava koji se (po tumačenju u radu spomenutih filozofa) ne smatra ideološkim pristupom socijalnoj zbilji, već se (narcisoidno) proglašava samom istinom. Napominje kako se time zatvara mogućnost komunikacije o stečenim društvenim interpretacijama. Dijaloško zatvaranje onemogućuje dinamiku potrebnu za društveni razvoj. Autorica podsjeća da je čovjek biće jezika (simbola) i kao takav povijesno se igra značenjima, ponizno svjestan da ipak nikad neće pronaći samo jedan točan odgovor na svoja temeljna društvena pitanja.
Željka Pintar
NADČOVJEK, I DRUGI OBLICI ODNOSA SA STVARNOŠĆU
Čovjek je, kako je to već odavno metaforički opisano, bespovratno izbačen iz raja pa je u svijetu koji šuti, osuđen tražiti svoju stvarnost. Odbačen od prilijepljenosti za instikt, on zbilju temelji na mitu. Sastavljena od simbola, svaka priča izostavlja svoj dio, pa dok dotiče tek dio značenja, još joj veći nedostaje. Društvo simboličkog bića uvijek je nedorečeno, nedostatno, u istini polovično i samo prividno točno. Upravo iz nejasnosti proizlazi poticaj za stalnu reinterpretaciju, izmjenu i dopunu društvenih značenja, što je i ishodište svake dinamične povijesne mijene.
Unatoč opće znanoj činjenici o situaciji čovjeka kao bića koje je palo u svijet, Doktorica Filozofije (Snježana Prijić-Samaržija) u svom prosvjećujućem medijskom nastupu (Domagoju Novokmetu), tumači kako kreirana socijalna stvarnost (kojoj ona pripada) posjeduje univerzalno znanje i raspolaže apsolutnom istinom. Znanost, čiji je ona službenik, iznad je svake ideologije. Iako je već sam odabir znanstvenog pitanja zasnovan na nekoj vrijednosti (odnosno proizlazi iz određenog svjetonazora), Profesorica tvrdi kako je znanost ipak sasvim nadljudsko (van-simboličko) pitanje.
Ona samopouzdano utvrđuje kako svaki objektivan, neutralan (izvan-ideološki) i znanju privržen građanin, racionalno utvrđuje način svog postojanja u simboličkom društvu. Doktorica osvještava kako koncept ljudskih prava nije svjetonazorski već je suštinska evidencija istine proizišle iz samog čovjekovog razuma. Rezimira kako ljudska prava natkriljuju svaku ideologiju. Onaj koji ih zagovara, živi izvan simboličkog ambijenta, ljudske interpretacije ili osmišljenog konteksta. On živi iznad-ljudsku zbiljnost, pravu istinu. Promjena je nemoguća (i bezpotrebna) jer on stoji na samom kraju vremena. On je, sveobuhvatno, suvremeni Nadčovjek.
Doktoričina dijagnoza, ipak, podrazumijeva značajne (filozofske) implikacije.
Naime, sklonost konformizmu, psihološki je predvidiva. Čovjek, zastrašen zasebnom izdvojenošću (egzistencijalnom samoćom), dobrovoljno otpisuje potencijal samostalnog mišljenja kako bi vlastitu misao utopio u stajalištu većine. Nezreo i sasvim ne-odrastao (kakav u većini slučajeva čovjek i ostaje), on postaje poput svih, i tako zarobljen (i pojedinačno izgubljen), utješen je, jer više nije nepodnošljivo sam.
Znanstven Nadčovjek tumači kako nije takav. Uzdanjem u vlastiti um, on odmiče (bespotrebnom) kolektivu, odbacuje autoritet s imenom, i postaje samo-gospodareća izvjesnost. Siguran u svojoj samo-zatvorenosti, nezainteresiran je za šire društvo, i opće dobro. On, primjerice, rijetko izlazi na izbore.
Nadčovjek razmetljivo dozvoljava svakome da bude što želi. Mogućnost biranja, po njegovom je smatranju, manifestacija slobode. U svojoj dobrodušnoj snošljivosti i srdačnom zagovaranju autonomije, prava dodjeljuje čak i životinjama. Time razotkriva kako velikodušno dijeljena prava ne vežu pripadne odgovornosti. Dati nekome pravo nije pozicija aktivnog zalaganja za tuđu dobrobit. Dati pravo, po Nadčovjekovom smatranju, naprosto podrazumijeva pasivno uzdržavanje od činjenja štete (kada je to moguće i razumski opravdano).
Naime, Nadčovjek je jedini istinski čovjek, i u društvu sebi istih, on je okružen stvarnim ljudima. S njima ne komunicira (jer su za dijalog potrebne dvije jedinke različitog govora) već ih svodi na vlastitu na sliku (u kojoj potom uživa). Nasuprot njima, onima koji su skloni istini drukčijoj od njegove (dakle lažnoj), on priznaje ista prava koja bi dao i svakoj životinji. Ukoliko pristalice alternativne stvarnosti služe njegovoj dobrobiti, pokroviteljski ih uzgaja. Ukoliko ih procijeni beznačajnima, ignorira ih. Ako odredi da pobornici krive istine ugrožavaju njegov interes, nemilosrdno ih pokorava. Ukoliko se boji njihove snage, rugalački ih omalovažava. Kad god je moguće, razarače objektivnosti i razuma Nadčovjek će cinično zanemariti, spreman da ih (u nuždi) manipulativno pripitomi ili oštro pokori.
Nadčovjek ne razgovara. S zagovornicima istine drukčije od njegove (a jedine ispravne), On ne raspravlja. U najboljem slučaju, superiorno ih trpi, uz stalnu naznaku njihove uzajamne neravnopravnosti.
Umjesto ljudi različitih istina, temeljna točka Nadčovjekovog interesa su proizvodi različitih kvaliteta. Roba je centralni afirmator njegove slobode realizirane kroz mogućnost biranja. Nadčovjek probire stvari, neutaživo ih kupuje, pohlepno posjeduje i nemilice troši. Podilazi vlastitoj taštini kako ostvario glavni cilj i, zbog zavisti drugih, prezentirao vlastitu moć.
U aktualnom trenutku, glavni interes Nadčovjeka postaje izbor načina vlastite smrti. On eutanaziju označava kao pravo na izbor. Umrijeti tako postaje stvar njegove volje, a ne prirodne nužde. On ne govori (jer se izvan forme monologa rijetko i izražava) o potpomognutom samoubojstvu kao nužnom izlazu koji je potreban zbog milosrdne pomoći patećem. Za njega konačnost života nije prinudni fakt koji obilježava svu čovjekovu egzistenciju (koja traga za smislom). On nije ponižen pukom činjenicom da će umrijeti prije onih koji voli ili oni prije njega. Ali je podcijenjen stanjem ranjivosti u kojem je ovisan o drugome. Kako kaže Filozof –sažaljenje nije stav ravnopravnosti. Nadčovjek postoji samo dok emitira super-moć. U bespomoćnom trenutku, on gubi relaciju sa svijetom. Naposljetku se sugerira (Hebrang) i kako je najbolje da umirući patnik svoj pripravak za okončanje života uzme sam, i da time konačno potvrdi svoj život kao van-ljudsku, uzajamno bez-komunikacijsku, nesućutnu i anonimnu stvar.
Osim prava na izbor, jedna od omiljenih Nadčovjekovih igri (riječima) bazira se na žongliranju značenjem dostojanstva. U predsmrtnoj patnji bespomoćnog čovjeka Nadčovjek tako vidi poraz dostojanstva. On je ustrašen nedostojanstvenim okončanjem svog pseudo-bivanja.
Međutim, ne shvaća da je u igri skrivača s ljudskim dostojanstvom, on ionako (odavno) izgubio. Dok (tobože) zagovara eutanaziju kao dostojanstvenu smrt, (izoliran u svojoj samo-centriranosti) prihvaća nedostojanstven život. Glasno zazivanje prava na eutanaziju, zagušuje uvid u skučeno obrazovanje siromašnih. Monolog o dostojanstvenom umiranju, nadglasava zagovor zaštite zdravlja nemoćnih. Staračko kopanje po smeću, ionako nije pitanje Nadčovjekove brige. To je individualan izbor u svijetu neograničene slobode. Kritičar takve slobode, divlji je uništavatelj objektivnosti, razuma i istine. Ipak, i njemu će, kako je prethodno spomenuto, dobrodušan Nadčovjek i dalje priznati životinjsko pravo i omogućiti mu tretman prikladan takvom statusu.
Društveno neuvjetovan Nadčovjek tako je robovski pokoren vlastitim prohtjevima u društvu izbornih proizvoda koji se njime služe. On je dobrovoljno slijep za istine drukčije od svoje. On autonomno živi u sivilu vlastite perspektive. Isprazan, ali objektivan, anestezirano plovi površinom razuma. Njegovu opću uspavanost trenutno uznemirava samo strah od patnje buđenja. I to sasvim bezrazložno jer On, mnogo prije umiranja, već nadmoćno živi vlastitu smrt.
