Otok je jezik – kako zvuči to ča majčina otoka

Ne znam je li ikad kroz povijest ijedno mjesto dalo toliko pjesnika kao otok Prvić

Vesna Štulić

Od Vicka Mišurca, Mira Cukrova-Majorova, Tona Cukrova, Ante Vlahova, Maksima Antića, Slavice Vlahov preko Jose Grubelića koji je zapisivao mišćanske priče, i još mnogih drugih, pa eto do moje malenkosti

I premda sam ja tek izdanak jedne otočke loze pustila sam vitice neka se nahrane tim suncem i morem i u jesen života dozreli su u meni nehri stihova o ovom otoku, kao grozdovi.

Otok je čista poezija! I tko god kroči nogom na njega ne može a da ga ne zavede kakva muza skrita iza koltrina, da ga ne opije vonj starih konoba, da ga kada padne sunce tamo negdje iza Tijata a noć razgoli mokre butine kao djevojka spremna da uskoči u maštel, pjevajući i stiščući mlado grožđe čija opna boje mjeseca puca i prska sve do onih tajnih kurdela pod kojima se puče dvije zrele smokve. A tek one otočke škuribande. Đardini puni mirisne murtile. Jutrom ona ista muza pretvara se u vilu i na tankovitim nožicama odvede vas na gusternu, punu ukroćene nebeske vode da se umijete, jer ne učinite li njoj na volju, mogli biste zauvijek ostati mamurni ne znajući što je bio san, što java.

A onda tko će pisati pjesme?

Otok je jezik. Stanište zvijezda kojim krstare jednaki oblici nerazumljive, a opet tako lijepe čakavice. No, kako zapisah u svojoj knjizi Okovana pučina: Ja ne znam točno kako zvuči to ča majčina otoka. Mojoj su majci dolaskom u grad šibom istjerivali čakavicu. Nema više među živima onih koji bi zagovarali jezik u njegovu izvornom obliku. Davno su čempresi prerasli svoje korijenje, davno su njihovi pogledi upućeni jedino nebu. Tek tu i tamno zašumi more među pjesnikovim koricama i učini ti se da te netko tvoj prepoznao, no ako nije zasigurno će te pitati za prodivku: A, čigova si? 

“Na Prvić je dovoljno doći jednom da bi mu se stalno vraćao…Prvić došljaka više ne pušta.” – zapisao je putopisac, a ja bih samo dodala: Na Prvić je dovoljno doći jednom da postaneš pjesnik! 

I dok s palube broda gledaš kako ti otok bježi, kako se udaljava tvoj komadić raja… tiho mu šapćeš: vratit ću se… dogodine i godinu iza…a onda jednom nećeš više otići. Ostat ćeš tu…do kraja…do svog kraja.