Miroslav Pelikan: TRIDESET SEKUNDI

Miroslav Pelikan: TRIDESET SEKUNDI

Danas, u ovim vremenima stanovitog iskustva, većinom protkanog razočaranjem, teško mogu opravdati svoje pretpovijesne geste, pa i samome sebi.

Sve mi se čini i suviše složeno ali i suvišno, nepotrebno zbivanje u danima koji to nisu tražili, ti pokreti nikako ne pripadaju prirodnom, logičnom protoku srebrnih zrnaca u klepsidri, koju neprestano okrećem, očekujući iznenadnu promjenu zbivanja u svoju korist, mada nisam bilježio niti promjene na vlastitu štetu.

Davno,  u dubinama već pomalo izbrisanih vremenskih slojeva, zbilo se nekoliko događaja koji su na svoj, tajnoviti način, izmijenili do tada zamišljenu liniju.

Ne, nisu bitne slike koje putuju i žive svoje fantastične živote pored osoba koje to tek rijetko zavrjeđuju ili uz one koji ih uopće i ne primjećuju.

Ne, nisu bitni rukopisi, napisani u grčevitom hipu i svjesno uništeni, već nakon prvih čitanja i tako prepušteni temeljitom zaboravu.

Ne, važno je samo ono što nismo učinili, a valjalo je.

Da, to je ono ključno za svakog pojedinca što razumno i čini mu se odgovorno proživljava svoj jednolični život, to, to što nije učinio a tako je pomno planirao, pa i u nekim uvjetima pribilježio, a ako nije, znao je naizust prioritete, redoslijed svega esencijalnog što mora, bez ustezanja pokrenuti jer promišljeno je dobro, dovoljno se duboko zavukao u sebe i iščupao tih nekoliko korijena na svjetlo dana, zagledao se u njih i prepoznao, da, važno se je prepoznati kada te izvuku iz nutrine, kada se sjediniš sa svojim tamnim  nepoznatim, no istim ili u lošijim odnosima, manje više vjerojatnim odrazom.

Doista, čime se rukovodio moj uznemireni sustav kada se odlučio za posve jednostavnu gestu sa svega nekoliko mišića vrata zgčenih u čvor i okrenuti glavu u drugom, tada se činilo oslobađajućem ali i nejasnom slijedu zbivanja?

Čini se, bez obzira koliko sam dugo i upotno istraživao, kako pravog i cjelovitog odgovora nema.

Dapače, sve sam više uvjeren kako takav odgovor i ne egzistira, on je jednostavno neopostojeća kategorija. Istodobno, sve sam više uvjeren kako taj jedinstveni odgovor uopće nije bio ucrtan u karte križanja individua, nije bio predviđen, pa ni kao rezervno rješenje za malo moguće varijante.

Ta simplificirana gesta zbunjenog pojedinca u trenucima kada mu sklona ili nesklona sudbina nametnuta kao logični potez, u trajanju trideset sekundi, urodi odbijanjem i prvim, čvrstim korakom u neizvjesnost, u vremenske tijekove koji nisu bili ni očekivani a niti predviđani, pa nekako sliče slučajnom ulovu osamljena lovca na pustoj zemlji.

Što se moglo dogoditi da je izostala ta gesta nekoliko nesamostalnih mišića?

Teško je pretpostavljati, no vjerojatno tek blijedi sadržaj loše postavljenog kazališnog komada za tri glumca, s dvije muške role i jednu žensku, kobnog karaktera. Komad bez značenja i bez dužeg zadržavanja na repertoaru, bez i jedne ozbiljnije kritike.

Možda se negdje u dnu mozga  krije nekoliko svjetlucavih točaka koje rasvijetljuju buduće, moguće buduće događaje.

No, niti se ne trudim zaroniti u ta moguća dnevna odvijanja, iako općenito nisam optimist. Tamo čeka tek teško crnilo, mutna tama budućnosti, eto, to je sadržaj onoga što je izazvalo gestu tih nekoliko spasonosnih mišića.

Nekoliko mišića vrata u spasonosnom potezu mijenja cijeli život i usmjerava ga kroz sivilo neistraženih pokrajina u kojima teško odjekuju moji umorni koraci, kročeći prema susretu s lutnjistom.

Lutnjist unosi ali samo ponekad dovoljno žestine svjetla svojom glazbom u zamoreni, zamućeni svijet i tješi me, govoreći, glazba je iznad svega.

No, ta oslobađajuća spasonosna gesta nikada me nije mogla umiriti, obuzdati, uvijek ostajući zadivljen, zatravljen plamtećim odrazima boja te druge magične opcije u kojoj bi i sam, bio vjerojatno netko drugi, zacijelo leptir, moćnih, veličanstvenih krila što izgara na teturavom plamenu, nepovratno, tonući spiralno.

Pomalo sam već iscrpljen razmišljanjima o mogućnostima opcija, no instinktivni grč nekoliko mišića vrata usmjerio me prema drugim tjesnacima na drugim brodovima.