DIJALOG IZMEĐU INSTINKTA I KONTROLE
Tomislav Marijan Bilosnić
U vremenu kada buka lako nadjačava tišinu, a površnost često potiskuje dubinu, odlazak jednog umjetnika može proći neprimijećeno. Takva je, nažalost, bila i sudbina zadarskog slikara Vladimira Medanića. Bez pompe, bez osvrta, bez posljednjeg pozdrava u javnom prostoru, Medanić je otišao (14. kolovoza 2025.) onako kako je i živio — tiho.
Vladimir Medanić nije tražio pozornicu, njegov svijet bio je platno, kist i boja — i to je bilo dovoljno. Njegov opus ne vrišti da bude prepoznat, ali onoga tko ga je pogledao, ne ostavlja ravnodušnim. Slikao je s unutarnjom snagom, preciznim osjećajem za harmoniju i nesputanim kolorističkim izražajem. U njegovim radovima osjećala se mediteranska svjetlost. U Zadar, grad bogate umjetničke i kulturne povijesti, Medanić se upisao suptilno, ali postojano. Nije bio od onih koji traže priznanja, ali njegova prisutnost u umjetničkom životu grada bila je tiha konstanta. Bio je dio onih koji stvaraju kontinuitet, koji svojim radom, iako možda u sjeni, grade temelje autentične lokalne likovne scene.
Medanićevo slikarstvo prožeto je impulzivnošću i introspektivnim istraživanjem forme, simbola i ritma, a istodobno odaje duboko senzibilan pristup mediju boje i platna. Medanićev opus možemo promatrati kao svojevrsni dijalog između instinkta i kontrole, između unutarnjeg doživljaja i vizualnog izraza koji uvijek iznova traži novu ravnotežu.
Njegovo slikarstvo karakterizira monokromna paleta, ne u smislu stroge jednobojnosti, već u odmjerenom, gotovo meditativnom pristupu tonovima koji se međusobno nadopunjuju i podržavaju. Svijetli tonovi, koji dominiraju njegovim platnima, stvaraju osjećaj lakoće i prostorne otvorenosti, dok istodobno evociraju tišinu i kontemplaciju. Boja kod Medanića nije samo sredstvo izraza, već aktivni sudionik u formiranju značenja, njezin nanos je suptilan, senzibilan, i upravo u toj suzdržanosti leži snaga njegove likovne poruke.
Jedan od ključnih elemenata njegova rada jest istraživanje znaka i simbola. Medanić ne slika narativne prizore niti prepoznatljive motive, već stvara likovni jezik koji se temelji na apstraktnim formama, znakovima koji lebde između forme i značenja. Ti simboli, često reducirani na osnovne geometrijske oblike ili ritmične nizove linija, tvore vlastiti sustav komunikacije, otvoren interpretaciji i introspektivnom čitanju. Njegove slike ne govore izravno, već pozivaju na tiho promatranje i unutarnji dijalog.
Ritmičnost je još jedan važan aspekt Medanićeva slikarstva. Bilo kroz ponavljanje oblika, varijacije u tonu ili pulsirajuću strukturu kompozicije, njegova djela odišu glazbenošću. Ta vizualna ritmika ne proizlazi iz dekorativnosti, već iz unutarnje logike slike, iz njezinog vlastitog tempa i dinamike koja odražava slikarevu gestu, emociju i trenutak. Medanićeva impulzivnost nije divlja, već kontrolirana, ona se očituje u slobodi poteza, ali i u preciznosti kompozicije.
Sada, kad ga više nema, ostaje pitanje —Jesmo li prepoznali vrijednost njegove tihe prisutnosti? Vrijeme će pokazati, ali ono što sigurno ostaje jesu slike koje i dalje govore, možda i glasnije nego ikad. Zato, neka ovaj zapis bude mali pokušaj ispravka nepravde šutnje. Vladimir Medanić zaslužuje da ga se spominje, da ga se gleda, da ga se pamti. U svijetu u kojem je sve više galame, on nas podsjeća koliko plemenita može biti tišina.
Zadar, 25. kolovoza 2025.
