Arkadija
Sklop ili sustav fragmenata, određene arome, uglavnom neznatnih mjera podsjeća te na čudesnu i čudnovatu zemlju zamišljanja
Ta mitska zemlja okružena je odavno zacrtanim granicama, koje ne služe niti za ulaz niti za izlaz, niti za agresiju ili obranu, one samo svjedoče o tlu unutar limesa
No, pogledaš li to tijelo iznutra, ako se nekako provučeš, neprimjetno, preko ili ispod granice, ubrzo ćeš susresti nesuvisli svijet koji je osuđen živjeti zajedno
Tlapnje nevjerojatnih dimenzija, piramide i zvonici, travnata pustinja, eto to je čudesna i čudnovata zemlja zamišljanja
Nadolazeće vrijeme krše granice, razgraničuju se
Poslije ti se čini kako su ti iskidani fragmenti ipak bili izrazita cjelina, osebujne arome
Jesu li te granice svejedno ostale neprimijećene, skrivene lukavo i vješto? Je li zemlja nekako očuvana?
Ne bude li te sjećanja na graničnost osobnog, nekada davno?
Nema zemlje zamišljanja, ona je samo sjećanje na jučer, kada je jučer bilo samo tvoje, nedirnuto, tajno skrovište jedne duše
Nema zemlje zamišljanja, jučer je prošlost, živio si sam
Nemir u tijelu
Nemir u mome tijelu
Množi se i širi mjerom različitih progresija
Taloži se i uzdiže poput zigurata
Nemir je čvrsto tkanje, pletivo duše snažno uznemirene, dotaknute
i oskvrnute, izložene radoznalim pogledima
Jednom, kada me nepoznat netko bude iskapao iz ruina prošlosti,
rasprostrijet će mnoštvo nemira u temeljne kvadrante, lijevo, desno,
gore, dolje, nastojeći korektno svakom drhtaju naći njegovo polje
Nemir je u meni dovoljno narastao i bez ikakva sustezanja prijeti
prelijevanjem izvan rubova tijela
Hoću li se utopiti u vlastitom strahu, u dubinama nikada dosegnute
osobne genetske strukture?
Hoće li me nemir satrti, jednostavno izbrisati?
Udahnuti, disati, uzdignuti glavu, otrpjeti, mučiti se, patiti,
izdržati nagnječenja i traume, udare i padove
Tada se nemir ponešto zbuni, gubi na ritmu, postaje htijenje
bez harmonije, životnost izvan sklada
U pluća puštati sve razbuktalije naviranje, oslobađati tijekove
Disati, disati, stalno, ne stati
Ipak, mali segmenti najmlađih nemira već su se pretvorili u sedimente
Njih ne možeš rukom samo otrti, okamenjeni , trag su vječnosti
Završni osmijeh
Niječem samoga sebe, listajući osobni atlas, stari svezak, većinom praznih listova, ponegdje trag pera, blijedi otisak, pokušaj crteža, znakovi?
Odgonetavajući prazninu i arabeske, mučim se
Kao da se brišem a ne nastajem, nečitljivo, ne mogu pročitati i jedno slovo
Prestajem se nijekati, vatra će me učinkovito osloboditi atlasa i dalje većinom posve praznih listova
Prestajem se tražiti
Osjećam naviranje osmijeha i doista se smijem, svejedno mi je što se stara knjiga mogla dešifrirati, imam samoga sebe,
Preostao je samo završni osmijeh
Prestani se nijekati
Zbrajanje
Kada je Minotaur prebrojao sve mračne hodnike i tamne sobe, začudio se
Kada se Minotaur prisjetio svih lica s kojima se susreo, začudio se
Kada je Minotaur pokušao shvatiti koliko je dugo zarobljen u živom labirintu, začudio se
Kada su Minotauru rekli neka se čuva čvrstine Arijadnine niti, začudio se
Kada je Minotaur opazio Tezeja, začudio se iznova, odavale su ga širom otvorene oči, bez glasa
Kada je Minotaur osjetio znoj ratnika, odmah pored sebe, okrenuo se hitro i zaklopio oči, riknuvši
Tek je nekoliko uzvika jeknulo, u tami su samo svjetlucale začuđene oči, u potpunoj tišini
Kada je Minotaur osjetio prvi dah smrti, nije se začudio, metal je bio hladan i ljepljiv
