Svi radovi kao da se oslanjaju na Bergsonovu filozofiju vremena: vrijeme je subjektivno iskustvo koje je fluidno, suprotno mehaničkom mjerenju satom
Eugen Borkovsky
SLUTNJE PROSTORA / VREMENA
Radove Dubravke Kanjski možemo odrediti kao istraživanje spektra vidnih, doživljajnih, intuitivnih, a danas i djelomično fizikalno dokazanih, ovdje vizualiziranih, perceptivnih dojmova svega oko nas. Umjetnica nelinearnost fenomena vremena i tijeka te intuiciju i osobni doživljaj istražuje na više načina. Tu su grafički, crtački radovi, ali i radovi bilješkama svjetlom, manipulacijom fotografskim medijem. Za svako od njenih propitivanja, uvjetno rečeno tema, ona sačinjava niz, seriju vizualnih ponuda. Radovi nas usmjeruju na suvremene fizikalne spoznaje uz alter/postmodernistički, slobodan pristup oblikovanju, komponiranju oblika, objekata, situacija.
Umjetnica je često na rubnim područjima kreativnog spajanja znanosti i likovnosti. Ove granice ona uspješno premošćuje nudeći nam na pogled i doživljaj zanimljive i različite vizualizacije koje otklanjaju bilo što što podliježe lijepim slikama ili konvencionalnim prikazima. Predstavljajući nam svoja promišljanja unatrag par godina, sklapa prezentaciju koja je zahtjevna promatraču, kako vizualno, ali i doživljajno.
Ponudu je podijeljena na nekoliko serija koje su rezultati njene igre mogućnostima oblikovanja. Tu su ponude vizualizacija koje ruše uvriježeno i nude drugačija promišljanja o doživljaju okruženja/realnosti. Većina radova sastavljena je od više elemenata. Već i nazivi radova/serija otkrivaju interes umjetnice. Tu je ciklus „Nelinearno vrijeme“, “Čuvar vremena“, „Golden Ratio/zašto je tako iracionalan“, „Trajanje/ Durée“, „Dekonstrukcija iluzije“, „Multidimenzionalna struktura vremena“.
Jednu od serija umjetnica naziva „Nelinearno vrijeme“. Radi se o gestualnim crtežima markerom na papiru. Ponuđeni su linearni mrežni sustavi. Često nude iluziju prostornosti, kretanja, sažimanja ili rasprostiranja kombinacijama praznih dijelova i gušćih linijskih prostora slika. Iako apstraktni, ovi radovi nude ideju organskog. Čini se da umjetnica sluti univerzumska energetska kretanja koja su bliska geometriji, ali s organičkim asocijacijama.
Slične karakteristike nudi i niz predstavljen video-instalacijom. Umjetnica ga naziva „Multidimenzionalna struktura vremena“. Radi se o digitalnim grafikama složenim u niz za projekciju. Radovi su nastali kao virtualni i kao takvi bivaju prezentirani. Igrajući, istražujući oblike pojavljuju se sasvim blagi plavkasti tonovi nekih detalja. Scene simuliraju trodimenzionalni prostor koji možemo pronaći i u mikro i u makro svijetu. Također je dočarana ideja kretanja, tijeka, vibracije prostora energija.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja
subota / sabato, 9. VIII. 2025. u 20.00 h
Dubravka Kanjski: KRONOTOPI MULTIDIMENZIONALNOG VREMENA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: subota / sabato, 9. VIII. 2025. u 20.00 h
Izložba otvorena do 4. IX. 2025.
„Dekonstrukcija iluzije“ sljedeći je niz od šest verzija igre, razrade, jedne fotografije. Radi se o digitalnoj manipulaciji fotografije kojoj su oduzeti kolor i početni, prepoznatljivi oblik. Umjetnica ga predstavlja poliptihom, nizom, koristeći mutacije. Umjetničino igranje svjetlosnim tragovima nudi odbljeske fraktalne pojavnosti. Maštovito baratanje tehnološkim alatom ove radove sistematizira u oblikovno srodan niz. Oni, od svih ponuđenih serija, nude najsnažniju fluidnost, ideju nemira (moguće tekuće) materije, te u kontekstu ostalih radova bivaju ujedinjeni u ideju projekta.
Dubravka predstavlja i dva objekta u prostoru koje naziva „Čuvar vremena“ i „Golden Ratio/zašto je tako iracionalan“. Oba nalazimo uklopljena u geometrijske forme. No, oni se, korištenjem zrcala, pretvaraju u beskonačne prostore. „Čuvar vremena“ izveden je laserskim graviranjem crteža u pleksiglas. Crtež je postavljen u kvadrat sa stranicama ogledala, malo odmaknut od podloge. Gornja stranica nije postavljena pa se vizura beskonačno mijenja prema kutu gledanja. Ovo je ponuda iluzije trodimenzionalnog prostora. Prezentirani laserski crtež predstavlja vječito kretanje i mijenu koja se događa intenzivno, ali ju nismo naučeni primjećivati. Umjetnica komentira: „…treba se sagnuti i pogledati unutra. Tom gestom simbolično se poklanja vječnosti skrivenoj u ‘omeđenom prostoru’ sadašnjeg trenutka.“
Za drugi rad u prostoru, „Golden Ratio/zašto je tako iracionalan“ autorica također koristi ogledalni odjek oblika. Ovaj put zrcalima formira križni oblik i postavlja ga okomito na razrađeni oblik nautilusa, najčešći oblik grafičkog prikaza zlatnog reza. Umjetnica pojašnjava: „Geometrijski prikaz transcedentnog broja Phi (Fibonacci, Zlatni rez) nastao je digitalnom manipulacijom fotografije plamena voštanice…“ Zlatni rez je matematičko-strukturalni pojam koji se često veže za umjetnost. Ovaj koncept ima povijest u matematici, geometriji, ali i prirodi. Promatrač obilazi rad i vizure se dramatično mijenjaju. Cijela slika vidljiva je pogledom odozgo. Zlatni rez se koristi za propitivanje sklada proporcija. Treba ih samo percipirati. Autorica nalazi uporište u tekstu: „Kad pojedinačna slika dobiva kozmičku vrijednost, ona pomaže nekoj vrtoglavoj misli. Takva neka slika-misao (…) ne treba nikakav kontekst.” (G. Bachelard).
U postavu je i audiovizualni kolaž koji autorica naziva „Durée/Trajanje“, a sastoji se od trideset digitalnih crteža te zvuka. Intuitivni crteži nastaju digitalno, a pridružen je zvuk otkucaja srca. Umjetnica ih spaja u jedan rad. Svi crteži nude ideju djelića, struktura, uvijek mekih oblika. Posloženi prema umjetničinoj viziji, nude ideju izrezaka koji se mogu nastavljati u veće oblike, bez obzira na okvire. O senzibilitetu promatrača ovisi što može vidjeti/doživjeti pred ovim radom. Autorica nudi sklop uz poetski komentar: „Kad prelazim most, gle, most teče, a ne rijeka. (Fu Daishi). Intuicija bi trebala biti važnija od materijalnog doživljaja koji je površan i varljiv.
Svi radovi kao da se oslanjaju na Bergsonovu filozofiju vremena: vrijeme je subjektivno iskustvo koje je fluidno, suprotno mehaničkom mjerenju satom. Ukoliko tom pojmu dodamo prostor, kao što je to učinio Einstein, znatno drugačije možemo doživjeti ovu ponudu. Autorica propituje ideju likovnog predstavljanja spoznaja o vremenu i prostoru. Suvremena znanost spaja prostor i vrijeme te predlaže pomak percepcije ka multidimenzionalnom doživljaju. Nažalost, lijenost i uvriježenost načina opažaja ovih kategorija, ljudima ne dozvoljava hrabrost akceptiranja novih spoznaja o realnosti. I, nije čudno, teško je zatvoriti oči i percipirati sadašnji tren samo kao moment koji je prošao, a nadošao je neki novi, pa smo tako kontinuirano uvijek u samo jednom trenutku vlastitosti. Tijek i mijena su karakteri bivstvovanja svega: vremena, događanja i našeg osobnog postojanja. Oslanjamo se na memoriju i planove za budućnost nesvjesni da to prolazi/dolazi, bez našeg određivanja ili kočenja. Memorija zavarava i postoji samo kao imaginarno sjećanje. Budućnost nadolazi sama po sebi i nemamo svijest da je i ona imaginarna, podčinjena mogućnostima koje se ne moraju poklapati s našim željama.
Začudna i provokativna ostvarena viđenja nabrojenog, ne ostavljaju nas ravnodušnima. Možemo ih površno prezreti kao nedokučive, ali možemo ih, kao senzibilni promatrači, doživjeti kao nove opcije našeg doživljaja okruženja i nas samih u recentnom trenutku. Iako smo napadnuti reklamokracijom, površnim, interesnih i uopćenih ponuda informacija, umjetnica nas pokušava okrenuti ka osobnoj spoznaji sebe i svijeta oko nas. Hrabro moramo zaboraviti paradigme običaja, nacionalnosti, vjera, erotskih određenja, porodice, prihvaćenih materijalističkih pravila. Čovjek se mora doživjeti kao skup energija, a ne kao materijalni sljedbenik ugnjetavajuće društvene kontrole autoritarnih i totalitarnih režima, nametnutih moralnih uvjerenja. Umjetnica kaže: „Mijenjajući pogled na sebe, čovjek je pozvan naći način kako da oživotvori skladan suživot, kako s drugima tako i prirodom u cjelini. Pozvan je naći ravnotežu unutar sebe, kloneći se krajnosti, jer utopija je izmaštani svijet, a distopija je izraz krajnje neravnoteže energija, moći, dobara.“
Neki od ovih radova zapravo su ne/završeni performansi u kojima promatrač postaje sudionikom doživljaja. Uvijek je na propitivanju klasičan posjetitelj koji očekuje jasne slike ili predmete, ali mu autorica postavlja iznenađujuće zadatke. Ovisno o njegovom iskustvu, interesu, daru prihvaćanja drugačijeg, dogodit će se njegova zainteresiranost, prihvaćanje ili odbijanje razumijevanja ovih serija radova. Ovim vizualizacijama umjetnica kao da nas želi probuditi, osvijestiti. Ona nas provocira zrcalima, potezima, ponekad željenih, ali ponekad intuitivno dramatično određenih. Dubravka Kanjski nam nudi svoj svijet slutnje okruženja u mikro i makro prostoru. Njen prijedlog je da propitamo materijalno, da osluškujemo sebe i da se više određujemo emotivno a oslanjamo na instinktivno.
Dubravka Kanjski diplomirala je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Likovnom umjetnošću bavi se posljednjih dvadeset i pet godina, a od 2001. godine redovito izlaže. Svoj dosadašnji stvaralački put predstavila je na 24 samostalne te više od stotinu skupnih i selektiranih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu (Češka, Italija, SAD, Japan). Djela joj se nalaze u javnim fundusima i privatnim zbirkama. Dobitnica je više nagrada, pohvala i priznanja stručnih žirija na likovnim i fotografskim natječajima (izdvajam neke: druga nagrada na 5.hrvatskom triennalu akvarela, pohvala/priznanje na Rijeka mini artu 2018. i 2020., nominacija za nagradu I.Kalina Grada Rijeke 2021.). Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i stvara u Crikvenici.
