Na današnji dan nema euharistijskoga slavlja. Ne zvone crkvena zvona, oltar je ogoljen kako bi se što bolje istaknula Isusova muka i smrt
Veliki petak, petak Muke Gospodnje ili Dan Muke Gospodnje (lat. Dies Passionis Domini) dan je u Velikomu tjednu koji slavi spomen Isusove teške i nasilne osude, muke i same smrti kako je opisana u kanonskim evanđeljima. To je peti dan Velikog tjedna kojemu prethodi Veliki četvrtak, a za njim slijedi Velika subota.
Ovo je jedini dan kada se zabranjuje slaviti sveta misna otajstva tj. jedini dan u liturgijskoj godini bez misnoga slavlja. Naime, sveta je misa nekrvna žrtva Isusa Krista, a na taj je dan sam Isus Krist bio žrtvovan na žrtveniku križa i prinio Ocu sama sebe kao krvnu žrtvu. Stoga, Katolička Crkva taj dan ne slavi misnu žrtvu. Wikipedia
Stjepan Katić: Križni put Isusov, 3. ciklus (4), 70×50 cm
Tekst likovnog kritičara prof. Stanka Špoljarića
Stjepan Katić uspio je biblijsko događanje Kristove muke pretočiti u umjetničku uvjerljivost osobnog iskaza, krećući od postaje i zrenjem slikarskog načina i udubljivanjem u značenje i tajnu spasenja, povezujući likovnu i teološku dimenziju djela. Dajući zemnom događanju ozračje transcendentalnog. Poštujući sliku i kao mjesto molitve, predanje vjerničkog puka – jer pobožnost križnog puta duboko je ukorijenjena u vjerničku tradiciju.
Razvijajući slikarski scenarij stvorio je ravnotežu između scena u kojima prevladava grupa, narod ili rulja koja je pratila kalvarijski hod, situacija prisnih odnosa, susreta s Marijom, Veronikom, jeruzalemskim ženama i gdje se tri pada pod križem pojavljuju kao znakovitost patnje pred konačnim prizorom raspeća. Izražavanje je to i emocionalnih stanja, dakako različitih predznaka, supatnje onih bliskih i mržnje promatrača i sudaca.
Katić je sažeo svaku postaju do bitnog, težeći da ona bude čitka i u prvom sloju promatranja, ali i da nosi sadržajno bogatstvo, potku vjerničkoj meditaciji. Našao je pravu mjeru između opisnog i naznačenog, realističke deskriptivnosti i slobode slikarskog pristupa u interpretaciji likova, tako da svi sudionici zbivanja nose potrebnu ekspresivnost.
U ovom djelu (ne u smislu likovne doslovnosti), prisutna je i silna raznolikost brojnih križnih puteva, pučkih i reprezentativnih koji su nastajali stoljećima, jer je umjetnik to iskustvo prenio u svoj repertoar oblika, postajući dio neiscrpnog htijenja da muka Gospodinova i kroz umjetnost bude dio ljudskog življenja.
Praćenje je to znanog traga i otkrivanja osobne umjetničke istine prepoznatljive i u upotrebi boje, reduciranoj paleti i majstorskom nijansiranju vrijednosti, prvenstveno one toplih tonova posvećenih bljeskovima svjetla.
Odabrao je slikarsku tehniku podatnu i za sitne, odmjerene pomake boje, ali i iskrenje svjetla, često mjesto sadržajne koncentracije, datih u formi križa, kojeg tumači i kao dio stvarnog događaja ali dosljednom geometričnošću, oduzimanjem tvarnosti dovodi ga do simbola, konstante sakralnog, znaka čovjekovog smisla.
Stjepan Katić je umjetnik koji se svojim djelom priključio autorima koji grade bogato tkivo suvremene hrvatske sakralne umjetnosti i to s istinskim dojmljivim dosegom.
