In memoriam: Robert Hinkelman, Sirač, 1959. – Zagreb, 2025.
Otišao je veliki humanista, umjetnik, čovjek i prijatelj
otišao je uz tihe zvuke gitare,
otišao je uz šum blagog povjetarca sa padina Papuka
Sa iskrenom tugom smo primili vijest da više nema našeg dragog prijatelja, iskrenog humaniste, svestranog umjetnika, slikara, kipara i glazbenika, a prije svega čovjeka velikog srca, Robert Hinkelmana, od milja našeg Robija.
Nažalost, vijesti ovog sadržaja sve su češće kako u našem okruženju i sveukupnom životu, tako i u našoj likovnoj zajednici, pa vrlo često prođu i neprimjetno, jer smo prepušteni nesmiljenom tempu života i svakodnevnici bremenitoj različitim problemima, često iznimno važnim, a nerijetko i beznačajnim. Iako bi bilo očekivano da sve više postajemo imuni na njih, događa se upravo suprotno, godinama postajemo sve tužniji i osamljeniji, jer svakim tužnim događajem poput ovog, postajemo svjesniji da postupno nestaje i dio nas, dio našeg života, naše zajedničke mladosti, prošlosti i svakodnevice.
Sve češće ovakve vijesti pogađaju i likovnu zajednicu, ostaju prazni ateljei i usamljeni štafelaji, slikarske palete ostaju suhe i bez nanosa svježe boje, a nedovršena ili nezapočeta platna zjape svojom prazninom, jer postepeno, odlaze mali, a istovremeno veliki ljudi, pa i naša srca ostaju pogođena, a u svijesti nam ostaju samo sjećanja na takve divne osobe, kojih nažalost, više nema. Ostaju iskrena sjećanja, ali i ostaju i njihova trajna djela, ne samo kreativna.
Gledajući ovog korpulentnog čovjeka, neupućeni bi promatrač možda na prvi pogled stekao pogrešan dojam, misleći da se radi o rabijatnom i grubom čovjeku, sve dok vrlo brzo ne bi spoznao da se u njegovoj korpulentnoj pojavi skriva zapravo jedan dobrica, veliki dobroćudni medo, jedan tihi, samozatajan čovjek, koji svojom mirnoćom i spremnosti da mirno sasluša druge nenametljivo zrači svuda oko sebe i bezrezervno razbija takve i slične stereotipe i predrasude.
Svi mi, mnogobrojni Robijevi poštovaoci i likovni prijatelji koji smo imali priliku i čast upoznati se, kreativno stvarati i družiti s njim, mogli smo jednoglasno zaključiti da su njegova ljudska mirnoća i filozofski pogled na društvenu stvarnost i svijet oko nas korespondirali i sa njegovim kreativnim izričajem. U njemu je Robert smirenim koloritom, s umirujućom gamom suptilno iznijansiranih sivomaslinastih tonova i suvereno prikazanim sfumato ugođajima vjerno dočaravao njemu omiljene teme: kontinentalne pejsaže u kojima se kroz sumaglicu razabiru šumom prekriveni brežuljci ili krošnje drveća, gotovo osjeća dah povjetarca, šum prekrasnih slapova i diskretan bljesak svjetlosti na skrivenim šumskim vodotocima prekrivenim lopočima i otpalim lišćem, ili na mediteranskim vedutama na kojima se ribarske koče, barke i leuti nakon napornog rada, u smiraj dana ili cik zore bezbrižno vraćaju u svoje sigurne luke. Čak i isprepleteni oblaci u pozadini, koji su na njegovim platnima vjerno prikazivali atmosferu nagovještavajući skori dolazak oluje, nisu djelovali nimalo prijeteće ili uznemirujuće, već su i oni, na Robijev dojmljiv način pružali umirujući pogled na svu ljepotu prirode, čistoću atmosfere i njenu ulogu u svijetu oko nas. Stoga je bio pravi doživljaj za svakog od nas, biti u njegovoj blizini i izvorno pratiti kakvom lakoćom stvara svoja likovna djela, to je bila baš prava i nedostižna privilegija.
A takvu je smirenost i likovnu kreativnost Robi u našim mnogobrojnim zajedničkim likovnim druženjima pružao i zvukom gitare kada nam je svojim virtuoznim potezima efektno prenosio kompozicije svojih i naših omiljenih autora, vraćajući nas u dane naše prohujale mladosti, prvih zaljubljivanja ali i dane našeg ljudskog formatiranja, osobito kroz dane i godine našeg zajedničkog kreativnog stvaralaštva. Zbog toga su zahvaljujući njegovoj umjetničkoj polivalentnosti, i njegovi instrumentalni nastupi na gitari tijekom protokola otvaranja ili zatvaranja brojnih likovnih kolonija, a posebno na zajedničkim druženjima i feštama, svakoj likovnoj koloniji i svakom našem druženju davali poseban kreativni vjetar u leđa, pa su nam i njegovom zaslugom i osobnom umjetničkom karizmom tim prigodama i muze bile posebno naklonjene. Takvim je svojom sveukupnim umjetničkim narativom Robi davao poseban doprinos svakoj likovnoj koloniji, postao je svojstveni likovni obrazac i brend, pa su ga s iznimnim uvažavanjem pozivali organizatori brojnih likovnih kolonija, a mi njegovi kolege i kolegice smo s nestrpljenjem i radošću očekivali ponovni susret s njim.
Nošen svojom osnovnom strasti- likovnim stvaralaštvom, svoje je likovne radove Robert Hinkelman tijekom dugih desetljeća impresivnog kreativnog stvaralaštva stvarao gotovo eruptivnim energijom te iznosio na svjetlo dana kroz brojne pojedinačne i skupne izložbe u različitim likovnim sredinama u Hrvatskoj i izvan nje. Međutim, najveći dio svojih radova je Robi posvetio svojoj životnoj misiji- različitim oblicima humanitarnog rada, sudjelujući na bezbrojnim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera koje su organizirane u različitim sredinama širom Hrvatske, kao i izvan njenih granica.
U takvoj sam ga prigodi i upoznao prije gotovo tri desetljeća kada je započeo sudjelovati na likovnoj koloniji „Prijatelji u gostima“ koju sam inicirao i započeo voditi u tadašnjem Domu za djecu i mlade u Karlovcu, današnjem Centru za pružanje usluga u zajednici Banija. Na njima je Robi kreativno stvarao svoja prekrasne i dojmljive likovne radove, a kao dodanu vrijednost je zvucima svoje glazbe unosio poseban mir među zidove i prostore ove ustanove. Korisnicima doma- djeci i mladima s problemima u ponašanju je svojim osebujnim autorskim rukopisom i na njemu svojstveno smireni način pružao autentične, tople i poticajne ljudske i odgojne poruke kako se lakše nositi sa trenutnim okolnostima života izvan bioloških obitelji i kako prevladati probleme i izazove u svojem odrastanju. Kao svestrani umjetnik, ali i čovjek visokih i širokih moralnih svjetonazora Robi se tako pridružio svojim brojnim likovnim kolegama i kolegicama te je i on godinama neposredno davao kreativni, ali i pedagoški doprinos u radu s ovom osjetljivom grupom djece i mladih, koji su zahvaljujući i njegovim-njihovim redovnim dolascima i kreativnim volontiranjem dobivali šansu da započnu izlazili iz vlastitih stranputica, da iz sjene zapuštenosti i dotadašnje stigmatizacije od strane obiteljske, vršnjačke ili lokalne sredine moralno osnaženi izađu na svjetlo dana, među svoje vršnjake i vršnjakinje, da se vrate svojim školskim obavezama, a nakon toga i krenu u svoju novu budućnost.
Svoju socijalnu osviještenost i senzibiliziranost za posebno ranjive skupine građana je Robi usmjerio i na pomoć u radu s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi, što je godinama dokazivao sudjelovanjem i na tradicionalnom ZILIK-u ( Zimskoj likovnoj koloniji u Karlovcu) koju je organizirao tadašnji Dom za djecu Vladimir Nazor, današnji Centar za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor. Usmjerivši svoj kreativni i ljudski potencijal na rad i s ovom naj osjetljivom skupinom djece koja do dolaska u ustanovu socijalne skrbi nisu imala šansu osjeiti toplinu i sigurnost vlastitog obiteljskog doma, Robert se svojim sudjelovanjem pridružio brojnim umjetnicima iz Hrvatske i drugih zemalja kako bi na sebi svojstven način pružio podršku vrijednim stručnim djelatnicima ove ustanove i kako bi zajednički davali trajni poticaj djeci-korisnicima ustanove da prebrode emocionalne i druge razvojne probleme i izrastu u vrijedne i korisne članove zajednice.
Naša se suradnja nastavila i kroz susrete na drugim mnogobrojnim likovnim kolonijama širom Hrvatske ( Uriho, Paunovac, Đurđevac, Krašić, Jastrebarsko …) koje je teško sve nabrojati, a u kojima je Robi potvrđivao svoju trajnu socijalnu osviještenost za potrebe, probleme i nevolje pojedinaca, obitelji ili ranjivih skupina, te svoju bezrezervnu spremnost za uključivanje u različite humanitarne projekte za potrebe lokalne ili šire zajednice. A to je odlika samo velikih ljudi, ljudi velika srca, ljudi koji žive izvan sfere usmjerenosti na osobne materijalne ili druge probitke, koji su spremni i odlučni izaći iz udobnosti svojih dnevnih boravaka ili svojih ateljea i nesebično se usmjeriti na pomoć u rješavanju problema i patnje drugih, njima nepoznatih ljudi.
Naša je suradnja i kreativno druženje tijekom proteklih godina i desetljeća poprimila još širu dimenziju kada se Robi uključio i u humanitarne likovne kolonije „Likovni volonteri na djelu“ koju sam pokrenuo u Gradskom društvu Crvenog križa Karlovac, na kojima su nastala likovna djela namijenjena kao moralni vid zahvale jubilarnim darivateljicama i darivateljima krvi s karlovačkog područja. Robi je prepoznao sebe i u toj humanitarnoj misiji, te se u kolonije Crvenog križa redovno odazivao bez obzira na kojoj su se lokaciji održavale (Karlovac, Lešće, Rijeka, Selce, Vir …). Umjesto velikih riječi ili pompe, na njima je svojom neumornom kreativnom energijom i svojim prepoznatljivim likovnim rukopisom nastavio stvarati likovno dojmljive radove s velikom moralnom porukom i neposrednom, osobnom ljudskom i umjetničkom zahvalom tim istinskim herojima i heroinama koji svojom darovanom krvi spašavaju tuđe živote, ali i živote nas i nama najmilijih osoba.
Završavajući ovaj tekst poželio sam i osobno ispratiti našeg Robija te sam uz maleni krug članova obitelji i prijatelja prisustovao njegovom posljednjem ispračaju u njegovom rodnom Siraču . Dok sam stajao kraj njegovog posljednjeg počivališta, a hladni povjetarac s obronaka Papuka raznosio uvelo lišče i šumio iznad vijugavog toka Pakre, prepoznao sam u ovom prekrasnom krajoliku one brojne teme koje je Robi sa sobom ponio iz svojega zavičaja i trajno nosio u sebi, a koje su ga tijekom njegovog bogatog kreativnog života inspiriale da neumorno stvara i stvori svoja najbolja djela.
Otišao je naš Robert, tiho i samozatajno, onako kako je i živio, skromno, bez pompe ili velikih riječi, ostavljajući iza sebe svoja brojna djela, a nama, njegovim iskrenim poštovaocima i likovnim prijateljima ostavljajući trajnu uspomenu na svoju iznimnu kreativnost, nesebičnost i plemenitost. Još uvijek u zraku trepere tihi zvuci gitare kojima je Robi prošle jeseni na „11. Humanitarnoj likovnoj koloniji Selce-2024“ ambijent mediteranskog ugođaja oplemenio interpretacijama svojih glazbenih idola i na kojoj je okružen brojnim likovnim prijateljima i poštovaocima stvarao svoja posljednja i neponovljiva djela.
Otišao je jedan mali, veliki čovjek, prijatelj i umjetnik, a prije svega humanist i čovjek, otišao je uz šum proljetnog povjetarca sa blagih brežuljaka Papuka, otišao je uz tihe zvuke gitare koji će uvijek odzvanjati u nama i našim srcima, a njegova djela trajno krasiti zidove obiteljskih i poslovnih prostora brojnih karlovačkih jubilarnih dobrovoljnih darivatelja i darivateljica krvi , kao i svih onih osoba ili ustanova kojima je u različitim humanitarnim prigodama Robi svoje likovne radove nesebično darivao.
U ime volontera i djelatnika Gradskog društva Crvenog križa Karlovac, dobrovoljnih darivateljica i darivatelja krvi, te brojnih likovnih prijatelja i iskrenih poštovaoca.
Rupčić Božo-Boško, prof.
){kind=link}