Duje Mrduljaš
Ustanova za kulturu galerija Kula ima čast pozvati Vas na otvorenje izložbe
NELI RUŽIĆ “No Longer Not Yet”
12. 3. – 25. 4. 2025.
Kustos: Dalibor Prančević
Otvorenje: srijeda, 12. 3. 2025. u 19 h
Podaci o radu:
Disati zajedno (mjerenje kozmosa) / Breathing Together (Measuring the Cosmos), 2023.
multikanalna video-zvučna instalacija / multichannel video-sound installation
direktor fotografije / director of photography: Darko Škrobonja
zvučna kompozicija / sound composition: Carole Chargueron
No Longer Not Yet, 2025.
svjetlosna kutija / light box
Dalibor Prančević: Tijelo vremena, dah kozmosa
Neli Ružić svojom multikanalnom video-zvučnom instalacijom Disati zajedno (mjerenje kozmosa) stvara ambijentalan prostor koji spaja individualno i kolektivno iskustvo disanja. U temelju rada nalazi se prizor dahova otisnutih na staklenoj površini, koji postupno nestaju, evocirajući prolaznost i efemernost ljudske prisutnosti. Ovo materijaliziranje neuhvatljivog – fizičkog traga disanja – istodobno djeluje kao vizualna metafora za zajedništvo, protok i kruženje zraka koji nas neraskidivo povezuje.
Semantička razina rada razotkriva složene odnose između biološkog i kozmičkog vremena. Dah, ritmičan i vitalan, suprotstavlja se ubrzanoj temporalnosti suvremenog društva oblikovanoj imperativima produktivnosti i kapitalističkog ubrzanja. Rad Neli Ružić podsjeća nas da je disanje temeljni životni čin, ali i zajednička osnova svakoga ljudskog postojanja – čin koji itekako može biti ugrožen, što se pokazalo tijekom pandemije COVID-19.[1] Tako instalacija postaje mjestom korespiracije – kako to sama umjetnica ističe, referirajući se na rečenicu iz seminalnog teksta Franca ”Bifa” Berardija Braething. Chaos and Poetry – istodobno reflektirajući fragilnost, ali i snagu kolektivnog postojanja.[2]
Nije naodmet napomenuti da se vrijeme ovdje ne promatra kao kakva mjerljiva kategorija, već spekulativan koncept čiju antropomorfnu ideju linearnosti Ružić dekonstruira. Umjesto stabilnog i pravocrtno određenog vremena, instalacija sugerira fluidniji, nestabilniji vremenski okvir, kakav nalazimo u poimanju kozmosa. Ovdje je čovjek izmaknut iz antropocentrične percepcije vremena te suočen s njegovom nelinearnom i nesagledivom dimenzijom, koja se možda može zamisliti spiralno, kao ritmično ponavljanje i prepletanje različitih tokova.
Istodobno, rad Neli Ružić otvara pitanje višestruke podjele vremena – od njegove svakodnevne ekonomske utrživosti do dokolice kao prostora neslućenih mogućnosti. Instalacija stoga neizravno referira i radikalne ideje Situacionističke internacionale koja je odbacivala instrumentalizaciju vremena kroz rad i zalagala se za oslobađanje od njegovih produktivnih okvira. U tom kontekstu, Disati zajedno (mjerenje kozmosa) istražuje i opoziciju između vremena rada – strukturiranog, kontroliranog i kapitaliziranog – te vremena bivanja, koje se ne može lako mjeriti niti podvrgnuti ekonomskoj logici. Umjetničina instalacija tako ne samo da tematizira ritmičnost disanja kao biološku nužnost, nego i kao potencijalan čin otpora ubrzanju i ekonomskoj kontroli te eksploataciji vremena.
Na fizičkoj razini rad je koncipiran kao multikanalna instalacija sa sedam ekrana koji su postavljeni na crne postamente u zatamnjenom galerijskom prostoru. Ekrani reproduciraju videosnimke izdaha šezdesetak ljudi, dok se sa svakog emitira individualno prilagođena zvučna kompozicija Carole Chargueron, koja dodatno gradi iskustvo korskog višeglasja.[3] Tako se stvara prostorni dojam složene polifonije disanja, gdje se zvučni i vizualni elementi prožimaju, naglašavajući ideju međusobne povezanosti u nevidljivom prostoru razmjene zraka i vremena.
Kako bi se dodatno produbio doživljaj rada, galerijski pod obložen je crnim tapisonom. Ovaj postupak nalik na eksperimentalne izložbene procedure nadrealističkih umjetnika i kulturnih radnika, ali i neoavangardnih umjetničkih postupaka, ne samo da utječe na akustičnost prostora nego i mijenja njegovu fizičku pojavnost nudeći drukčiju percepciju hoda, osjeta i kretanja kroz instalaciju. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture u neprekidnom su dijalogu s neuhvatljivošću i fluidnošću djela ističući napetost između monumentalnog trajanja i efemernog trenutka.
Dodatnu slojevitost instalaciji donosi i tekstualni rad No longer, not yet koji se pojavljuje unutar izložbenog prostora – i zapravo je naslov cijele izložbe, reflektirajući ujedno i karakterističnu strategiju Neli Ružić u kojoj tekst djeluje kao diskurzivan kontrapunkt vizualnom i zvučnom. Ružić se pritom oslanja na teze Giorgia Agambena iz eseja What Is the Contemporary? u kojem on, između ostalog, iznosi tezu da se istinski suvremen čovjek ne podudara u cijelosti sa svojim vremenom niti mu se poslušno prilagođuje.[4] Upravo anakronizam i diskronija, prema Agambenu, omogućuju mu dublje razumijevanje sadašnjosti, pa u toj vremenskoj neusklađenosti jasnije percipira svoje doba ne samo kao nešto u čemu sudjeluje, nego i kao nešto što može kritički promišljati. Ova na izložbi pomalo disruptivna tekstualna forma zaziva liminalno stanje između prošlog i budućeg upućujući na fluidnost prijelaza i neizvjesnost trenutka sadašnjosti. Njegova semantička napetost počiva na paradoksalnom susretu kraja i početka, statičnosti i kretanja, pri čemu se vrijeme ne poima kao linearna progresija, već kao nelinearan, otvoren proces koji uvijek izmiče fiksaciji.
Pozicioniran unutar izložbe visoko na zidu, tekst – u obliku svjetleće kutije od crnog aluminija gdje slova svijetle – ne samo da utječe na unutarnju kompaktnost instalacije Disati zajedno (mjerenje kozmosa), nego i destabilizira uhodane načine percepcije: gledatelja postavlja u stanje oscilacije između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi bez mogućnosti čvrstog oslonca u sadašnjem trenutku. Doista, tekst poput rebusa priziva sadašnjost, ali time što je ne izgovara eksplicitno, zapravo je suprimira. Nadalje, ova intervencija stvara diskontinuitet u iskustvu rada, otvarajući prostor za dodatna značenja i kritičku refleksiju o vremenu kao aporiji – nečemu što istodobno jest i nije, što je prošlo, a još uvijek traje. Time No longer, not yet funkcionira i kao tekstualni element i kao konceptualni poremećaj unutar instalacije koji provocira dublje promišljanje o strukturi vremena, njegovoj fragmentaciji i našoj percepciji prijelaza između ontoloških stanja.
Izložba Neli Ružić smještena je u sjeveroistočnu kulu Dioklecijanove palače, prostoru izrazito dugog trajanja – povijesnog i materijalnoga. Robusni zidovi kasnoantičke arhitekture, svjedoci tisućljetnih transformacija, sučeljavaju se s tranzijentnim karakterom rada u kojem se bilježenje izdaha – kratkotrajnoga fizičkog procesa emanacije topline – i pojavljivanje čestica prašine s njihovim vizualno atraktivnim konstelacijama, povezuju s idejom kozmosa kao vremenski nesagledivog prostora. U tom susretu monumentalnog i efemernog, trajnog i prolaznog, otvara se slojevita refleksija o vremenu, materiji i ljudskoj prisutnosti u beskonačnom protoku.
U konačnici, ova izložba Neli Ružić nije samo vizualno-zvučni doživljaj, već i poetsko promišljanje o ritmovima života, vremenskim strukturama i našoj neizbježnoj međuovisnosti te suradnji. Ružić njome uspijeva povezati osobnu i univerzalnu dimenziju disanja – fiziološku, političku i egzistencijalnu – dovodeći u pitanje što znači istinski biti zajedno u prostoru i vremenu.
[1] Pojedinačni dahovi snimani su tijekom pandemijske krize 2021. godine u splitskom studiju Darka Škrobonje, uz pridržavanje posebno propisanih uvjeta i mjera zaštite.
[2] „Singular respiration is concatenated with others’ breathings, and this corespiration we name ‘society’. Society is the dimension in which singular durations are rearranged in a shared time-frame.“ Franco ”Bifo” Berardi: Breathing. Chaos and Poetry, 2019., str. 25.
[3] Zvučna komponenta rada nastala je u suradnji s Carole Chargueron, francuskom skladateljicom i umjetnicom zvuka, koja od kraja 1990-ih boravi i umjetnički djeluje u Mexico Cityju, gdje je snimila dahove šezdesetero posve različitih ljudi, a njihovi su zvučni zapisi pridruženi videoradu u siječnju i veljači 2023. godine.
[4] Giorgio Agamben: „What Is the Contemporary?“, u: What Is an Aparatus? And Other Essays, 2009., str. 39–55.
Neli Ružić (Split, 1966.) je multimedijalna umjetnica koja istražuje percepciju vremena i različite aspekte temporalnosti u odnosu na povijesne narative, preklapanja osobnog i kolektivnog sjećanja i migracije. U svojoj umjetničkoj praksi koristi različite medije i forme poput intervencija u javnom prostoru, objekata, instalacija i video instalacija te procesualnih radova koji uključuju arhivske i dokumentarne prakse. Imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim izložbama, projektima i festivalima u Hrvatskoj i regiji, Europi, Kanadi, SAD-u i Latinskoj Americi. Između ostalih: BIENALSUR (Urugvaj i Argentina), OSTRALE Biennale O21 (Dresden, Germany) i Body and Territory, Cross-Border Dialogues (Kunsthaus, Graz). Dobitnica je više nagrada: Grand Prix 29. Slavonskog biennala (2024.), Godišnja nagrada “Slobodne Dalmacije” za umjetnost “Jure Kaštelan” (2024.), Nagrada Signes de Nuit na 16. Festival International de Cinéma, Pariz (2018.), Druga nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost T-HT@msu.hr (2016.), Nagrada Biennala Mladih Mediterana, Galerija moderne umjetnosti u Rijeci (1993.). Kao stipendistica CEC ArtsLink-a boravi u Headlands Center for the Arts, Sausalito, California, USA (1996.)
Njeni se radovi nalaze u privatnim kolekcijama i javnim fundusima u zemlji i inozemstvu: Galerija umjetnina, Split; Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Kolekcija suvremene umjetnosti, Marino Cettina, Umag; Canal Mediateca, CaixaForum, Barcelona, Španjolska.
Ružić je diplomirala slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu, 1990. godine i magistrirala na Facultad de Artes, Universidad Autónoma de Estado de Morelos u Meksiku 2013. godine. Tijekom magistarskog studija bila je stipendist meksičkog Nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju – Conacyt. Od 2003. do 2012. godine predaje u Nacionalnom centru za umjetnost, (CENART) na ENPEG La Esmeralda u Ciudad de Mexico. Nakon povratka u Hrvatsku, predaje u Školi likovnih umjetnosti u Splitu gdje 2014. osmišljava koncept i organizira program Galerije Škola koju vodi do 2018. godine. Redovita je profesorica na Odsjeku za slikarstvo, Umjetničke akademije u Splitu.
neliruzic.com
Neli Ružić (Split Croatia 1966) is a multimedia artist who explores the perception of time and various aspects of temporality in relation to historical narratives, the intersectionality of personal and collective memory, and migrations. Her artistic practice spans a diverse range of mediums and forms, encompassing interventions in public spaces, installations, video installations, and process-based works that intricately weave archival and documentary practices. She has held numerous solo exhibitions and participated in many exhibitions, projects, and festivals in Croatia and the region, Europe, Canada, the USA and Latin America. Among others: BIENALSUR (Uruguay and Argentina) and OSTRALE Biennale O21 (Dresden, Germany) as well as the exhibition Body and Territory, Cross-Border Dialogues at the Kunsthaus, Graz. Ružić has been awarded a number of awards and grants including Grand Prix 29th Slavonian Biennial (2024), Slobodna Dalmacija Annual Art Award Jure Kaštelan, Split (2024); Signes de Nuit award at the 16th Festival International de Cinema, Paris (2018); the Second award T-HTnagrada@msu.hr, Museum of Contemporary Art, Zagreb (2016) and the Mediterranean Youth Biennale Award, Modern Gallery in Rijeka (1993). As a fellow of CEC ArtsLink resides at Headlands Centre for the Arts, Sausalito, California, USA (1996). Her works are part of the private and public collections of the Museum of Fine Arts in Split, the Museum of Modern and Contemporary Art in Rijeka, the Museum of Contemporary Art in Zagreb, Marino Cettina Gallery in Umag, and Canal Mediateca CaixaForum in Barcelona.
Ružić graduated in painting from the Faculty of Applied Arts in Belgrade and holds a master’s degree from the Facultad de Artes, UAEM, Mexico. During her master’s studies, she was a scholarship holder of the Mexican National Council for Science and Technology – Conacyt. From 2003 to 2012, she taught at ENPEG La Esmeralda, Centro Nacional de las Artes (CENART) in Mexico City. After returning to Croatia, she taught at the School of Fine Arts in Split, where in 2014, she conceptualised and led the School Gallery until 2018. She is full professor at the Painting Department of the Arts Academy, University of Split.
