Kristina Kinkela Valčić: ČAROLIJA SINERGIJE

Cijeli ciklus nudi ideju sinergije, a to je pojam koji označuje komplementarno djelovanje više čimbenika na istom zadatku čiji zbir aktivnosti biva veći od običnog zbroja dijelova uključenih u proces

Eugen Borkovsky

    Kristina Kinkela Valčić: ČAROLIJA SINERGIJE  

    „Volim kad neka slika izgleda kao da se sama naslikala.“ Emil Nolde

   Kristina Kinkela Valčić nudi niz vizualizacija bliskih snoviđenjima, a koje su od premise do realizacije prošle niz doživljajnih i spoznajnih pomaka. Umjetnica slika jer osjeća potrebu za time, ali ne plasira ništa što bi moglo pojmovno obavezati promatrača. Ona ga pušta na vjetrometini asocijacija. Mami ga u galeriju da bi ga tamo ostavila samog. Jer, ove slike pobuđuju introspekciju. Umjetnica je tu da signalizira, inicira. Ona oblikuje zrcala asocijacija i traži da se u njima ogledamo.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana
petak / venerdì, 14. III. 2025. u 19.00 h
Kristina Kinkela Valčić
ČAROLIJA SINERGIJE
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdì, 14. III. 2025. u 19.00 h

   Kristina predstavlja seriju radova znatnih dimenzija, slikarske provinijencije, izvedene kombiniranom tehnologijom. Cijeli ciklus nudi ideju sinergije, a to je pojam koji označuje komplementarno djelovanje više čimbenika na istom zadatku čiji zbir aktivnosti biva veći od običnog zbroja dijelova uključenih u proces. Apstraktne kompozicije razigrane su uvijanjem, slojevanjam, kombiniranjam uglačanih i/ili mat nakupina i uklapanjem drugih oblika koji su svi pred i/ili u tijeku rasprostiranja. Autorica se u postupku služi slikarskim postupcima te nanošenjem debljih slojeva kolora i druge, neslikarske građe. Materijal je tretiran kao nosilac oblika, a odnos autorice prema obama posve je intimistički. Na površinama nalazimo intervencije: slojevanje, premazivanje, prelijevanje boja učinjeno kistovima ili i drugim načinima. Umjetnica tako kreira apstraktne, dramatične zapise. Teksture na radovima nude reljefnost i govore o tehnologiji koja u suvremenosti nije više zadano ograničena na lazurnost premaza.

   Važni su karakteri boja koje koristi autorica. U postavu je naglašen raskošan plavi spektar. Od duboke indigo plave pa do uvodnjenih plavih tonova. Upečatljivost plavetnila prenosi se iz realnog. Plava boja prisutna je u vidom primjetnim situacijama. Od neba, mora, udaljenog pejzaža, plavih očiju do tamno plave odjeće koja se smatra decentnom. Umjetnica kaže: „Likovni element koji se ponavlja u slikarskim radovima je indigo boja koja ima duboko značenje i tradiciju u povijesti likovnog izražavanja“.

   Kristina se obraća slikarstvu kao svjedočenju osobnog propitivanja energijskog učinka spontanosti u kombinaciji s promišljenim djelovanjem na likovnoj plohi. Umjetnica ostaje vezana za doživljaj, ali ne želi biti prijenosnik prepoznatljivog. Pojam prostora prepoznaje kao prostor nomadskih subjekata koji se gibaju između dviju točaka, ali ne nužno od jedne do druge. Pulsiranje i stalne promjene u univerzumu nalaze utočište u vizualnim umjetničinim interpretacijama. Ona nam intuitivno prenosi slutnju, doživljaj, fascinaciju neprestanog gibanja, promjena i nestalnosti pojava u prirodi i paralelno s time, u nama samima.

   Svako je likovno oblikovanje igra za umjetnika i za gledatelja. U igri se za oba sudionika sve neprestano mijenja, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu, usmjerenom na isti rad. Radovi pred nama izazivaju interes već na prvi pogled. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a posve nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ponuđena je na dvjema razinama: gledatelja i pojedinog rada, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rada kao sastavnice niza ili grupe, što ovisi o postavu. Nudi nam se postav kao moguća instalacija.

   Ovisno o našem trenutnom raspoloženju, možemo ove radove doživjeti na meditativan ili dramatičan način. Umjetnica nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek privremeni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje i koji nemaju svršetka. Ideja o stalnom tijeku i promjenjivosti svega te činjenica artističkog artefakta percipiranje radova pomiče ka području evokacije energija. Pomirenje nalaze u činjenici da je materija jedan vid energije. Insinuacija mogućeg pretvorena je u krhku sigurnost trenut(a)ka.

   Ideja mijene i tijeka nudi više mogućih interpretacija. Jer, ponekad iniciramo mijenu, a ponekad nam mijena predstavlja napor. Mi na trenutak živimo u sigurnosti, a na trenutak u avanturi svijeta. Neka sudjelovanja želimo, a druga ne. Kristina ovim radovima problematizira mijenu i tijek kao vizualne događaje. Ona ih slikanjem bilježi, tvoreći seriju. Predstavlja nam ih u nizu: trenutak po trenutak. Isječci nude osobne impresije, koje namjerno nisu oblikovno opterećene definicijom. Insinuacija mogućeg materijalizira se u plošnom formatu slike. Ideja vizualizacije energetskih odnosa, ovom izuzetnom kolekcijom, ponuda je senzibilnom promatraču na otkrivenje ili barem asocijaciju na univerzum. Posebno jer, materijalnim obilježena, naša civilizacija naginje posjedovanju, a ne bivstvovanju usklađenom sa senzibilitetom, osjeća(n)jem, bližeg ili udaljenijeg okruženja. Autorica tijek i ritam želi učiniti vidljivim. Događa se vizualna euritmija. Umjetnica osjeća bilo vremena i reagira. Ona traži svijet oslobođen represivnih stega hladnog intelekta i logičnih zakonitosti klasičnih pravila. Ona istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na opservaciju i doživljaj. Tu je fundamentalna kvaliteta i snaga ovih radova.

  Planovi, linije, trake, tonirane ili rasterirane površine, odnos i napetost elemenata ne traže proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan. Radove možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Prolazeći postavom, ciklus pripisujemo autoričinim interpretacijama odjeka proživljene jave. Ciklus nosi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja. Jer, likovno je oblikovanje igra za umjetnika i za promatrača. Unatoč izvjesnoj strogoći radova, autorica pripada kreativcima, igračima. Ona se igra elementima koje si sama zadaje. Vizualizacije imaju logičku strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom bez uživljavanja. Razlog tome može biti protest protiv normi koje se nameću da bi poprimile karakter navika. U anarhiji materijalnog, doživljenom se na silu nameće konvencija. Rezultat je nemir. Trebamo li pristati na zadano ili srušiti barijere uobičajenog?    

    Još uvijek teško prihvaćamo spoznaju da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije pobuđuju materiju da napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila, vid, sluh, okus, opip i miris, mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih percipirali. U našim, ljudskim okvirima, memorija se pokazuje kao formalno razrješenje stanja stvari. Sjećanje može biti kolektivno i individualno, historično ili kratkoročno. Imamo sklonost da rearanžiramo našu memoriju, kao i da  ugradimo u nju stvari za koje smo samo čuli, a da ih nismo iskusili. U pokusima sa subatomskim česticama, ustanovljeno je da svijest promatrača utječe na ishod eksperimenta u identičnim uvjetima. Rezime je da su misli i osjećaji također dimenzije.

   Ovi radovi zapravo izmiču čvrstom stilskom određenju. Pokušavajući proniknuti u proces nastanka, čini se kao da oblikovanje mrljama, potezima, tragovima curenja boje, gdjekad zaustavlja nakanu autorice. Opet, ponegdje upravo nakupina inicira daljnje istraživanje. Kristini ne nedostaje kombinatorike ni energije. Možemo nazrijeti ponuđeni karakter prostora slika. Oblici ne odražavaju stvarnost, već nutrinu autorice koja izgovara svoj doživljaj. Kroz dijapazon oblika, materijaliziranom doživljaju, podarena je razložnost postojanja. 

   Autorica nije htjela, ona je jednostavno činila sluteći određene odnose. Prevažan je akt kretanja ka činjenju i potreba za iskazom. Kad se to stopi s edukacijom, iskustvom i senzibilitetom, rezultat nije upitan. Preporučamo promatraču: ne trudi se prepoznati, pokušaj osjetiti!

 

   Kristina Kinkela Valčić diplomirala je 2013. godine na diplomskom studiju Likovne pedagogije, odjel kiparstva, na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci sa temom „Interaktivna urbana skulptura“ pod vodstvom mentora izv. prof. Želimira Hladnika te stječe naziv Magistre edukacije likovnih umjetnosti i kulture. Uz kontinuirano umjetničko djelovanje, apsolventica je Poslijediplomskog doktorskog studija Hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala je na mnogim skupnim i samostalnim izložbama uz nekoliko priznanja te je članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU Rijeka i Zagreb), online projekta Art ćakula i Salvador Kluba (AAMI Ljubljana, Slovenija). Uz eksperimentiranje i istraživanje novih tehnika Kinkela Valčić bavi se isključivo apstraktnim slikarstvom. Njeni apstraktni, intuitivno nastali, intimni prikazi imaginarnih krajolika svoju bit ostvaruju u komunikaciji sa svojim promatračima koji pak na sebi svojstven, subjektivan način tumače i primaju prezentirane vizualne kodove. Radi kao profesorica Likovne kulture i Likovne umjetnosti (Visual Arts) u Međunarodnoj osnovnoj i srednjoj školi Adria u Opatiji.