RETROSPEKTIVA IZLOŽBE 29. SLAVONSKI BIENNALE

Izložba 29. Slavonski biennale: Institut nevidljivog – prostori percepcije otvorena je 28. studenog te je trajala do 28. veljače 2025. godine

Kasja Vukić

Posjetitelji su izložbu mogli posjetiti na nekoliko lokacija u Osijeku Osijeku – Kulturni Centar, Gradske galerije Waldinger, zamjenski izlagački prostor Muzeja likovnih umjetnosti u Kapucinskoj ulici br. 36, Studentski centar Osijek  Rektorat Sveučilišta J. J. Strossmayera te ograda Muzeja likovnih umjetnosti, kako je Muzej likovnih umjetnosti privremeno zatvoren radi provođenja projekta: „Energetska obnova zgrada sa statusom kulturnog dobra“.

Slavonski biennale skupna je i žirirana izložba na kojoj se predstavlja suvremena vizualna umjetnost već dugi niz godina. Radove za izlaganje pomno je odabrao stručni Ocjenjivački sud. Ove godine Ocjenjivački sud bio je u sastavu: Janka Vukmir, predsjednica, Ana Knifer, Matej Knežević, Dalibor Prančević, Valentina Radoš, kustosica izložbe. Odabrano je 46 autorica i autora te umjetničkih suradnja koji su na ovogodišnjoj izložbi izlagali. Možemo se usuditi reći da biennale iz godine u godinu biva sve snažnijom manifestacijom što govori i činjenica da je 228 radova pristiglo iz svih država svijeta.

Imena odabranih autora/ica i autorskih suradnja su: Marija Ančić, Dino Bićanić, Pasko Burđelez, Eric del Castillo, Tanja Dabo, Tin Dožić, Igor Eškinja, Tina Gverović i Ben Cain, Ivan Gundić, Hrvoje Hiršl, Ana Hušman, Nikica Jurković, Anas Kahal, Mihael Klanjčić, Beáta Kolbašovská, Božena Končić Badurina, Alem Korkut, Jelena Kovačević, Zlatko Kozina, Radovan Kunić, Pei-Han Lin, Ivica Malčić, Ines Matijević Cakić, Toni Meštrović, Niko Mihaljević, Kata Mijatović, Nevidljive, Vladimir Novak, Francesco Paolucci, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Viktor Popović, Josip Pratnemer, Marina Rajšić, Jasenko Rasol, Nenad Roban, Igor Ruf, Neli Ružić, Bojan Stojčić, Damir Sobota, Marijana Stanić, Krunoslav Stipešević, Mare Šuljak, Nataša Takač, Sunčanica Tuk te Anabel Zanze.

Osječka scena postaje sastavni dio „svjetske scene“, a time i Osijek središte međunarodnog okupljanja umjetnika te prezentiranja najsuvremenijih tendencija na likovnoj sceni. Interes publike raste, posjećenost je iznimno velika. Svatko pronalazi dio s kojim se može poistovjetiti. Tradicionalno su dodijeljeni laureati za radove koji su birani i istaknuti. Ne možemo govoriti o najboljim radovima, kako je svaki rad bio iznimno vrijedan i važan.

Grand prix dobila je Neli Ružić za rad: Disati zajedno (mjerenje kozmosa) / Breathing Together (Measuring the Cosmos), 2023.

„ Ambijent zajedničkog disanja ukazuje na krhkost, fragilnost života, ali i vitalnost prostora ko-respiracije. Zbog položaja svjetla, prašina koja je padala na steklo tijekom snimanja, postala je vidljiva, tako da topli otisci dahova polako nestaju u dubokom kozmičkom prostoru sazdanom od čestica prašine koje formiraju različite konstelacije.“

(iz izjave o radu autorice Neli Ružić)

Nagrada Vlastimir Kusik koja je za Muzej likovnih umjetnosti sentimentalnog karaktera dobio je Igor Ruf za rad: Bernardi u mirovinu, 2022. 

Igor Ruf svoju samostalnu izložbu imati će 2026. godine u Muzeju likovnih umjetnosti.

„ Kako pecanje oduvijek doživljavam kao idealnu aktivnost, a zbog više faktora, moje pecanje nikada nije postalo više od par neuspješnih ribolovnih pokušaja na godišnjem, odlučio sam Bernardijevoj fotelji na kojoj ne sjedi nitko pružiti mogućnost da peca, usprkos tome što poput mene, najvjerojatnije neće uloviti ništa. (Vrijedi napomenuti da sam nakon  nastanka ovog rada, u kolovozu 2023. godine, ulovio zubaca težine 1,5kg).

(iz izjave o radu umjetnika Igora Rufa)

Uz navedene nagrade, dodijeljene su i tri jednako vrijedne nagrade Ex aequo i četiri jednakovrijedna priznanja.

Za vrijeme trajanja izložbe održavala su se brojna stručna vodstva za građanstvo i grupe koja se nisu naplaćivala. Kroz cijelu veljaču, u znaku finissagea  prezentiran je unaprijed pripremljen i organiziran program koji je obuhvaćao predavanje te tri radionice.

Posljednje vodstvo za građanstvo bilo je na sam dan zatvaranja izložbe 28. veljače. Laganom šetnjom posjetitelji su pogledali izložbu na sve tri lokacije na kojima je bila postavljena, krenuvši od Kulturnog Centra, Galerije Waldinger te na kraju do privremenog izlagačkog prostora Muzeja likovnih umjetnosti u Kapucinskoj 36. Vodstvo je održala muzejska savjetnica Valentina Radoš, kustosica ove manifestacije.

Prvu radionicu održala je muzejska knjižničarka Valentina Stantić Koić (MLU). Radionica je predstavljala književno stvaralački odgovor na izložbu 29. slavonski biennale: Institut nevidljivog – prostori percepcije, s naglaskom na istraživanje glasova, priča i perspektiva koje su „nevidljive“ u društvenom, povijesnom ili osobnom kontekstu. Polaznici su istraživali teme poput ponavljanja unutarnjih misli, rutine i emocionalne zarobljenosti, koristeći minimalističke književne tehnike za izražavanje snažnih poruka s malo riječi.

Predavanje Janke Vukmir  (povjesničarka umjetnosti, kustosice i likovna kritičarka iz Zagreba, te suosnivačice i predsjednice Instituta za suvremenu umjetnost)  Nevidljivi Knifer ukazuje na činjenicu da je Julije Knifer, jedan od najčešće spominjanih hrvatskih umjetnika, jedan od onih umjetnika čije je radove teško naći u stalnim postavima muzejskih ili galerijskih prostora, o čemu je detaljno govorila na svom predavanju.

Nataša Takač, ujedno i izlagačica na ovogodišnjem biennale-u održala je radionicu izrade voštanih pastela od pčelinjeg voska i uljanih boja. Polaznici su sami određivali boje po želji te su po svoje pastele sutradan kada je proces bio završen mogli doći.

Josip Pratnemer, također jedan od izlagača na biennalu održao je radionicu gdje su polaznici mogli samostalno izraditi svoju dioramu. Kroz proces slaganja slojeva i izrade minijatura, konstruiranja prostora i oblikovanja detalja, istraživali su kompoziciju i načine prikazivanja prizora u minijaturnom formatu.

Tijekom cijelog mjeseca finissagea za sveukupan program, tražilo se mjesto više što je pokazatelj uključenosti i zainteresiranosti svih dobnih skupina za kvalitetan sadržaj koji Muzej likovnih umjetnici godinama nastoji sve više i više upotpuniti.

„Možda se kotač – sve ima cijenu, ali ništa nema vrijednost – ipak konačno okrene, makar nakratko, dok traje ova izložba koja osvjetljava što je nevidljivo. Odgovorima koje su nam umjetnici ponudili u natječaju za 29. slavonski biennale želimo potvrditi ideju umjetničke autonomije često nevidljivih obrisa, ali zato vječnog trajanja, o umjetnosti kao društvenoj i osobnoj potrebi koja nam je povjerena na čuvanje, vrednovanje i na tumačenje. I to je što u ovoj izložbi želimo istaknuti – umjetnost kao život.“

Valentina Radoš

„Nevidljivosti je u umjetnosti nebrojeno mnogo. Mislim da i nije presudno ovdje ih opisivati ili nabrajati. Umjetnost je oduvijek, među ostalim, vizualizirala nevidljivo, od religijskih slika koje su vizualizirale zamišljenu predodžbu do novomedijskih aktivnosti aktivizama, od likovnosti do književnosti, i tako uzduž i poprijeko umjetničkih disciplina. Crtalićev Nevidljivi Sisak, Kipkeova Nevidljiva skulptura, Nevidljivi prostori Ivane Pipal, jednostavno Nevidljivo Vande Kreutz ili Invisibile Anta Jerkovića; od izložbe Nevidljivo koje nas okružuje Kontejnerovog Touch Me Festivala ili Strukture nevidljivog kustosice Martine Kramer, glasovite izložbe Invisible – Art about the Unseen 1957 – 2012 Ralpha Rogoffa u londonskoj Hayward Gallery, sve su umjetnička djela ili izložbe koje nevidljivost nose u naslovu. One druge izlažu (ne)vidljivost pogledu preko praznina, poput Kožarićevih odljeva unutrašnjosti glava članova Gorgone, Maračićevih Ispražnjenih okvira – Iščezlih sadržaja, Stilinovićevih Izvađenih iz gomile, pa prostornih i zvučnih praznina od Klenova Voida i Cageove 4′ 33” tišine do Slike u zidu, doslovno u zid zazidanog objekta osječkog umjetnika Krunoslava Stipeševića, samo su sporadični popis onih koji mi ovom prilikom slučajnim redom padaju na pamet. Može biti riječ o fizikalnoj, optičkoj nevidljivosti, ili o imaginariju plašteva ili štitova nevidljivosti, u smjeru izmicanja objekta pogledu. No, mnoga djela o nevidljivosti idu u suprotnom smjeru i traže afirmaciju onoga što nije dovoljno vidljivo, žele nevidljivo osvijetliti pažnjom, ili maštom, prizivanjem ili afirmiranjem sjećanja i uspomena. 

Pogled izložbe Institut nevidljivog tako je jednako zainteresiran za formulacije fizičke nevidljivosti djela koliko je fokusiran i na ono što su umjetnici predložili u svojim radovima i svojim odzivom na poziv 29. slavonskog biennala, na ono što tematski smatraju jedva ili nedovoljno vidljivim, pa se zato upravo prema tome usmjerila njihova pozornost. Njihova nas istraživanja uvode u područja i širok raspon spektra njihovih interesa.“

Janka Vukmir