Izložba FOTOGRAFKINJE 2025.

Tradicija duga 46 godina vrijedna je poštovanja

Borislav Božić

Još davne 1979. godine Fotoklub Rijeka organizirao je natječaj i izložbu Žena povodom Međunarodnog dana žena u Malom salonu u Rijeci. Ovo je tradicija duga 46 godina i vrijedna je poštovanja. I ove godinu, kao i prethodne 15 raspisujemo natječaj s nazivom Fotografkinje na kojem mogu sudjelovati samo žene, punoljetne autorice, neovisno iz kojih se pobuda bave fotografijom; je li to njihova povremena aktivnost, redovna hobistička strast ili pak profesionalna praksa. Sve su dobrodošle. Tema nije žena već je slobodna jer nam je cilj promovirati ženu kao autora, odnosno njihov doživljaj svijeta. Želimo afirmirati žensko stvaralaštvo, ženu kao subjekt, ženu kao autoricu jer one time same odlučuju o sadržaju svojih fotografija, a ne da budu samo model ili motiv.

Ove godine prijavilo se 161. autorica iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Bugarske, Nizozemske i SAD-a. s 920 fotografija. Selektorica Lejla Topić, ugledna kustosica Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb pregledala je sve prijave i za izložbu odabrala po jednu fotografiju od svake autorice. Deset ih je pohvalila i odabrala kao najbolju Elizabetu Šarčević za Grand Prix nagradu.

Otvorenje izložbe je u subotu, 8. 3. u podne u Galeriji Principij. Izložbu će otvoriti legendarna i ugledna fotografkinja Slavka Pavić, naša počasna članica. Izložba ostaje otvorena do 15. 3. i može se razgledati radnim danom 10 – 13 i 17 – 20, subotom 10 – 13. sati. Nedjeljom i praznikom galerija je zatvorena.

Umjetnički odraz: Ženska priča o prirodi, životu i stvaranju
Leila Topić

Kada promatramo fotografije okupljene u ovoj izložbi, odmah nas privlači snažan osjećaj poštovanja prema prirodi i njezinim stanovnicima. Žene koje stoje iza ovih objektiva, svaka na svoj način, otkrivaju delikatne, ali duboko dirljive odnose između čovjeka i životinja, podsjećajući nas na drevnu vezu koja nadilazi tek biološku povezanost. U kadar se tako uvlače prizori ptica, pasa ili mačaka koje, čini se, s fotografkinjama dijele tih, ali snažan dijalog. U tim je kadrovima sačuvana iskonska ideja o Gei, majci Zemlji, koju upravo žene oduvijek simboliziraju kao zaštitnice i njegovateljice života. Prisutnost životinja, bilo u urbanim dvorištima ili u divljini, svjedoči o čovjekovoj potrebi da pronađe sklad s prirodom, a ženski pogled na taj sklad posebno je prožet toplinom i suosjećanjem.

Međutim, ovo nije samo priča o ljepoti divljeg svijeta. Motivi koje fotografkinje biraju otkrivaju i njihovu svakodnevicu – intimne trenutke koji se možda na prvi pogled čine običnima, ali su itekako značajni za razumijevanje ženske perspektive. Pogledi na životinje za stolom, djecu u igri ili tek začudne detalje iz obiteljskog dvorišta otvaraju prozor u realnost ispunjenu pažnjom i brižnošću. Ta je svakodnevica protkana sviješću o odgovornosti za sve što raste, diše i živi, a ženski senzibilitet tu odgovornost prikazuje kao neodvojivi dio postojanja. Fotografije tako postaju tihi zapisi o bliskosti s prirodom, bilo da se ona očituje u nježnom dodiru majke i djeteta ili u čuđenju nad divljim stvorenjima koja nalaze utočište u ljudskom okruženju.

Zajednički nazivnik ovih radova jest suosjećanje koje se pretvara u djelo – od hranjenja napuštenih životinja, preko zaštite dječjeg osmijeha, do brižne obrade tla u vrtu. One koji promatraju te fotografije ne ostavljaju ravnodušnima, već pozivaju na razmišljanje o vlastitom odnosu prema životu i prirodi. Upravo je u tom pozivu sadržana suština ove izložbe: podsjetnik na povezanost žene i Geje, na temeljnu potrebu za njegovanjem i očuvanjem svega što nas okružuje.

Drugi segment izložbe produbljuje temu prokreacije i stvaranja novih života, gdje se djeca pojavljuju kao simboli budućnosti i neiscrpne kreativne energije. Fotografije koje prikazuju nježne trenutke majčinske njege, igre i otkrivanja svijeta odišu toplinom i autentičnošću. Umjetnice su u svojim radovima prikazale kako je ženski doprinos ne samo biološki, već i kulturni – kroz kreaciju prostora sigurnosti i ljubavi. Pored intimnih prikaza odnosa majka-dijete, u ovom dijelu izložbe osjeti se i prisutnost arhitektonskih elemenata: prozori, stubišta, mostovi i interijeri zgrada postaju metafore za strukturalnu snagu i kreativnost žene koja gradi i oblikuje ne samo vlastiti svijet, već i društvene zajednice. Ta konstruktivna energija prenosi poruku da ženska sposobnost stvaranja nadilazi granice tradicionalnog shvaćanja – ona je ujedno izvor života, utvrda koja štiti i oblikuje, a istovremeno potiče rast i razvoj novih ideja i generacija. Na taj način, fotografije postavljaju pitanje o neodvojivosti estetike i funkcionalnosti, prirode i kulture, te nas potiču na razmišljanje o ulozi žene u suvremenom društvu.

Napokon, u središtu svega stoji svakodnevica, neiscrpno vrelo inspiracije koje ove fotografkinje iscrtavaju kroz prizore ljubavi, brige i međusobnog povezivanja. Bilo da se radi o običnim trenucima poput doručka s obitelji, tihoj večeri uz knjigu ili susretu susjeda na ulici, svaka fotografija zrači toplinom koja proizlazi iz pažnje posvećene detaljima. Ti prizori nisu tek dokumenti trenutka, već i odraz životne filozofije: u malim gestama, poput osmijeha djetetu ili milovanja kućnog ljubimca, moguće je otkriti dubok osjećaj pripadanja i ispunjenja. Žene, koje su stoljećima nosile teret brige za obitelj i zajednicu, ovdje progovaraju jezikom univerzalne ljubavi i razumijevanja, pokazujući da su upravo one, sa svojom empatijom i snagom, spremne graditi mostove između prirode i društva, privatnog i javnog prostora, prošlosti i budućnosti.

U tom duhu, Međunarodni dan žena, koji danas obilježavamo, postaje više od povijesnog podsjetnika na borbu za ženska prava: on je i slavljenje života u svim njegovim oblicima, od onih najsuptilnijih prirodnih ciklusa do monumentalnih graditeljskih pothvata. Ova izložba stoga poziva sve nas da se zaustavimo i promotrimo svijet oko sebe očima ovih fotografkinja, da prepoznamo nježnost i odgovornost kao temelje našeg zajedničkog postojanja. U svakoj slici leži poziv na akciju – da se pridružimo njihovoj viziji i nastojanju da očuvamo prirodu, zaštitimo djecu, podržimo ženske inicijative i zajedno izgradimo pravedniju, solidarniju zajednicu.

Nagrada: Grand Prix – Elizabeta Šarčević

Serija fotografija Elizabete Šarčević uvodi nas u slojevit, višeznačan svijet svakodnevice koji je istodobno pun kontrasta, humora i emotivnog naboja. U radu “Girls Night Out” zaustavlja se trenutak gradske vreve u kojem se susreću različiti ženski identiteti, suptilno aludirajući na temu slobode i samopouzdanja. Zanimljiv je odabir kadra: promatrač dobiva dojam da je slučajni prolaznik, zatečen u prizoru u kojem se isprepliću glamurozni detalji, no istodobno ostaje vidljiva i društvena pozadina – muškarac na telefonu kao neplanirana, ali značajna “bilješka” vremena.

“Distrakcija” nas pak vodi u posve drukčiji kontekst, gdje se prikazuje muškarac s oružjem i, gotovo ironično, kućni ljubimac koji umanjuje ozbiljnost situacije. Kontrast između naoružanog lika i malog, ranjivog stvorenja sugerira da svakodnevnica može biti prožeta apsurdnim trenucima, a ujedno otkriva i složenu, ali neuništivu ljudsku potrebu za brižnošću i interakcijom. U “Jedan dan bez sunca” promatrača obuzima mistična atmosfera arhitektonskog prostora u kojem prolaze figure nalik duhovima, naglašene igrom svjetla i pokreta. Ti zamagljeni obrisi ljudi u pokretu evociraju ideju prolaznosti i neuhvatljivosti života, a crno-bijela tehnika dodatno naglašava dojam nestvarnog.

“Blend” zatim donosi kadar s konjem i zapregom, u kojem je čovjek gotovo nevidljiv u sjeni životinje. Taj odnos između ljudske i životinjske snage, prikazan na ulici, izravno se nastavlja na temu odnosa prema prirodi, ali i otvara pitanja o radu, skrbi i tradiciji. Slično tome, “Sumrak kolaž” prizor je ispunjen maglom i tišinom, gdje se veslači na vodi doimaju poput sjenki u pejzažu. Ova fotografija prenosi osjećaj tihe suradnje i povezanosti, dok se most u pozadini nameće kao simbol prijelaza i spajanja dvaju obala – ili dvaju svjetova.

Napokon, “Imam čokoladu u torbi” otkriva vedar, gotovo dječje zaigran trenutak skupine djevojčica. Njihovi osmijesi i spontani dodiri zrače radošću i zaigranošću, podsjećajući nas da bez obzira na društvene, kulturne ili geografske granice, radost dijeljenja i zajedništva ostaje univerzalna. Upravo je ta sposobnost Elizabete Šarčević da, kroz različite motive i kontekste, dosljedno otkrije i istakne ljudskost i bliskost – razlog zašto njezin rad zaslužuje Grand Prix. Njezine fotografije ne nude samo estetsku ljepotu, nego i dublji uvid u međuljudske odnose, kontraste suvremenog svijeta te autentičnu energiju svakodnevice, čime nas potiču na razmišljanje, ali i na zahvalnost za male, dragocjene trenutke koje često uzimamo zdravo za gotovo.