Prenosimo u cijelosti opširni intervju s urednikom portala Akademija Art mr. sc. Stjepanom Katićem, koji je izašao u tiskanom i elektronskom izdanju Glasnika HKLD-a (br. 4. 2024., 329. – 333. str.)
Povodom odlaska u mirovinu našeg uvaženog člana Društva, urednika mrežne stranice HKLD-a i dugogodišnjeg člana Upravnog odbora Podružnice “Branimir Richter” u Zagrebu, razgovarali smo s mr. sc. Stjepanom Katićem, dipl. ing.
Razgovor vodio: izv. prof. dr. sc. Rok Čivljak, dr. med.
Uvaženi dragi Stjepane, čestitamo Vam na dugogodišnjoj karijeri koju ste proveli na Rebru, u Kliničkom bolničkom centru Zagreb, u Kliničkom zavodu za kliničku mikrobiologiju, prevenciju i kontrolu infekcija gdje ste na genotipizaciji uzročnika bolničkih infekcija, proveli veći dio svoje profesionalne karijere. Odlazak u mirovinu može u nekima pobuditi tugu i sjetu, no u ljudi koji su proveli ovako sadržajan i bogat život sigurno predstavlja zadovoljstvo – dijelom zbog uspješno završene jedne karijere, ali s druge strane i zbog otvaranja slobodnog vremena za brojne druge aktivnosti kojima se bavite.
Hvala na čestitci, ali i na posebno lijepom iz duše sročenom uvodu. Drago mi je i osobita čast što ovaj razgovor upravo vodi predsjednik Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva (HKLD). Tako je, miješaju se različiti osjećaji. Na lokacijama Šalata i Rebro KBC-a Zagreb proveo sam više od 40 godina. Najprije je to bio Centar za biomedicinska istraživanja, vrsna znanstvena jedinica KBC-a, koju je vodio dr. sc. Goran Piljac, zatim nekoliko godina na toksikologiji, neposredno s prof. dr. Franjom Plavšićem te na kraju na genotipizaciji uzročnika bolničkih infekcija kod prof. dr. Smilje Kalenić. Paralelno sam slikao i izlagao na 50 samostalnih izložbi. Ta likovna aktivnost mi je spriječila obranu prijavljene doktorske disertacije, ali se nadam da ću sad imati vremena posvetiti se više toj ljubavi.
Recite nam nešto o sebi: gdje je započeo Vaš životni put i kako ste proveli djetinjstvo i mladost?
Rođen sam u Čapljini, na Neretvi, gdje sam pohađao vrtić, osnovnu školu i gimnaziju. Izvorno potječem iz općine Neum, iz mirnog mjesta Hotanj (očeva župa Gradac, gdje sam kršten; u Čapljini u franjevačkoj crkvi primio prvu pričest, pa opet u Gradcu krizman) i Cerovica (majčina župa Hrasno), gdje su mi roditelji i bake molitvom utkali korijene. Prve godine života proveo sam u ovom kraju, a kasnije često dolazio, okružen plemenitim, emotivnim ljudima, čija je ljudskost nešto što danas sve teže nalazimo, s uobičajenim pozdravom Hvaljen Isus, ma koliko se puta dnevno susreli. Cijelo područje bilo je prožeto duhom vjere, obogaćujući mi godine ranog djetinjstva.
Ono što mi je obilježilo cijeli život jest činjenica da mi je s nepune četiri godine umrla majka u svojoj 27. godini. Baka Mramorka (tako smo zvali baku Lucu od pok. oca Mate, koja je u Drugom svjetskom ratu izgubila muža i sama živjela, najviše sa mnom) i druge bake iz susjedstva, uglavnom sve bez muževa, nesebično su mi pružile ljubav i podršku, dajući mi skoro i više nego što bi svojim unucima mogle dati. Njihova prisutnost i briga postale su svjetionik u periodu kada je tuga oblikovala moje dane, a kasnije i orijentir. Prerano preminuli pok. brat Mirko nekako je više pripao baki Mari, majci pok. mame Cvijete (rođ. Njavro). Zvali smo je Krešuša – od Krešića. U ratu je izgubila muža te još petero djece; dva puta dnevno išla je na misu, nakon gubitaka živjela je još desetine godina. Krenuo sam na putovanje iz Hercegovine u Zagreb s osamnaest godina, nosio sa sobom želju, zbog velike tuge, da ne vratim korake u svoj zavičaj. Tako je bilo tijekom desetljeća, međutim život je imao svoje planove i putanja mog povratka postala je neizbježna. Sad rado čekam vidjeti Slavka, Ivana, don Mladena, načelnika Dragana, književnike Peru i Ljubu, Ivanu i Boška… Gradac je mjesto sa župnom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije, u kojoj se nalazi 14 slika Križnog puta Isusovog, kojem sam dao podnaslov Prvi ciklus. Kasnije sam naslikao još tri ciklusa Križnog puta Isusovog, a u mjestu pokojne majke sudjelovao sam u opremanju Umjetničke galerije s 50-ak slika. Vjerojatno je umjetnost žal za izgubljenim krajem ili rajem.
Kako je započela Vaša profesionalna medicinska karijera?
Prvih 15-ak godina radio sam u Centru za biomedicinska istraživanja KBC-a Zagreb, na Šalati, s današnjim vodećim stručnjacima iz područja: Bojan Biočina, Nenad Ban, Željko Sutlić Darko Anić, Ante Zvonimir Golem, Mladen Petrovečki, Živko Pavletić, Predrag Knežević, Bojana Knežević, Marinko Bilušić, Darko Hauer, Igor Flajsig, Miroslav Čuturić, Zrinka Mirković, Predrag Donat, Ervin Žuljević, Ivan Šupraha, Vedran Batarelo, Draženka Kozjak, Nada Božina, Renata Klišanić, Željko Krznarić, Tomislav Brkić, Krešo Hrabrić, Darko Počanić, Darijo Slišković,… U tom periodu proveo sam jedan semestar na UC Davis, California, SAD, na istraživanju Molecular and Cellular Biology pod mentorstvom prof. Raymonda L. Rodrigueza, tzv. oca genetskog inženjeringa, s objavljenih 16 znanstvenih radova, od toga 8 CC radova.
Maštao sam da ću studirati arhitekturu, građevinu, možda likovnu akademiju ili čak vanjsku trgovinu. Međutim, po dolasku u Zagreb susreo sam mr. elektrotehnike (kasnije prof. dr. dekan na Elektrotehničkom fakultetu) Nedjeljka Perića koji mi je rekao: “Dobro je da kao i moj brat Ivan na Tehnološkom fakultetu studiraš kemiju.” (Kasnije se fakultet pretvorio u 3 fakulteta). Kad smo skupa došli na fakultet, gosp. Andrija na referadi rekao je da je bolje prijaviti se za smjer biotehnologije, tj. biokemijsko inženjerstvo, jer to je budućnost. Tako je i bilo. Nakon početka studiranja, odrekao sam se svoje sportske ovisnosti i posvetio novim obvezama, kasnije proglašen i najboljim studentom. Na PMF-u u Zagrebu magistrirao sam prirodne znanosti, smjer biokemija.
Kada ste osnovali obitelj?
Nakon završenog fakulteta, s 23 godine zaposlio sam se u popularni znanstveni centar. Iduće godine sam kupio stan u Zaprešiću i iste se godine oženio Sniježanom Macan, dipl. oec. Prvu kćer Sendi (današnju doktoricu ekonomskih znanosti) dobili smo iduće godine, a drugu kćer Stelu (također ekonomistica, vlasnica privatnog ureda za knjigovodstvo, financije i savjetovanje) dobili smo nakon osam godina.
Možete li nam ukratko opisati svoj hod unutar HKLD-a, kada ste se i kako učlanili u Društvo i što ste od njega dobili?
Bilo je to 2008. godine kada mi je prof. dr. Jadranka Sentić, naša uvažena dugogodišnja članica, rekla da se javim dr. Roku Čivljaku. Upravo u to vrijeme na Rebru je postavljena kolekcija od 1000 umjetničkih slika, a čije prikupljanje sam vodio (od 2006. do 2008.) i time se ponosim. U tom trenutku dr. Čivljak je radio na organizaciji i izdanju zbirke pjesama Udostoj me sjene Tvoje dr. Vlatka Perčina, tadašnjeg dopredsjednika HKLD-a. Nakon tog susreta i poznanstva, u zbirci pjesama lijepo se uklopio i Križni put Isusov, 14 slika koje sam naslikao za 2. ciklus Križnog puta. Sjećam se da je i predstavljanje knjige izvrsno organizirano. Bio sam nazočan kao novi član HKLD-a s posebnim osjećajima, među autoritetima. Međutim, dr. Perčin tada je bio teško bolestan. Nakon toga još neko vrijeme je živio. Pok. dr. Perčin ostao mi je u posebnom sjećanju za HKLD. Već tada sam upoznao pok. duhovnika mons. Valentina Pozaića, pok. dopredsjednika prof. dr. Branimira Richtera, pok. dr. Dragu Bunetu i druge članove, koji su mi obilježili život.
U prošlim sazivima Društva obnašali ste brojne funkcije… Kako ste došli do svih tih obveza, kako ih nosite i u kojoj se najviše vidite u budućnosti?
Čast mi je što sam četvrti put izabran u Upravni odbor zagrebačke podružnice HKLD-a „Branimir Richter“. Čini mi se da mi u ovoj životnoj dobi najviše odgovaraju „vizualne“ obveze: mrežna stranica, fotografije, video… uz prepuštanje obveza mlađim članovima, kao uostalom i u drugim dijelovima Duštva. U HKLD-u sam upoznao vrsne ljude, koji su profilirali moj život i to želim cijeniti. Lijepo je bilo na hodnicima Rebra susretati prim. Barišića, dr. Galunić-Bilić, prim. Šmalcelj, prof. Sertić, dr. Ćaletu, prof. Žagar, dr. Stojić-Brezak…
Godinama uređujete našu mrežnu stranicu i član ste Uredničkog odbora Glasnika HKLD. Kako vidite budućnost HKLD-a i što bi po Vama trebalo učiniti da Društvo bude vidljivije i prepoznatljivije u javnosti?
Tiskani Glasnik HKLD-a, čiji ste Vi urednik, redovito izlazi četiri puta godišnje, naravno objavljuje se i u elektronskom obliku. To je važan dokument vremena. HKLD ima potrebnu suvremenu web stranicu. Posljednjih godina suočeni smo, uostalom kao i u Hrvatskoj, sa starenjem članova, neki su i umrli. Međutim HKLD ima snažnu Sekciju mladih i nekoliko drugih Sekcija koje uključuju sve više novih članova, čak i studenata. Uz web stranicu, HKLD objavljuje na društvenim mrežama. Brojne podružnice diljem Hrvatske aktivne su, međusobno povezane kako preko mrežne stranice, tako i preko različitih aktivnosti, hodočašća,…
Član ste Sekcije farmaceuta i medicinskih biokemičara HKLD-a. Kako vidite budućnost ove Sekcije u Društvu?
Budućnost ove Sekcije. kao i drugih Sekcija, uostalom i cijelog Društva, je u mladim članovima i povezivanjem s iskusnim članovima i vodstvima. Sekcija je aktivna i potrebna Društvu, ali i Društvo daje značaj važnim djelatnicima u zdravstvu, farmaceutima i medicinskim biokemičarima. Ovdje bih spomenuo i druge brojne aktivnosti Društva, organizacije različitih tečajeva, predavanja, prigodnih hodočašća, povezivanja među članovima, odnosno povezivanja podružnica.
Znamo da se bavite slikarstvom i veoma ste aktivni u umjetničkim krugovima… uređujete mrežnu stranicu AkademijaArt… nedavno smo sudjelovali na otvorenju Vaše izložbe u Koprivnici… Imate li još koji hobi? Kako se opuštate uz brojne svoje aktivnosti?
LUX CRUCIS – SVJETLO KRIŽA bio je naziv 50. samostalne izložbe, koja je bila u organizaciji HKLD-a Podružnice Koprivnica i dr. Dražena Sačera, predsjednika Podružnice te HKLD-a Podružnice “Branimir Richter” u Zagrebu i župe bl. Alojzija Stepinca, a otvorena je prošle godine u Galeriji Stepinac u Koprivnici. Izlagao sam još u Gornjogradskoj vijećnici u Zagrebu i drugim zagrebačkim izložbenim prostorima, npr. tada je bio prisutan i prof. dr. Antun Bauer sa suprugom, osnivač Gradskog muzeja u Vukovaru, u Gradskom Muzeju Požega, zaprešićkom Muzeju Matije Skurjenija i drugim prostorima, zatim Gradski muzej Križevci, varaždinski izložbeni prostori, dvorac Bežanec,… Autor sam 16 grafičkih mapa, Zagrebu sam posvetio brojne cikluse, zatim 100-metarske slike na platnu, visine 1,6 metar, rađene u tehnici akrila, naziva 1000 ruža ili Pocvijećeni put u Eden,…
Portal Akademija Art ove godine obilježava 20 godina, i za njegovo uređivanje želja mi je imati više vremena, približiti ga posebno Zaprešiću. Posljednji mjesec gledanost mu je podignuta na 15.000 posjetitelja dnevno. Portal obrađuje i prenosi teme iz cijele Hrvatske, iz svih područja, ali je kultura i umjetnost dominantna.
Spomenuo bih da sam, uz HKLD, aktivni član Kluba Zaprešičana, svoga grada u kojem živim više od 40 godina. Klub je izdavač monografije Hrvatski suvenir – slikarstvo Stjepana Katića, autorice Sendi Deželić. U prošlom periodu dobitnik sam Medalje te Plakete Grada Zaprešića. Sudjelovao sam na brojim humanitarnih likovnim kolonijama i aukcijama, a u nekim sudjelujem u organizaciji.
Hvala Vam na razgovoru…
Korektura: Ljubo Krmek
