U prestižnoj zagrebačkoj galeriji Kranjčar otvorena 167. samostalna izložba i prva izložba crteža poznatoga hrvatskoga slikara Velimira Trnskog
Galerija Kranjčar u Zagrebu u petak, 27. prosinca 2024. u 19 sati u blagdanskom ugođaju otvara svoja vrata posljednjem galerijskom programu ove godine. Samostalna izložba Velimira Trnskog, hrvatskog slikara s pariškom adresom, sadržajem i temom prigodno se uklopila u vrijeme blagdanskog ozračja u kojem se naglasak stavlja na dom, obitelj i najmilije.
Ciklus crteža na platnu i grafičkih listova pomalo intrigantnog naziva Crtati svoj život intimni je dijalog sa samim sobom, istovremeno reminiscencija na djetinjstvo i prizivanje prošlosti zatočene u sjećanju i obiteljskim albumima fotografija, zapisana iz rakursa osobe čiji je život razapet između dva svijeta. S jedne strane prostor sjeverozapadne Hrvatske i Podravine, snažnih i slavnih korijena od viteza Ivana plemenitog Trnskog (1819–1910) krajiškog časnika, domoljuba, saborskog zastupnika i velikog župana bjelovarskog, Ilirca, književnika prve generacije hrvatskog romantizma, prevoditelja i oca hrvatske metrike standardnog hrvatskog jezika. Rođen u Novigradu kraj Koprivnice u obitelji Josipa Trnskog, intelektualaca i učitelja, sa stalnom pariškom adresom od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća, nikad nije prerezao nevidljive spone svojeg porijekla pa su mu drugi dom i atelje u Brckovljanima kraj Zagreba.
Razapet između dva svijeta, pariškog i hrvatskog, Velimir Trnski voli naglasiti kako ulaskom u atelje sve nestaje osim njegove predanosti umjetnosti i bijelom platnu. Opus koji izlaže u Galeriji Kranjčar naglašava čistu emociju i svu podvojenost, melankoliju i bogatstvo pripadanja dvjema različitim kulturama. Ni tu ni tamo. U pariškoj gužvi Montmarta Trnski traži Podravinu svojih sjećanja, poetično, osjećajno i s puno ljubavi preciznim crtežom izvlači zaboravljena lica predaka, gotovo zemljaške motive sa njiva i seoskih dvorišta. Atmosfera pariških terasa priziva atmosferu starih gostiona i obiteljskih proslava u Podravini, mraz i inje na obalama Seine, Drave ili Save smjenjuju se i miješaju u neku novu sliku svojstvenu samo Trnskom. Upravo je to sadržaj ciklusa koji poetski i majstorski predstavlja slikarstvo memorije velikog formata u kojem je iskustvo dva zavičaja predstavljeno bogatstvom, dubinom i težinom majstorskog pripovjedača koji bilježi svoju i društvenu istinu, što se u njegovom slučaju umnožava i postaje istina dva svijeta Velimira Trnskog.
Izložba se može pogledati do 11. siječnja 2025.
IZLOŽBA
GALERIJA KRANJČAR
Zagreb, Kaptol
VELIMIR TRNSKI: CRTATI SVOJ ŽIVOT
otvorenje: petak, 27 12. 2024. u 19 sati
mjesto: Zagreb – Galerija Kranjčar
vrijeme: 27. 12. 2024. – 11. 1. 2025.
organizacija: Elvira Kranjčar
autorica i kustos izložbe: Draženka Jalšić Ernečić
stručni suradnik: Josip Joško Tešija (postav)
Gospodine Trnski, kako ste doživjeli vašu izložbu i otvorenje?
– Izložba je izgledala vrlo otmjeno i elegantno, zbog velikih crnobijelih crteža na bijelim zidovima i to prije samog otvaranja. Bez lažne skromnosti, poslije se crteži nisu vidjeli od broja posjetitelja. To je svakom autoru drago i tako bi trebalo biti. Atmosferu je podigla glazba i video projekcija mojih pariško-podravskih motiva izmiješanih s fotografijama detalja crteža. Viša kustosica Draženka Jalšić Ernečić je s odličnim govorom otvorila izložbu: “…slojeviti način crtanja pokazuje slojevito pomiješano sjećanje i realnost…” rekla je između ostalog. Za publiku je ova izložba iznenađenje, kao prva moja izložba crteža (nakon 166 izložbi sa slikama), zbog visoke likovne kvalitete crteža i zbog konačnog pojavljivanja u Zagrebu – rekao nam je Velimir Trnski povodom otvaranja svoje izložbe crteža.
NAGRADE I PRIZNANJA (RECENTNE)
2020. Pariz, Salon des Artistes Français, Art Capital, Mention
2020. Pariz, Européen Léopold Senghor des Arts, nagrada za slikarstvo u Francuskoj
2020. Pariz, Fondacija Taylor, nagrada Maxime Juan za crtež
2020. Pariz, Salon des Artistes Français (Salon crteža i akvarela) Art Capital
2021. Pariz, Fondacija Taylor, nagrada Maryse Anderbouhr za pejzaž
Velimir Trnski o sebi
CRTATI SVOJ ŽIVOT
Po crtežu se, kao zvijer po tragu, pozna autor.
Kreativnost je za mene način života i pogled na svijet. U stvari, s tim Božjim darom se više vidi, doživljava i razmišlja nego prosječno. Nama stvaraocima je dužnost dokumentirati, ukazivati i komunicirati s ljudima i istinom, subjektivnom i objektivnom.
Risati svoj život je gorko-slatka istina, unutarnje ogledalo i zamka iz koje nema izlaza. To je putovanje zbog putovanja, a cilj nije važan.
Velimir Trnski o crtežu
Klasičan crtež nije mrtav, nije za zaboravitim, ima tu još dosta toga za istražiti. Proučavajući Dürera, Rembrandta i Leonarda došao sam do zaključka da im je ponestalo vremena. Bili su već u svoje vrijeme izvan vremena ili su otišli u budućnost, a nisu stigli završiti započeto.
U crtežu pak ima nekoliko kolosijeka, nekoliko tajni. Prvo se mora živjeti i doživjeti, onda vidjeti, onda naučiti ili razviti od Boga dan talent. Nekome leži pero i tuš, a nekome obična olovka. Danas to može biti rapidograf ili penkalo ili još bolje tzv. “pilot” moderne kemijske olovke, Ugljen, pastel i onda sve to uz vodu i kist. Zadnje se pojavljuje ”ancre digital” ili “digital ink”. To je opet samo produženi alat ili likovno sredstvo koje rabi kompjutorski program, da bi autor crtao po ekranu ili ga taktilno dodirivao prstom i ostvarivao svoju kreaciju.
U samom crtežu, ako ste dovoljno vješti (ako ste dovoljno ovladali tehnikom… bilo kojom) slijedi novi korak, otvara se novi prozor. Vaš vlastiti rukopis vas vodi i otvara nove puteve i nova rješenja. To je tajna, koju rijetki otkriju… nešto kao kad gledate savršenog muzičkog virtuaoza koji s lakoćom svira bez nota i uz to komponira… stvara, a zanat ga ne zamara.
Znači, uopće nije važan motiv, nego ta snaga i ljepota crteža koji može osmisliti u darovitoj ruci, nove oblike, nove sadržaje i nove poruke. Recimo to jednostavno – Leonardovi anatomski creži nisu samo medicinske zabilješke nego (ponekad) i prava umjetnička djela… ili kad vidite crteže koji vam se sviđaju, a ne znate zbog čega, ili još bolje ne vidite u njima nešto prepoznatljivo, a opet su dobri. Kao u prirodi, neki oblik koji ne predstavlja ništa, a ima ljepotu.
Umijeće crtanja linijom izgleda jednostavno, ali ima tu jedna granica, koju samo rijetki među nama mogu proći i onda se otvara čudni likovni svijet crno-bijelo-sivih linija, a istovremeno pun boja, muzike, tri dimenzija i ne bojim se reći – izvan vremena je.
Velimir Trnski rođen je 1947. godine u Podravini. Poslije stroge IV. Gimnazije i Likovne akademije u Zagrebu. Specijalizirao je grafiku na Rietveld Akademiji u Amsterdamu 1971/72. godine te se zauvijek zaljubljujem u flamansko slikarstvo. Njegovi podravski, austrijsko-secesijski i istočno-bizantski korijeni su oštro izbrušeni školovanjem na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, dok su mu vidike otvorila studijska putovanja u Grčku, Egipat, SAD, Europu. Sam voli naglašavati kako od samih početaka Duboko udiše zrak Zapadne Europe i prvo oprezno, a onda sve sigurnije kuca na vrata njenih galerija. – nakon čega je zaredao brojne samostalne izložbe širom svijeta, što je rezultiralo učvršćivanje veza s kolekcionarima i zbirkama. Priredio je 162 samostalne izložbe širom Europe i SAD. Pripadnik hrvatske dijaspore u Parizu redovito izlaže u Zagrebu, ali i širom Hrvatske i regije.
O radu Velimira Trnskog od 1976. do danas pisali su:
Jadranko Crnić (Zagreb, predsjednik Ustavnog suda RH)
Helmur Bredl (Rems)
Thuillant Pasclale (Pariz)
Svetozar Marović (Podgorica)?
Darko Hudelist (Zagreb)
Čelar Marjanović (Beograd)?
Danira Đorđević (Beograd)
Petar Senjanović (Zagreb)
Rey Stephane (Bruxelles)
Jean Damare (Bruxelles)
Anita Nardon (Bruxelles)
Josip Škunca (Zagreb)
Nikola Mlinić (Beograd)
Dušan Prelević (Beograd)
Zoran Markuš (Beograd)
Momo Kapor (Beograd)
Tomislav Šola (Zagreb)
Maja Briski (Zagreb)
Michel Nuridsany (Pariz)
Paul Caso (Pariz)
Ignace de Wilde (Bruxelles)
Monique Lucas Valersky
Josip Depolo (Zagreb)
Burkhardt K. Heinz (Fulda)
Damir Mađarić (Koprivnica)
Božica Jelušić (Đurđevac)
Claudia Hyna (Minden)
Peter H. Holzhauser (Minden)
Jennifer Smit (Curacao, Antili)
Nel Casimiri (Curacao, Antili)
Jan Dries (Breda)
Alexandre de Jong (Amsterdam)
Will van Barneveld (Amsterdam)
Michel Bernard (Pariz)
Aart van der Kuijl (Amsterdam)
Nert Honders (Amsterdam)
Slobodan Slovinić (Budva)
Darko Glavan (Zagreb)
Draženka Jalšić Ernečić (Koprivnica)
Ante Vranković (Zagreb)
Stanko Špoljarić (Zagreb)
Krunoslav Kamenov (Zagreb)
Izjava Velimira Trnskog
Ne podvlačim crtu nego stavljam zarez, ne zatvaram knjigu, nego stranicu i samo malo zastajem i gledam unazad. Nekoliko tisuća slika i crteža, a u svakom sljedećem danu imam potrebu, volju i energiju za novim radom.
Još u sigurnosti Likovne akademije sam shvatio da je to moj živo, a ne posao. Kreativnost je za mene način života i pogled na svijet. U stvari, sa tim božjim darom se više vidi, doživljava i razmišlja nego prosječno. Nama stvaraocima je dužnost da dokumentiramo, ukazujemo i komuniciramo s ljudima i istinom, subjektivnom i objektivnom.
Risati svoj život je gorko slatka istina, unutarnje ogledalo i zamka iz koje nema izlaza. To je putovanje zbog putovanja, a cilj nije važan. Svi portreti, aktovi, mrtve prirode, pejzaži, situacije, interijeri i eksterijeri su samo domaća zadaća. Bitan je rukopis od Boga i od rada san, a po njemu se kao divljač po tragu, poznaje kreativac. Kod Velimira Trnskog je to crtež olovkom, penkalom Pilot, ugljenom, rapidografom, medicinskom injekcijom, perom, a u posljednje vrijeme encre digital; digitalnom tintom. Zapravo, crtati se može bilo čime pa i bez alata – samo u glavi. Mentalni crtež! Dar je to dan umjetnicima kako bi ga dijelili, a ne čuvali. Velimir Trnski, 2024.
Iz predgovora izložbe Velimira Trnskog
Velimir Trnski jedan je od onih slikara koji diše zrak dvije domovine, onaj koji je prvi put udahnuo rođenjem u Podravini i onaj pariški kojeg je odabrao svjesno ili tek slučajnim slijedom valova na kojima su ga životne okolnosti nosile strujama, od Zagreba do Amsterdama, Pariz i Božjakovine, Podravine i Île-de-France, do svakog mjesta sjeverna Hrvatske i sjeverne Francuske u kojem ga je ispunio osjećaj pripadanja, ona ugodna, topla misao – Došao sam doma! – jer dom je tamo gdje je srca. Iako, nemirno srce koje osjećaj pripadnosti nesebično dijeli nikada, zapravo, ne pušta duboke korijene i uvijek je negdje između, ni tu ni tamo, uvijek nemirno i ispunjeno težnjom povratka. U kontekstu pripadanja i nepripadanja umjetničke duše, crtati svoj život ispunjen je slojevitim sjećanjima u kojima su fino isprepletena vlastita, obiteljska i kolektivna sjećanja. Poput niza slika što se odražavaju u konveksnom ogledalu života, sjećanja blijede i mijenjanju se, pucaju poput starih celuloidnih filmova koje srce u glavi spaja na neke čudne načine. Činjenice postaji manje bitne, a neke nevažne slike i lica s vremenom postaju jasnije i oštro se urezuju u neki novi niz sjećanja.
Ciklus Crtati svoj život dnevnik je pariškog umjetnika s Podravinom u srcu. Velimir Trnski u svojim crtežima na platnu majstorski niže i isprepliće linije i ukida boju sjećanja koja su crno-bijela, u tragovima siva i magličasta, poput starih fotografija na kojima se vrijeme poigralo oštrinom. Sjećanja Velimira Trnskog kolažirana su sjećanja vlastitog nasljeđa potaknuta prelistavanjem starih albuma ili pogledom na polje kukuruza, smrznutu lokvu na cesti ili uz rijeku. Kako se mozak često poigrava našim pamćenjem, smrznuta obala Seina iznenada postaje Drava ili Komarnica, ispucani led i smrznuta trava čine isprepletenu mrežu sjećanja iz koje izlazi lice Spasitelja Svijeta iz koprivničke barokne kapele Svetog Spasitelja, lice koje se duboko usjeklo u najranije sjećanje do te mjere da ga Trnski zove Unutarnji Krist. Možda je to doista unutarnji Krist Velimira jer se iste silnice i crtež pojavljuju u Autoportretu i portretima bliskih ljudi i događaja iz neke druge prošlosti na koje ga povremeno podsjete obiteljski albumi. Fotografije pokrenu valove sjećanja na slavne pretke koje je kolektivno sjećanje pretvorilo u junake i vitezove iz davnina, na bake i djedove, znatiželjne pretke koji promatraju s površine platna, ukočene gospodične, rođaci i prijatelji koji su u slikama ostali oni isti zaigrani klinci iz prošlosti.
Crtanje života otkriva virtuoznog crtača koji pripovijeda priče vrhom olovke i pera. Umnožene linije crnila rastače u sivo i iznova zgušnjava u vibrantno crnilo na površini platna. Pročitala sam negdje kako je život nešto kao crtanje bez gumice za brisanje. No da li je to doista tako? Da li doista ne možemo obrisati ono čega se ne želimo sjećati? Jesu li naši životi nacrtani nesvjesno ili neželjeno, možemo li upravljati našim sjećanjima, promijeniti ih i popraviti ili smo doista opterećeni karmičkim obrascima koji su poput bakroreza urezani na našu ploču života na koju samo dodajemo tragove vlastitih misli, osjećaja i djelovanja. Upravo su to pitanja na koja Velimir Trnski nastoji odgovoriti (prije svega samom sebi) crtajući motive vlastitog života. Crteži na platnu osobni su tragovi koji čine njegov život. Ponavljane i umnožene linije, na mjestima su opore i teške, ispunjene tišinom, dok su već idući trenutak raspjevane i meke, ispunjene taktovima Non, je ne regrette rien. Povratak u prošlost nije ovisnost, tek drugi pogled u kojem novo svjetlo osvjetljava stare priče. U dualizmu vjere i intuicije, umjetnika razapetog između dva kraja crteži njegovog života posjeduju puninu duhovnog zavičaja. Upravo radi svijetla Gnoze na crtežima Trnskog nema praznog prostora.
Velimir Trnski u svojim crtežima premisu o nepostojanju praznog prostora naglašava baš kao i Loa Tuz, koji je isticao kako praznina sama po sebi nema smisla, jer iza svake misli i djelovanja postoji nevidljiva dijalektika koja određuje naš svemir u čijem smo središtu. Svakom sljedećom linijom Trnski ponavlja pitanja o postojanju i putovima života. Svojeg vlastitog i svojih najbližih. Nastoji zabilježiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. U svakoj liniji traži izlaz i put prema spoznaji vlastite vjere, porijekla i osjećaja pozvanosti. Svojim slikarstvom otvara oči pune zahvalnosti i životne radosti, Jolie de vire koji ga je i doveo na pariške ulice. ostavljajući Zemljaške tragove porijekla ostavio je na izbrazdanim licima djedova i baka i uzoranim njivama Podravine. Kako sam kaže, ne podvlači crtu, nego stavlja zarez, ne zatvara knjigu nego okreće stranicu i samo malo zastaje i baca pogled unazad. Nije prezadovoljan jer bi ga to uljuljalo, a u svakom sljedećem danu ima potrebu, volju i energiju za novim slikama. (…) Slikati svoj život je gorko-slatka istina, unutarnje ogledalo i zamka iz koje nema izlaska. Slikati znači živjeti, živjeti znači slikati. Tek na trenutke zastane i pogleda unatrag na događaje čija jasnoća ovisi o proživljenim emocijama.
Opus Velimira Trnskog uskoro će zaokružiti pola stoljeća slikarstva u kojem se odražavaju putove i stranputice u kojima je slikanje konstanta koja ispunjava život. U njegovom putovanju radi putovanja krajnji cilj nije bitan. Trnski poput drevnih sakupljača bobica sakuplja obiteljske uspomene, svoje vlastite i kolektivne, poput vrbovog pruća isprepliće savitljive strune vremena sa strunama koje su mu proslijedili Hegedušić, Kulmer, Ivančić i Stančić. Krajolici i vedute, ljudsko lice i tijelo, svakodnevni predmeti i mrtve prirode, propeti konji i snovi snagom nasumičnih slika odzvanjaju u mislima, a potom i na platnu. Ruka slikara umnožava linije, inzistira na izjednačavanju života i umjetnosti, preslojava meku secesijsku i oporu zemljašku priču koju je sudbina smjestila uz nepredvidljivu liniju rijeke Drave. Upravo su takva i njegova sjećanja, slojevita i opora, sirota i nevina, prkosna i surova. Trnski priziva sjećanja na vremena sačuvana u sjećanjima i na starim fotografijama. Između seljaka koji čuva blago i muževa koji kolju svinju, bake koja utonula u svoje misli blatnim putem gura stari bicikl, rođaci namješteni za vječnost, nevidljive su spone nad kojima lebde rasplinuta lica slikara i Spasitelja. Crteži Velimira Trnskog bilješke su nelinearnog vremena, kompleksnog u svojoj miteleuropskoj konjunkturi različitih ideoloških okvira u kojima je Podravina njegovog djetinjstva bila tek poligon na Granici svjetova. Draženka Jalšić Ernečić
Radovi izloženi u Galeriji Kranjčar
Cornfield, 2024. olovka, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 65 cm
Inner Christ, 2024. olovka, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 65 cm
Curious Ancestors, 2024. olovka, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 140 cm
Četiri gospodične, 2024. olovka, lavirani ugljen i tuš na platnu, 90 x 90 cm
Grupni portrait, 2024. olovka, penkalo Pilot, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 140 cm
Autoportrait, 2024. olovka, penkalo Pilot, lavirani ugljen i tuš na platnu, 90 x 90 cm
The Best Granma, 2024. olovka, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 140 cm
Baka na izložbi portreta, 2024. olovka, lavirani ugljen na platnu, 140 x 100 cm
Kolinje, 2024. olovka, penkalo Pilot, lavirani ugljen i tuš na platnu, 140 x 100 cm
Trava i led, 2024. olovka, penkalo Pilot, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 140 cm
Bolidu me godine, 2024. olovka, penkalo Pilot, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 140 cm
Znatiželjna krava, 2024. olovka, penkalo Pilot, lavirani ugljen i tuš na platnu, 100 x 140 cm
Grafička mapa Velimir Trnski : Crtati svoj život
Pariz, 2024.
12 listova, format 58 x 42 cm
papir 300 grama, Fine art print Giclée
Cornfield, 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Inner Christ (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Curious Ancestors (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Četiri gospodične (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Grupni portrait (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Autoportrait (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
The Best Granma (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Baka na izložbi portreta (detail), 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Kolinje, 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Trava i led, 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Bolidu me godine, 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
Znatiželjna krava, 2024. Giclée / Fine art print 300 gr, 58 x 42 cm
