PREDMETI I STVARI
Ana Šverko
Lani
Smatra se da je liječnik, arheolog i putopisac Jacob Spon, jedan od prvih istraživača Dioklecijanove palače u Splitu, uveo u upotrebu pojam „arheologija“ u suvremenom značenju. Arheologija je znanost koja rekonstruira i tumači način života i kulturu starih civilizacija sustavnim iskapanjima ili pak slučajnim nalazima u zemlji ili na površini zemlje. No što kada se paralelno taloženju horizontalnih slojeva desi taloženje onih vertikalnih; kad se superpoziciji pridruži proces u kojemu se prostor popunjava taloženjem slojeva jednoga ispred drugoga?
Upravo su takvi simultani procesi stratifikacije jasno vidljivi u sudbini kasnoantičke Dioklecijanove palače u Splitu, podignute oko 300. godine nove ere, koja se u srednjem vijeku, unutar svoga perimetra od 175-181 x 216 metara, transformirala u grad. Dok su supstrukcije Palače, tzv. podrumi, školski primjer taloženja horizontalnih slojeva, njezini obodni zidovi primjer su vertikalnog uslojavanja. Sjeverni, obrubljen izvana zelenom površinom koja omogućuje da se on doživi frontalno, u najvećoj je mjeri zadržao antičku pojavnost, no s mnoštvom naknadno otvorenih prozora koji ukazuju na život koji se odvija s njegove druge strane. S obzirom na to da se Palača u srednjem vijeku proširila prema zapadu, njezin je zapadni zid gotovo u potpunosti integriran u građevine koje su se tijekom stoljeća s obje strane oslanjale na njega. Na južnom pak zidu Palače nalaze se dogradnje s obje njegove strane, ostavljajući ga s morske strane vidljivim: između antičkih stupova utisnuti su dijelovi fasada kuća koje su se smjestile duž Dioklecijanova kriptoportika, dok je niži dio južnog pročelja dobio 1920-ih godina ispred sebe niz malih dućana, uglavnom zlatarnica i kafića, koji unatoč neuglednoj vanjštini osnovnog volumena kontinuirano pridonose vibrantnoj atmosferi splitske obale. Istočni je zid, bogat prodorima i potrebom za povezivanjem njegovih dviju strana, s vanjske strane do sredine 20. stoljeća bio oslobođen svih građevina koje su se uza nj bile prislonile. Zamijenili su ih prodajni štandovi i privremena rješenja koja su ukazala na potrebu pažljivog promišljanja takvog ruba. Jer zidovi Palače nisu statične granice koje razdvajaju, nego prostori interakcije – s obje strane zidova odvija se pulsirajući život grada. Karakter tih dodirnih točaka potrebno je prepoznati kao ključni element integracije, omogućujući da se Palača poveže s gradom kao neprekinuti sustav međusobno povezanih dijelova.
LANA STOJIĆEVIĆ
“The Emperor’s Dreamhouse”
Otvorenje u subotu, 21. 12. 2024. u 19 h
Izložba ostaje otvorena do 15. 2. 2025.
Ustanova za kulturu galerija Kula
Kralja Tomislava 10, Split
Čvrsta i unaprijed planirana antička struktura Palače, s naglašenim perimetralnim zidovima te fiksnim elementima poput Peristila i monumentalnog Dioklecijanova mauzoleja, u cjelini predstavlja nosivu konstrukciju koja je fizički ostala gotovo nepromijenjena tijekom stoljeća, unatoč mijenama namjene. Ti fiksni predmeti, kao trajni prostorni orijentiri i simboli, omogućili su da se unutar njih razvije dinamično i promjenjivo stambeno tkivo. Upravo ta prilagodljiva priroda stambenog dijela Palače bila je ključ očuvanja kompleksa jer je preuzimala nužne promjene vremena, a da nije narušila cjelokupni integritet prostora. Suživot trajnih urbanih formi i fleksibilnoga, anonimnog okruženja dokaz je njihove međusobne ovisnosti – stabilno i nepromjenjivo osigurava okvir, dok promjenjivo donosi vitalnost i prilagodljivost urbanom životu.
Bernard Cache, arhitekt i teoretičar, definira arhitekturu upravo kao „umjetnost uokviravanja“, čiji je cilj stvaranje prostora u kojem se može razviti život koji nije unaprijed prilagođen postojećoj okolini. Prema njegovu razmišljanju, život se odvija u prazninama, u intervalima između materijalnih elemenata jer uzroci života nisu u potpunosti pod našom kontrolom. Arhitektura, stoga, ne stvara život, nego oblikuje okvire unutar kojih on može nastati. Pritom je potrebno naglasiti razliku između predmeta i stvari.
Bill Brown, teoretičar kulture i književnosti, uveo je u širi diskurs pristup „teorije stvari” (Thing Theory) pri čemu je istaknuo razliku između „predmeta” (object) i „stvari” (thing). Prema Brownu, predmet je materijalni entitet koji ima određenu funkciju ili značenje unutar ljudskih aktivnosti i društvenih struktura. To je nešto što koristimo, posjedujemo ili promatramo s određenom svrhom. S druge strane, stvar se odnosi na predmet koji je izašao iz svoje uobičajene funkcije ili značenja, te time postaje vidljiv u svojoj materijalnosti i „stvarnosti”.
Unutar arhitekture predmet se odnosi na oblikovani, to jest jasno definirani element koji ima specifičnu namjenu i funkciju. On je fiksiran u svojoj ulozi i čini dio čvrste strukture koja pruža okvir za interakciju. Primjerice, zidovi Dioklecijanove palače ili Peristil mogu se smatrati predmetima jer se mijenjaju dovoljno sporo da ih možemo smatrati stabilnim i nepromjenjivim elementima koji definiraju prostor, pa ujedno i nositeljima identiteta grada i građana. Stvar, s druge strane, označava element koji nije strogo definiran ni ograničen funkcijom. Stvari su promjenjive, dinamične i često odražavaju trenutačne potrebe, navike ili kontekst unutar kojeg postoje; sve ono prolazno, fleksibilno i lako prilagodljivo vremenskim ili prostornim okolnostima. Stvari su povezane s idejom života koji se „događa u intervalima”. One popunjavaju praznine između predmeta i omogućavaju dinamiku koja nadilazi strogu arhitektonsku funkcionalnost.
Brown objašnjava da „stvari” postaju vidljive kad predmeti prestanu funkcionirati na očekivani način ili kad se njihova uobičajena upotreba prekine. U tim trenucima naša pažnja prelazi s njihove funkcionalnosti na njihovu materijalnu prisutnost, što nam omogućuje da ih doživimo na nov način. Ta promjena perspektive otkriva „stvarnost” objekata koja je inače skrivena našim svakodnevnim navikama i očekivanjima. Upravo se to događa s arhitektonskim i dekorativnim elementima Dioklecijanove palače, koji od srednjeg vijeka naovamo izviru na neočekivanim mjestima privatnog i javnog prostora u njezinoj „vertikalnoj“, nimalo pravocrtnoj arheologiji, kao njezine dekontekstualizirane identitetske točke.
No 1980-ih i 1990-ih godina počinje intenzivno upisivanje povijesnih gradova na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine, pa prostori poput Dioklecijanove palače postaju ne samo simboli lokalne povijesti, nego i ključne točke globalne kulturne i turističke industrije. To razdoblje obilježila su značajna ulaganja u obnovu gradskih jezgri, što je povijesnim jezgrama donijelo status simbola gradova. Istodobno su te jezgre postale i ikone globalnog turizma, sve više podložne interesima međunarodnog tržišta nekretnina i masovnog turizma, a sve manje usmjerene na potrebe lokalnog stanovništva, što se najizravnije očituje u transformaciji stambenih jedinica u turističke apartmane. Takva situacija vodi do ključnog problema: imidž gradova nadvladava njihov identitet. Identitet grada nije puki dekor ili pasivna slika koja se može manipulirati i prilagoditi tržišnim zahtjevima, nego je živa i složena cjelina koju treba osjećati, razumjeti i kontinuirano graditi. Elementi Dioklecijanove palače, obavijeni arhitekturom kasnijih razdoblja, jesu predmeti koji su s vremenom postali stvari, a u novom kontekstu nisu nositelji identiteta, nego imidža.
U trenutačnom kontekstu, umjesto pasivnog prihvaćanja posljedica takvih trendova, nužno je aktivno promišljati uzroke ugroženosti identiteta povijesnih jezgri da bismo mogli poduzimati konkretne korake za njihovo očuvanje. Umjesto da se fokusiramo samo na simptome, trebali bismo inicirati konstruktivne rasprave o urbanoj formi i kulturi, postavljajući pitanja koja vode prema održivim rješenjima. Aktivnim pristupom možemo oblikovati strategije koje balansiraju između očuvanja autentičnosti gradova i njihove prilagodbe suvremenim potrebama, čime se izbjegava njihova vulgarizacija i gubitak dubljeg značenja. A tomu se posredno, ali snažno, može pridonijeti specifičnim jezikom istinske umjetnosti, kao što to čini Lana Stojićević.
Lana ne sakuplja slučajne nalaze antičkih ulomaka u prostorima i oglasima za apartmane u Dioklecijanovoj palači da bi istraživala život i kulturu starih civilizacija, nego onu današnju. Svojim umjetničkim predmetima pomaže razumjeti kako su predmeti Palače postali „stvari” u suvremenom kontekstu i kako ta transformacija utječe na njezinu percepciju. Suočava nas sa značenjima okvira oko praznina svojstvenih novoj raspodjeli životnog prostora unutar antičkog perimetra, na fizičkoj i simboličkoj razini. I kao što arhitektura ne stvara život, ali oblikuje okvire unutar kojih on može nastati, umjetnost ne mijenja svijet, ali dodiruje ljude koji ga mogu promijeniti.
