PATRIA NOSTRA – knjiga književnika Ljube Krmeka i pjesničko-slikarska mapa u suradnji s akademskim slikarom Ernestom Markotom proglašena najboljom u 2024. godini prema izboru portala Akademija Art Zagreb
U Stocu je predstavljena „Patria nostra“! Naziv je to novog književnog uratka književnika Ljube Krmeka, zapravo riječ je o knjizi i pjesničko-slikarskoj mapi koja je nastala u suradnji sa slikarom Ernestom Markotom
Ante Bender
Posjetitelji koji su sinoć ispunili dvoranu biskupijskog centra „Sarsenterum“ u Stocu su, vjerujemo, imali osjećaj da se nalaze u Boki Kotorskoj koju su knjiga i pjesničko-slikarska mapa opjevale, odnosno naslikale. Program je otvorila muška klapa Trebižat, a program je vodila Tina Laco.
Predstavljanje je upriličeno u organizaciji Grada Stoca, Matice hrvatske Stolac i duhovno kulturnog centra Sarsenterum. Predsjednik Matice hrvatske dr. Mladen Bošković u uvodnom je obraćanju rekao da je ovo samo prvi korak na putu spajanja Hrvata iz Boke Kotorske i Hrvata iz BiH.
Tina Laco, imala je dvostruku ulogu. moderatorice i predstavljačice knjige. Pjesnikinja i književna kritičarka Marina Kljajo Radić mišljenja je kako je riječ o velebnom projektu. Treći predstavljač, dr. Zdravko Kordić, imeđu ostalog je rekao kako pjesnik ovom knjigom odlazi ondje gdje se osjeća sigurno. Sam autor Krmek, koji je prisutnima zahvalio i u ime Ernesta Markote kaže kako je stolačko predstavljanje prvo, ali ne će biti jedino.
Naime, Matica hrvatska Stolac je u dogovoru s književnikom Ljubom Krmekom i ak. sl. Ernestom Markotom tiskala pjesničko-slikarsku mapu koja sadrži 7 oslikanih listova te poemu Ljube Krmeka Patria nostra u čast Boki kotorskoj. Format mape je 70 x 50, a tiraž 150 primjeraka numeriranih od 1/150. Matica hrvatska Stolac je u višegodišnjoj suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore. Namjera je, uz gostovanje u Kotoru, izložiti i pjesničko-slikarsku mapu, te učvrstiti veze s Maticom hrvatskom Kotor, kao i s Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore koje predstavlja Hrvate u Crnoj Gori.
Pročitajte knjigu i prelistajte pjesničko slikarsku mapu PATRIA NOSTRA
Boka kotorska je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog pa sve do nadomak Bara. Ime potječe od imena grada Kotora te tal. riječi “boca” što znači ušće. Prije nego je pripojena Crnoj Gori 1945. Boka kotorska je bila u zajednici s ostalim dalmatinskim krajevima u Kraljevini Dalmaciji kao krunskoj zemlji austrijskog dijela monarhije, a u dubljoj povijesti pripadala je području Crvene Hrvatske. Etničko-religijska struktura naglo se počela mijenjati nakon 1991. godine. Bokeljski Hrvati pripadnici su najjužnije hrvatske etničke skupine. Podrijetlo vuku od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata. Iako su danas brojčano u manjini, njihov doprinos kulturnoj baštini Boke neizmjerno je velik i dragocjen.
Pojam poput “Zaljev hrvatskih svetaca”, imena poput Tripa Kokolje, Vicka Zmajevića, kapetanskih obitelji iz Perasta, ali i saznanja o Kotoru, sv. Tripunu, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, blaženoj Ozani Kotorskoj, sv. Graciju… kao da su iščeznula iz suvremene zbilje.
Cilj je produbiti veze između jednog naroda, sačuvati svijest o narodnom imenu i svijest o vlastitoj baštini u uvjetima života izvan matičnoga etnosa, što nije nimalo lak i jednostavan zadatak. Prema statističkim pokazateljima pedeset, a skoro i šezdeset posto kulturne baštine Crne Gore pripada Kotorskoj biskupiji, tj. u širem smislu dio je hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj. Bokeljski i barski Hrvati su autohtoni narod Crne Gore, kao što su i Hrvati autohtoni u Bosni i Hercegovini.
Pjesničko-slikarska mapa Patria nostra namijenjena je kako kulturnoj javnosti Bosne i Hercegovine te Republike Hrvatske, tako i Hrvatima u Boki kotorskoj, Budvi i Baru. Nije napisana-naslikana zbog nacionalističkih razloga jer su autori svjesni da je Boka kotorska multietnički prostor, što znači da na njemu žive, osim Hrvata, i drugi narodi, Albanci, Muslimani, Romi, Talijani, Židovi, među kojima su najbrojniji Crnogorci i Srbi. I svatko od nabrojenih ima svoju povijesnu sudbinu i svoju kulturnu baštinu.
Autori ove Pjesničko-likovne mape Patria nostra imaju nakanu – upozoriti na neke ključne trenutke koji određuju kulturnu baštinu i etničku samobitnost Hrvata u Kotorskoj biskupiji i Baru.
Ulomci iz recenzija
U tišini i praznini odjekuje ritam srca za tu našu povijesnu krasoticu, za zavičaj naših svetaca, za sveticu i miljenicu, za Boku. I ti glasovi kojih više nema još uvijek odjekuju Bokom kotorskom, miješaju se s njezinim krajolikom, uzdišu na njezinu kamenu, pjevaju pjesme o bokeljskoj mornarici, o slavnim vremenima, o onima kojih više nema. Ti su glasovi i elegični i epitafni, i ditirampski i himnični. Sliveni su u poemu, u djelo Patria nostra, u svjedočanstvo o prostranstvima srca, o domovini koja se u srce skrila, o baštini koja je toliko lijepa da ju je teško gledati, a o njoj ne propjevati. Ljubo se Krmek, gledajući krajolik svoje duše u kojemu je pronašao sliku povijesnog hrvatskog svetačkog krajolika, odazvao zovu bokeljskih muza i uskliknuo je u slavu mira, slobode i ljepote, u slavu poezije. Tako je nastala poema Patria nostra.
Mato NEDIĆ, prof.
Krmekova Boka, dakle, nije Boka zaljubljena krajoličara (kako je pejzažiste prekrasno prezvao Slaven Perović) ili poetskoga kroničara (kakav je, primjerice, bio nedavno preminuli Gracija Marović), bio on domaći čovjek ili „slučajnik“, ona je mitski i stvarni prostor pretrujen, u maniri čižekovske Boke kao trnove krune, „hrvatolovkama“, neka vrsta bokeljske poetske povijesti sa strane. Povijest je to koju je napisao promatrač koji njezinu rubnost ćuti ponajprije zato što i sam potječe s nešto sjeverozapadnijega ruba, s ruba kojega su stoljeća također nagrizla i koji također živi u iščekivanju uskrsnuća. Patria nostra je poema koja leži negdje na pola puta između domoljublja i domotužja (Nisu li bliskozvučne sveze Patria nostra i Pater noster?), poetskoga lucidra i peregrinacijskoga epa, tuženja (koje kao da ište da se prikaže prisvitloj gospodi zagrebskoj) i evanđelja nade, poema iz koje dopire vapijući glas skrušena grešnika i čvrste poruke nepokolobljivoga borca, poema koji nosi snažnu poruku da nam nikad kao danas nije trebalo više nade i uvjeravanja da nismo sami jer duša gine od tišine.
Dr. sc. Domagoj VIDOVIĆ
Potpunom duhovnom slobodom iskazati univerzalno (sveobuhvatno), topline – osobito pjesničko nagnuće – stanje ekstaze. Vatra nije magija šamana (kao kod M. Eliadea) – ona je temeljena strukturna bitka i sam bitak u prolaznosti (kod Heroklita), za razliku od statike elejskoga bitka – naš je pjesnik izbjegao te zamke – poetika vremenitosti (dizdarevska) je u bićevitom – u jeziku jezgrovitoga iskazivanja na uštrb deskripcije – to je poetski sanjani duh – duh dimenzije dobroga pjesništva.
Dr. sc. Zdravko KORDIĆ
Poema je komponirana kroz 33 pjesme koje variraju u trostrukim tercinama s monostihovima na kraju ili početku pjesama. Monostihovi su refleksivni stimuli tematske motivacije ili esklamatorna, epigrafska, poslovična poantiranost idejne protege. Nad tim monostihovima čitatelj biva emotivno i misaono zaustavljen u spoznajnoj snazi i istini njezina poetskog izrijeka. Ti stihovi izreke okamine su i mogu se povezati u jednu novu poetsku tvorbu koja je slika našega zbiljskog lutanja i zavedenosti materijalnim kroz prihvaćanje bliještećih novotarija u čijoj je ambalaži arsen transhumanizma koji nas vodi na slijepe puteve zalaza i nestajanja…
Dr. sc. Marina KLJAJO- RADIĆ
Jesam li vrijedan ići naprijed,pita se nakon takvog uvida uistinu filozofijski sidrom riječi privezan u Boki pjesnički krmar Krmek, kad se već ne mogu vratiti? Ali, kamo se vraćati? Zašto i čemu? Jer, najprije i u cijelosti valja poradi obogaćenja i smiraja si duha, suočen sa svojom samoćom, tankoćutno sažeti riječima i okrunjenu obalu i osluhnuti što to točno samotuju zatočeni svetci, što čine oni kojih zapravo i nema, zbori li se i piše o Onoj koja bdije navijeke, kako to sliježu se stoljeća u tvrdoću i kako Marijina svetišta svjetlucaju / u proziru Bokežkog mora, kakva je ovdje mrtva straža, straža mrtva onkraj stola izgnanstva i zašto nije lako živjeti / u sjenci tuđe radosti i zašto u Očenaše urastaju tmine i zašto zaljev (ne)živi svojim životom,… pita se u nemirima ćutnji naš poeta i krmar među znakovima, Krmek, poradi sljedeće temeljne nakane ili bolje rečeno za život odlučnoga vapaja – ne bi li i sebe jednoć posvemirili! Posvemiriti se života je cilj, uz poticajni i svemudri obrazloženi zaključak: ako ne čuvaš ono što imaš / nikad ne ćeš imati / ono što nemaš.
Tomislav ŽIGMANOV
“Ako ga se odreknem, ni ja ne postojim” ponovit će nam još jednom, onim čime jedino i može, svojim stihom, predivnim, jasnim, emotivnim, nadahnutim, ali i tužnim. Njegovim najboljim oruđem u borbi za ljubav, ali i iskazivanje tuge prema dijelu naše Patria nostre, dijelu koji pomalo nestaje na samom rubu naše povijesti. U pokušaju spašavanja, ako se još ponešto i može spasiti u ova današnja vremena, Ljubo na kraju ovog svog epsko poetskog putovanja, u ovoj svojoj poemi ljubavi i tuge, tek nam svojim stihom poručuje “Htio bih otići nečujno / Ostaviti sve kako nađoh / Zaustavljeno”. Zaustaviti barem na tren, dok se čitaju njegovi stihovi, a naše misli s njima odlaze do Boke šetajući vječnom Patria nostrom.
Boris NJAVRO
Ove pjesme su na trenutke buncajuće molitvene ode i zato se mogu čitati ponovno – poput neočekivanih obrazaca. 33 ih je kao 33 Isusovih godišća. 33 proljeća. Nećemo biti poput onih koji gorko more triput sole – opet pjesnikove riječi. On ih se ne može odreći, veli, jer onda ni njega ne bi bilo jer bez njih ne postoji. Što se čeka??! Uskrsnuće? Da, ali prije toga muka i smrt. Pjesnik nije htio ići dalje – a čitatelju i gledatelju dano je da bira vječnu smrt ili vječni život. Zato su tu slike Ernesta Markote da nam pomognu – uskrsnuti. A i mi poput pjesnika ispisujemo svoj čin sputanih ruku. CHRIATIANUS EGO SUM. Aleluja!
Božica ZOKO, prof.
Od prvoga stiha autor tka poetiziranu povijest, u kojoj se svaki prizor, svaka slika, svaki zvuk i miris nanovo rađaju iz sjećanja te se posadašnjuju hipnotičkom snagom jezika; a to je jezik kojega samo Ljubo Krmek može nadomisliti, to su njegove robusne poglagoljene imenice, to su njegovi rogobatni posložnjeni pridjevi, to je ritam prkosa „žilavog života“. Svaki se dio ove poeme može razumijevati kao simbolički potentna zasebna lirska minijatura, svaka nosi zaseban prolog i epilog; no raznolikosti se njezina značenja (raz)otkrivaju tek u cjelini, mogućnosti se njezina čitanja multipliciraju, od poetiziranoga putopisa do alegorije.
Dr. sc. Tina LACO
