U Vukovar sa svih strana stižu brojni građani svih generacija
Boris Markuš
Činjenično, djeca su zaista budućnost i trebaju znati što se ovdje dogodilo, trebaju biti toga svjesni, ali okrenuti se budućnosti i miru te ne dopustiti da se ovakva tragedija više ikada ponovi.
Stoga, prošetati se gradom nakon veličanstvene i nadasve dostojanstvene Kolone sjećanja, pravi je gušt. U prolazu susrećete mladost koja se uputila put školskih klupa, iliti klince koji hrle u vrtiće, puni pak pozitivne energije. Pred nama je, po mnogima, najljepši i najradosniji period u godini – Advent, uvod u Božić. Vukovarske pripreme su već uvelike u tijeku, jer tradiciju treba poštivati, ostaviti je u nasljeđe najmlađima, ali dati im prostora i za neke njihove, nove tradicije. No, još uvijek Grad živi pod dojmom nečega veličanstvenog, inspirativnog i nadasve edukativnog. Vukovarom se hodi uzdignutih glava – ponosni na naše društvo, našu civilizaciju!
Mala privatizacija- javnog medijskog servisa….
Sretan vam vaš Dan, veliki Dan, najveći Dan!
Da. Ovih dana pomiješanih osjećaja prisjećam se te 91. Tuga, ponos i sreća na mahove odražavaju današnje stanje uma. Pamti se svaka sekunda. I sam sudionik ratnih događanja s vremenskim odmakom sve više poimam značenje obrane Lijepe Naše. Ovih nešto više od tri desetljeća za hrvatski je narod jedinstveno povijesno razdoblje, u kojem smo u prekretničkim trenucima za europski kontinent, padom željezne zavjese, rušenjem Berlinskoga zida, ostvarili svoju slobodu, svoju neovisnost i samostalnost. S optimizmom gledam u budućnost, dočim težim općem zajedništvu. Pakost i zloba ili borba za fotelje, treba stati. Znam da je to lakše izreći nego ostvariti, ali što nam ostaje? Daljnje podjele! Pomalo živimo licemjerno, globalno svi, pokušavajući nešto dokazati. Samo, suština je u razvoju društva a ne poneki pojedinačni bonus.
Stoga, 19. studenoga 1991. je dan rođenja naših blizanaca. To za mene znači taj dan ponosa. Eto, toliko je to vrijedilo. I vrijedi i danas.
