Miroslav Pelikan SLIKA IVANA RENDIĆA
Jednom nam je u subotnjim druženjima, Ivan Rendić, bivši sportaš i trener, iznenada otvorio dušu. Bez ikakva poticaja započeo je u Grozdu za našim stolom dugotrajni monolog.
-Nikada se nisam mislio baviti sportom. Ne, to mi kao djetetu nikada nije padalo na pamet. Oduvijek me je privlačila umjetnost. Htio sam biti slikar. Da, od samoga početka želio sam jedino slikati. Moja obitelj željezničara nije imala smisla za takvo što. Moj je otac čvrsto s obje noge stajao na zemlji, govoreći kako je najbolji državni posao a što ću raditi u slobodnom vremenu, mogu birati, uvijek se nešto može zaraditi i sa strane i to ti je život, često mi je govorio, život po preciznom voznom redu.
No, majka mi je kao dječaku kupila kriomice drvene boje i blok. Za čas sam ih potrošio. Kada me je moj strogi otac zatekao kako crtam u dvorištu, samo je viknuo.
-Od toga se ne živi Ivane. Živi se od rada.
Ostavio me je u dvorištu posramljenog. Bio je ljut danima.
Rijetko sam više crtao,nekako nisam mogao.
Poslije me je otac upisao u Željezničarsku školu. Uspijevao sam se provlačiti, no roditelji su mi bili zadovoljni, imati ću jednom državni posao, kakav takav.
No, potajno sam u domu pomalo i slikao, olovka, tuš, tempere, koji gvaš, akvarel mi nije baš išao. Veselila me je ta muka na papiru.
U školi je sport bio veoma razvijen. Već od prve godine uočili su kako imam određene fizičke predispozicije i počeo sam igrati košarku. Naravno, priznajem, bio sam tek prosječan, ali trener mi je govorio kako sam dobar i pouzdan timski igrač. Nastupali smo u regionalnoj ligi, bili smo većinom u sredini tablice.
Pred kraj škole pozvali su me i Gradskog košarkaškog kluba. Nisam tamo igrao puno, no učio sam, trenirao, stipendija je bila dobra. Ubrzo je uslijedio novi klub, novca na pretek. Igrao sam, trenirao o naganjao ženske. Njih je uvijek bilo puno oko nas. Ali sve je to bilo bez ljubavi, samo meso, no kao mladiću jako mi je imponiralo.
U tim godinama niti crtu na papiru nisam povukao.
Godine prolaze, prvenstva idu jedno za drugim, hvale me, preporučuju za trenera.
Uspješno završavam i Višu trenersku školu. Pomalo se bavim i pprodajom igrača. Dio postotka je moj. Tako pronalaze i izvjesne nezakonitosti i sada sam tu s vama.
-To sve znamo, progovori Novak, to sve znamo.
-Da, ali ne znate da svaki dan slikam. Sjednem ispred kuće i slikam, misleći kako je ovaj život vrijedan življenja.
-I koliko si naslikao slika?
-Još niti jednu nisam dovršio.Radim, evo više od dvije godine na jednoj.
-Voljeli bi je vidjeti.
-U redu, sutra ujutro kod mene, pozove nas Rendić.
Nategnuto bijelo grundirano platno, metar s metar i dvadeset s tek nekoliko mrlja u različitim bojama.
Rendić nam ponosno pokazuje sliku, a mi se neuvijeno čudimo.
-Jednom će biti gotova, jednom. Evo, ove mrlje, one su simboli važnih događaja u mome životu. Kada završim svaku od njih, one će se prirodno spojiti u cjelinu slike tvoreći krajobraz, koji vidite ispred nas.
Gledamo i šutimo.
Baš me zanima kada će je dovršiti.
