U povodu otvorenja nove samostalne izložbe “Ono neizrečeno”, 7. lipnja 2024. godine u dvorcu Batthyany, donosimo varaždinski razgovor s umjetnicom Snježanom Novotny
Pozanati se i kao književnica i kao slikarica.
Kao i obično, nastavljam ispreplitati likovno i književno. Zadnjih mjeseci intenzivirale su se pripreme oko nadolazeće izložbe. Dakle, deaktivirala sam sve društvene mreže i vanjski svijet, uronila do dna u sebe i boje i sretna sam jer mogu reći da ovih dana završavam posljednje detalje na šesnaest novih radova koje ću izložiti u dvorcu Batthyany u Ludbregu. Po treći puta ostvarujem suradnju s kustosicom Anom Škriljevečki sa kojom su pripremljene samostalne izložbe autorice u Galeriji Dvora Trakošćan te u Muzeju planinarstva u Ivancu.
Koje radove planirate predstaviti na izložbi?
Želja je izložiti najnovije radove te predstaviti radove koji su prošle i ove godine prošli na selektiranim projektima, te su izloženi na Profuturi u Poreču i Galeriji HDLU Istre u Puli.
Vaša likovna tehnika, također je specifična.
Radovi su rađeni u kombiniranoj tehnici akrilnog prelijevanja sa zlatnim listićima, ugljenom, čipkom, šljunkom i teksturnim pastama u prepoznatljivom koloritu. Nastavljam s istraživanjima materijala tako da ću po prvi puta predstaviti rad rađen sa implementiranim zrcalnim staklima. Za čudo, nije se ni jedno razbilo (smijeh). Budući da pišem i objavljujem poeziju i kratke priče, upravo kroz slikarstvo prikazujem neizgovorene riječi, kako je kustos Marijan Grakalić na otvorenju moje zadnje izložbe u Galeriji Kraluš, u listopadu prošle godine prepoznao, prikazujući kroz slike svoje unutarnje pejzaže – svoje emocije, te je u skladu s time odabran naziv ove izložbe.
Kako radite na Vašim projektima, radite li paralelno?
Od sljedećih projekata, velika mi je čast i radost da je rad Lomljivost nakon izlaganja u Galeriji HDLU Istre u Puli odabran od žirija u sastavu povjesničarke umjetnosti i likovne kritičarke Branke Hlevnjak, akademskog slikara Duje Jurića i akademskog kipara Nevena Bilića, za trijenale, ovogodišnji 10. zagorski likovni salon koji će biti otvoren od 10. lipnja do 1. listopada 2024. godine u Galeriji Grada Krapine.
Temeljito se pripremate za svako Vaše predstavljanje. Koliko je Vaš rad prepoznat?
Prošla godina mi je donijela 1. nagradu u žanru kratke priče na 15. Duhovnom Kranjčiću u Križevcima za Vrijeme posjeta po kojoj je ove godine rađena i emitirana monodrama u suradnji sa doktoricom Sanjom Nikčević. Ova godina mi je donijela i Zlatni kaj za pjesmu Lafra na recitalu Božo Hlastec u Ludbregu. Uz pozitivne kritike na zbirku pjesama Pouring duše, te činjenice su mi dale dodatnu sigurnost i znak da se krećem u pravom smjeru.
Pjesme su mi selektirane i ove godine u zbornike radova na više natječaja od kojih bih istaknula Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelini te Stara lipa u Vrbovcu.
Dvije prve nagrade u književnosti su mi dale dozu opreza i dodatne odgovornosti što stavljam na papir. Uz slikanje, traženje načina za postizanje „onog nešto“ u pisanju, trenutno je put kojim idem. Nekako se nalazimo u eri gdje doslovno sve prolazi, svaki tekst bio originalan ili kopiran, zaboravljen kroz koji dan, biva ovjenčan lajkovima. Da ne raspravljamo u ukusima, sve je stvar doživljaja. Smatram da Riječ ima veliku težinu. Kako izgovorena tako i ona napisana. Slama, sastavlja ili je jednostavno banalna. Ako želimo izaći iz zone instant pisanja i sa dozom respekta ići u pravcu forme književnosti, nečeg što ostaje kao naš trajan trag, težina istog se pojačava.
Takav put vodi uspjehu i zadovoljstvu stvaranja.
Takav put uglavnom vodi na početak. Hajmo sve iznova. Vidjeti gdje stojim, što znam i ne znam. Ovdje sam trenutno srećom zapela sa jednom ludo dobrom malom skupinom ljudi sa svih strana okupljenih sa istim pitanjima kratke priče i književnosti koje sa nama strpljivo ali moćno raspetljava hrvatska književnica Staša Aras. Ponovno čitanje klasika iliti lektire na tjednoj bazi, tematsko pisanje priča na tjednoj bazi kojih se neću stidjeti pročitati pred njom i ostatkom ekipe. Mentorica Staša nas podsjeća na čari pisanja unplugged. Kako za napisati dobru kratku priču treba i dvije, tri godine. Nije nešto što se izbaci kakvo je – takvo je. Koga to zanima? Kome je to važno osim nama? Da li pišemo status za društvenu mrežu ili nešto više? Imam tri nove bilježnice na redove za zapisivanje svega što me udari ili pomazi taj dan, za ideje i knjige koje još trebam i želim pročitati, za pisanje priča i pjesama. Olovka i papir. Bacanje na čiste osnove i to mi je dobro. Ionako nisam preveliki fan tehnike. Ajme, nemam u vlasništvu ni pametni sat ni Kindle. Iskristaliziralo se kroz naše radionice da radim na materijalima za zbirku kratkih priča socijalne tematike. Skupljam lijepo mnoštvo opsežnih tekstova koje treba brusiti i radujem se radu na tome. Kajkavski je, naravno, neizostavni dio dijaloga.
Zašto pišete pjesme i priče ili zašto slikate?
Zašto pišem pjesme i priče? Jer moram. Zašto slikam? Jer moram. Uhvatila sam samu sebe u jednoj situaciji prošlog tjedna kad sam osjetila taj imperativ do kostiju. Slikam isključivo na dnevnom svijetlu. Osjećaj probuditi se u pet ujutro sa krivnjom zbog izgubljenog vremena, iznošenje slike na dvorište i rad na njoj do šest i pol, prije spremanja na posao. Kako objasniti normalnom čovjeku? (smijeh)
Jeste li već izlagali u ludbreškom dvorcu Batthyany?
Povratak u dvorac Batthyany Ludbreg me iznimno raduje. Imala sam prilike izlagati samostalno u istom galerijskom prostoru, no to je bilo u uvjetima korone i maski i nekako ovo sad me iznimno raduje. Biti će zanimljivo. Uskoro se vidimo sa novim slikama u Ludbregu.
Imate li nam još nešto reći ili poručiti na kraju ovoga ugodnoga razgovora?
Bit svega, u svemu što volim dajem svoj maksimum. Na kraju dana, želim si moći reći da sam u ono do čega mi je stalo uložila sav trud i ljubav kojim raspolažem.
Autor fotografija: Josip Hrženjak
novo
