Miroslav Pelikan – RODITELJSKE KUĆE
-Ne, nisam imao izbora. Vratio sam se, kako se kaže, na ognjište predaka, neposredno nakon umirovljenja, uistinu i ne razmišljajući mnogo o stvarnosti toga novog života. Odavno sam naslijedio staru kuću, koja je pripadala mojim roditeljima. Nekako je uspjela ostati ista kakvu sam je pamtio. Okružena s jedne strane zaraslim vrtom a s druge strane cestom koja je vodila i odvodila ljude daleko u grad, u svijet, ponekad i vraćajući pojedince, evo, i mene.
Tako mi je nedavno pričao u lokalnoj gostionici Grozd, umirovljeni policajac Mato Novak, čovjek još u dobroj kondiciji, bistre glave no umoran od mnoštva složenih slučajeva i nizova neprospavanih noći.
Zapravo, u prigodi tih rijetkih druženja češće smo ispijali vino šutke tek s ponekom izgovorenom rečenicom, koja nije ostala zapetljana u mislima, tek toliko da muk posve ne ovlada.
-Žena je ostala u gradu da pomogne kćeri oko djeteta, a ja, nisam ni navikao na često ženino prisustvo, pa me niti ne pogađa ova sadašnja osama.
-Pokušavam dotjerati vrt u red, mada ne znam što će mi. Moje su potrebe skromne i što mi treba kupim. No, čisteći korov u vrtu, onako sagnut sjetim se nekog čudnog slučaja i počnem razmišljati o njemu jer sjećam se svih detalja. Analiziram ga, polako, odmjereno, nastojeći pronaći nešto što bi me upućivalo na drugi, novi trag, ali nema ni naznake, dobar smo posao obavili.
Pročitajte cijelu priču Miroslava Pelikana – RODITELJSKE KUĆE
