Četrdeset Bilosnićevih prosinačkih pjesama i jedna zaboravljena
Iz tiska je izišla treća ovogodišnja zbirka pjesama jednog od najplodnijih hrvatskih književnika Tomislava Marijana Bilosnića. Zbirka je naslovljena po mjesecu u kojemu se obznanjuje njezina pojava – Četrdeset prosinačkih i jedna zaboravljena. Pjesme tiskane u ovoj zbirci prethodno su objavljene u Zadarskoj smotri br. 4 / 2023., u izdanju Matice hrvatske u Zadru.
Zbirku pjesma Četrdeset prosinačkih i jedna zaboravljena možemo doživjeti kao razasute lirske perle što čine ogrlicu jednoga života. Svaka od njih jedna je refleksija, misao što ogoljuje pjesnika i njegova čitatelja. Izrazito slikovite, pjesme što refleksivno tematiziraju pejzaž i njegove mijene, odraz su pjesnikovih životnih promjena i traženja. Prožete simbolikom – osobito onom vezanom uz mediteranski kulturni prostor – otvorene slikovitosti, a odmjerene u iskazu koji teži eliptičnosti, ovo su pjesme koje otvaraju prostor čitanju poezije kao meditacije. To je poezija koja čovjeka uzemljuje držeći ga u čvrstoj vezi s prirodom, ali istodobno i poezija koja mu pogled upućuje prema zvijezdama, u astralne prostore tajni. Pitanje je stoga može li ijedna pjesma biti zaboravljena, ne čeka li već upisana u jednu od zvijezda da je pjesnik perom iscrtava u svojoj bilježnici kada dođe vrijeme zrenja, vrijeme ljubavi?
Zbirka je popraćena kritičkim iskazima dr. Davora Šalata, Siniše Vukovića i albanskog kritičara Nuria Plaku. Objavljena je u izdanju zadarske izdavačke tvrtke 3000 godina Za dar. Kao urednik potpisuje se Dejan Golem, dok je zbirku likovno uredio, kao i gotovo sva svoja izdanja, sam autor Tomislav Marijan Bilosnić, dok je grafička obrada Marije Marfat.
D. G.
Tomislav Marijan Bilosnić
iz ciklusa PROSINAČKE PJESME
1.
Kad prijatelji postanu nevidljivi znanci
rana se otvara poput vira u rijeci i moji zubi
sve se više uvlače u grlo u staklo
između očiju u kišu na kojoj puca sve
i nikako se privići teškom dizanju a kapi
njene sve su hladnije i znam da kap po kap
sve su to vrijeme od života oduzimale
krpice neba te čudne šarene komade
zvijezda ugasle prije nego li su postale
vruće zrelo voće što na stablima raste
i pada kotrljajući se daleko po obodu
sve dalje i dalje kao da u svemu nikad
i nisam imao svojeg udjela.
2.
Dok tako hodam uz more brojim dane
od gline i mrvica ljeta i u njima
svoje zeleno mjesto na suncu u toploj
škrabici vode što se i ne vidi na tako dugoj obali
koju zvijezde ližu trajno u zastorima
svjetla i tako otvaraju put u daljinu
u kojoj sam se kao dijete znao igrati vremenom
a ono je svakim korakom bilo drugo more
nova škrapa nepoznata obala i potom
vjetar što pada s nebesa u čije se zvono
more ulijeva i obala postaje oštra zraka sunca
mač koji se tijelom širi.
3.
Jezik ljepote ranjava uši zveketu sklone i glasu
kojem je svaki dan isti kao vježbanje na spravama
u času dosade kada se više ne znamo vratiti
k sebi želeći ipak ispuniti misli užitkom skrojenim
za tijelo i sve ono drugo tako daleko a lijepo
naše srce pod čijom korom otvaraju se latice
pretvorene u hvalu poezije
znajući da prvi je Orfej i kad je na stanici posljednjoj.
4.
Šume šume šušti šušanj šljunak šapuće
pored rijeke dotiču se krv i kosti
dok na šumu kiša pada zrnca zjena
kapi neba ogrlice s tvoga vrata
cvijet što cvijeta na usnama u ponoru
ovijenom laticama tvoga glasa
šuma riječi jeka šuma i potopa
što se diže kao pjena uz daleka
milovanja krila vode mrmor mora
na mramoru kocka leda i šećera
i zelena naša sjena oganj trave
poljubaca na jastuku neba tvoga tijela
ludi cvrkut zaborava i huj vjetra
poput pjeva ševe u polju žita
a žito zri i zriču zrikavci i šumi klasje
pored rijeke na kojoj se svakog dana
zanjišemo kano vlati
a kiša pada i šuma šumi i kotrlja se
igračka što nestaje u rijeci.
5.
Iz crne noći jedna zvijezda nijemo gleda
i ja gledam njene oči zjenice pune leda
hodim zimom bijelom kredom puta po slovima
gazim život prošli lude dane i ponekad
rubom svjetla svoju sjenu što je stala
i na zemlju legla zvijezda gladna kao noć
u šutnju se pretvorila jezik svezala
zbog svih mrtvih što sveti se dižu i gaze
istom stazom kao i ja dugo budan i šutjeti
što ne smijem već im riječi nudim azil
slova što u noći poput zvijezde tamu
preplivava crno more na kojem je lađa
moja što govori i što svijetli bučno plovi
budeći jutro k’o naranču što ti nosim tako tiho.
