Miroslav Pelikan – JUTRO
Krunoslav Bukač, novinar, čovjek na pragu srednjih godina s ponešto sjedina u kosi i malo sala na trbuhu, probudio se s nekim čudnim i tegobnim osjećanjem neugode i straha, podižući glavu tek malo da bi promotrio bijelom plahtom donekle pokriveno golo tijelo žene koja je mirno spavala pored njega.
Oslonio se je na lakte i pogledao kroz prozor, jutarnja svjetlost je navirala ispunjajući polako polumračnu hotelsku sobu.
Ustao je i otišao u kupaonicu. Tuširanje mu je iznimno prijalo, voda ga je osvježila. Dok se brijao, promatrao je svoje lice, neprestano se pitajući.
-Što ti je to trebalo? Možeš li se uopće prisjetiti njezinog imena?
Prisjećao se toliko da se poslije nekoliko čaša izvrsna vina i obilne večere na novinarskom domjenku našao posve neočekivano, sam u društvu plavokose žene. Oduvijek su ga privlačili takvi krhki tipovi, onako nježne, mazne s ugodnom bojom glasa i baš takva je bila žena s kojom je sinoć dugo razgovarao, mada se sada ne može sjetiti niti jedne riječi, osim boje njezinih očiju i nestašnog smiješka.
Nastavite s čitanjem priče OVDJE!
